Nakon kapitulacije nacističke Njemačke i fašističke Italije, Japan je ostao jedina država Osovinskog sporazuma koja se je nastavila boriti i planirati daljnja imperijalna osvajanja, makar je gotovo 60 posto njegovih velikih gradova bilo uništeno. Iako su saveznici još krajem srpnja 1945. zahtijevali od Japana njegovu bezuvjetnu predaju, Tokio je ignorirao Potsdamsku deklaraciju kojom je Zemlji Izlazećeg Sunca upućen ultimatum za kapitulaciju i nastavio se očajnički boriti.

Budući je na pacifičkom bojištu dotad poginulo više od 70.000 savezničkih vojnika, a te su brojke sve više uznemiravale američku javnost koja nije znala koliko dugo će još rat trajati i koliki će biti saveznički gubici ako Sjedinjene Države odluče izvesti invaziju na Japan, Washington je donio odluku da će na grad Hirošimu baciti atomsku bombu. Hirošima je bila jedan od malobrojnih japanskih gradova koji su ostali pošteđeni bombardiranja konvencionalnim oružjem, a odluka o cilju donesena je jer u njoj bio glavni stožer generala Hata Šunrokua, zaduženog za obranu južnog dijela države.

Nakon što je 6. kolovoza 1945. američki bombarder B-29 bacio atomsku bombu na Hirošimu, vlada i vojni dužnosnici Japana nisu isprva znali što se dogodilo. Kasnije su, nakon još jednog upozorenja SAD-a, pokrenuli raspravu i bili spremni na kapitulaciju, ali pod određenim uvjetima. Stoga je SAD 9. kolovoza bacio i drugu atomsku bombu, ovog puta na Nagasaki, a taj je grad izabran za cilj jer je tog dana bila loša vidljivost iznad grada Kokure kao prvotne mete američkog bombardera.

Božanska narav kao ishodište militarizma

Kako bi spriječio i moguće treće bombardiranje, Japan se odlučio za bezuvjetnu kapitulaciju čime je završen Drugi svjetski rat. Američki službeni stav glasio je da je do atomskog bombardiranja moralo doći jer bi posljedice invazije na Japan uzela prevelike žrtve. Neki pak povjesničari tvrde da su SAD htjele brz završetak rata kako bi na taj način izbjegli sovjetski prodor na istok, budući da je Crvena armija upravo pokrenula invaziju na Mandžuriju. Uz to, tvrde da su Amerikanci upotrijebili atomsko naoružanje da bi prestrašili Sovjetski Savez kao budućeg neprijatelja.

Razorno djelovanje američkih atomskih bombi natjeralo je Japan da 15. kolovoza 1945. bezuvjetno kapitulira i potpadne pod upravu Savezničkih snaga koje vodi SAD. Saveznici su pritom imali za cilj demilitarizirati Japan i demokratizirati japansko društvo, ali prepreka za oba cilja bio je tradicionalni božanski status cara u japanskoj tradiciji.

Japanski carevi, među njima i Hirohito, stoljećima su smatrani potomcima božice sunca Amaterasu, središnje figure šintoističke religije. Ta ideja bila je ujedno i temelj legitimiteta imperijalne vlast jer car nije bio samo politički vladar, već živo božanstvo (arahitogami). Njegova osoba bila je sveta i nedodirljiva, dok je kritika cara bila zakonski i društveno nezamisliva.

Japan je institucionalizirao vjeru u božanstvo cara nakon revolucije Meiji 1868., kada je skršen šogunat, a vlast nominalno preuzeo car Meiji koji je donio niz ključnih odluka za budućnost carstva i položaj samog suverena. Prema carevoj odluci, šintoizam je postao državna ideologija, a u obrazovni sustav je uvedeno učenje o božanskoj naravi cara koji se otad prikazuje kao izvor moralnog i političkog autoriteta. Valja reći da je tijekom 1930-ih i Drugog svjetskog rata ta ideologija bila ključna u militarizaciji društva, opravdanju japanskog ekspanzionizma i poticanju bezuvjetne odanosti i žrtve poput pilota samoubojica, kamikaze.

Budući su Japanci nakon strahovitog atomskog bombardiranja te okupacije zemlje i nadalje snažno vjerovali u cara kao neupitno božanstvo, Hirohito je pod snažnim pritiskom okupacijskih vlasti u radijskom obraćanju 1. siječnja 1946. izdao svoj carski reskript odnosno pismeni odgovor na nejasna pravna pitanja. Poručivši sunarodnjacima u Deklaraciji o čovječnosti (Ningen-sengen) kako više nije živ bog, Hirohito se odrekao statusa božanstva koji je bio temelj šintoizma kao državne religije i militarističke ideologije netom poraženog Japana.

Jezična doskočica radi umirivanja javnosti

Dokument je bio sastavljen formalno u ime cara, ali uz znatno sudjelovanje američke okupacijske administracije pod vodstvom generala Douglasa MacArthura, ključne osobe Washingtona u preoblikovanju poslijeratnog Japana. Tvorci deklaracije pribjegli su i vještoj smicalici u kojoj je Hirohito pročitao svoj proglas na klasičnom japanskom jeziku, što ga je činilo teško razumljivim većini stanovništva, posebno u dijelu u kojem car navodi da je koncept njegovog božanstva lažan.

Doskočica s jezičnim bravurozama polučila je uspjeh jer Japancima nije bilo posve jasno što uklanjanje božanskog statusa iz carske osobe doista znači. Time je umanjena i zbunjenost te mogućnost eventualnih nereda, iako je za to bila minimalna šansa jer je zemlja bila na koljenima. Povjesničari sitiču kako je carev javni položaj namjerno ostavljen nejasnim, kao što je ostala nejasna i njegova uloga u ratu, dijelom zato što ga je general MacArthur smatrao vjerojatnim korisnim partnerom u nagovaranju Japanaca da prihvate okupaciju, a dijelom zbog zakulisnih manevara budućeg japanskog premijera Shigerua Yoshide kako bi spriječio pokušaje da ga se prikaže kao monarha europskog tipa.

Zanimljivo je da je Hirohito nepunih mjesec dana prije objave o odricanju božanskog statusa rekao svom slugi kako je dopušteno reći da je ideja da su Japanci potomci bogova lažna koncepcija, ali je apsolutno nedopustivo nazvati nejasnom ideju kako je car potomak bogova. U svako slučaju, odricanje od božanstva više su primjećivali stranci nego Japanci, a čini se i da je bilo namijenjeno prvima.

Unatoč tome, Hirohitov status ograničenog ustavnog monarha formaliziran je donošenjem ustava iz 1947. I to službeno amandmana na Meiji ustav, ali u stvarnosti potpuno novog dokumenta koji su napisale Sjedinjene Države. Njime je car definiran kao "simbol države i jedinstva naroda". Njegova uloga redefinirana je kao potpuno ceremonijalna i reprezentativna, bez ikakvih nominalnih vladinih ovlasti. Bio je ograničen na obavljanje državnih poslova kako je definirano u Ustavu, a u većini slučajeva njegove su se akcije u tom području provodile u skladu s obvezujućim uputama japanske vlade.

Nakon Iranske revolucije i kraja kratkotrajnog Srednjoafričkog Carstva, oboje 1979. godine, Hirohito je bio posljednji monarh na svijetu koji je nosio bilo koju varijaciju najviše kraljevske titule, one cara. U vrijeme svoje smrti u siječnju 1989. bio je i najstariji i najdugovječniji japanski car u povijesti, kao i najdugovječniji živući monarh na svijetu u to vrijeme.