ISTRAŽIVANJE

Šest godina HDZ-ovog Zakona o zaštiti prava pacijenata

Vanja i Jasmina Pitra pored Dominikova kreveta

Vanja i Jasmina Pitra pored Dominikova kreveta

Izvor: tportal.hr / Autor: Lucija Bušić

Autorica istraživanja Nataša Škaričić analizira primjere kršenja prava pacijenata, učinkovitost zakona i nadležnih institucija

SLUČAJ OBITELJI PITRA

Obitelj Pitra s radošću se 2007. godine pripremala za svoje prvo dijete. Kontrolirajući trudnoću u privatnoj ginekološkoj ordinaciji i slušajući iskustva drugih parova, podučeni su da privatni ginekolog može voditi porod u državnoj bolnici po cijeni od 4.400 do 9.400 kuna, na što su odmah pristali, unatoč tome što maksimalni trošak skoro doseže iznos njihovih obiju mjesečnih plaća. U Hrvatskoj, naime, prevladava nepovjerenje u zdravstvenu skrb u državnim rađaonicama, pa se ugovaranje poroda u privatnom aranžmanu smatra odgovornim roditeljskim ponašanjem, iako su ginekolozi u privatnim ambulantama najčešće daleko slabije formalno obrazovani od liječnika u državnim klinikama.

Nitko ne mari za činjenicu da usluga nije legalna, odnosno da državne bolnice ne smiju naplaćivati zdravstvenu uslugu pod komercijalnim i nekontroliranim uvjetima.

Nekoliko dana prije poroda, ginekolog P. Đ. obavijestio je Pitre da nema reguliran status u Kliničkoj bolnici Merkur u kojoj se po mjestu stanovanja trebao odvijati porod, ali je obećao da će nešto pokušati riješiti. Na predviđeni termin poroda, 24. srpnja 2007. godine, P. Đ. je pregledao Jasminu Pitru i uputio je u KB Merkur unatoč tome što nije imala trudove, kazavši joj da se javi odjelnom liječniku, a on će naknadno doći u rađaonicu. Epilog je tragičan: porod koji je pored P. Đ. vodio bolnički ginekolog dr. I. B. trajao je do 1.30 u noći, rodilji su od nasilnog istiskivanja novorođenčeta polomljena dva rebra, a dijete je rođeno u stanju teške prođajne asfiksije (gušenje) i danas je stopostotni invalid sa 36 službenih dijagnoza u povijesti bolesti. U trenutku dok je polumrtvo dijete kolima hitne pomoći transportirano na intenzivni odjel KBC-a Zagreb, P. Đ. roditeljima tvrdi da je s djetetom sve u redu te na ruke, tvrde Pitre, preuzima 4.800 kuna za obavljeni porod!

Tri godine poslije, u svibnju ove godine, tportal.hr objavljuje dokumentiranu priču o slučaju koju potom preuzima i HTV te se službeno potvrđuje da je ginekolog iz privatne ordinacije obavljao porod bez dozvole za rad u KB-u Merkur. Ovo u svibnju javno priznaje sam ravnatelj bolnice dr. Želimir Vidas, tvrdeći pritom da pune tri godine nije čuo za ovaj slučaj, sve dok mu koncem 2009. godine policija nije zakucala na vrata. Obitelj Pitra je, naime, tada podnijela kaznenu prijavu protiv dvojice liječnika radi nesavjesnog liječenja.

P. Đ. za tportal priznaje da je ženu porađao ilegalno, ali negira da je za to uzeo novac. I. B. više ne radi u KB Merkur, pa se smatra da je njegova odgovornost van ingerencija bolničke uprave.

Fascinantno je, međutim, još nešto: unatoč cijelom nizu stravičnih propusta koje bolnica pod pritiskom medija danas priznaje, ni obitelj ni njihov odvjetnik do danas ne mogu doći do medicinske dokumentacije djeteta ni rodilje. Na prvi i posljednji njihov zahtjev u KB Merkur su im rekli da – dokumentacije nema jer je dijete odmah nakon poroda proslijeđeno KBC-u Zagreb.

SLUČAJ BRANKE BERDIK

Medicinska dokumentacija uskraćena je i Branki Berdik čiji je otac Božidar Fresl-Fiat 30. ožujka ove godine umro od infarkta samo sat vremena nakon što ga je liječnik iz hitne službe otpustio kući i sugerirao mu da uzme apaurin, pripisujući njegove simtome stresu. Fresl je s tipičnim simptomima infarkta miokarda u pratnji supruge i sina došao u Dom zdravlja Jastrebarsko u kasnim večernjim satima, žaleći se dežurnom liječniku na bol u prsima i otežano disanje. Liječnik mu je potom napravio EKG i otpustio ga kući s uputom da se umiri, tako da pacijent nije smatrao da treba dodatnu liječničku pomoć, iako mu se simptomi nisu smirivali. Sat vremena nakon dolaska kući umro je, a obdukcijski nalaz sačinjen tri tjedna kasnije potvrdio je da je uzrok smrti infarkt. Kćeri je to, međutim, samo rečeno u izravnom kontaktu, a kada je, samo nekoliko dana kasnije, zatražila službeno izvješće o uzroku očeve smrti, bolnička službenica Zavoda za patologiju i sudsku medicinu KBC-a Zagreb kazala joj je da to 'smije zatražiti jedino policija'.

Berdik se tada u očaju obratila medijima, ne znajući da koji način može pokrenuti službenu proceduru utvrđivanja uzroka smrti i eventualne liječničke pogreške.

'Zaprepastila sam se kada sam doznala da postoji Zakon o zaštiti prava pacijenata kojim je izričito propisano pravo pacijenta na medicinsku dokumentaciju jer mi nije palo na pamet da bi me bolničko osoblje moglo krivo informirati, odnosno svjesno lagati da nemam pravo na nešto što je regulirano zakonom. Isti sam tren uputila Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi zahtjev za inspekcijskim nadzorom, ne samo nad radom liječnika koji je te večeri pregledao mog oca, nego i nad Zavodom za sudsku medicinu i patologiju jer mi ne daju dokumentaciju', tvrdi Berdik dodajući da do danas nije dobila odgovor MZSS-a.

U slučaju obitelji Pitra, ni njihov odvjetnik u kaznenoj prijavi podnesenoj Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu nije naveo podatak o zadržavanju medicinske dokumentacije koja će biti od ogromnog značaja u kaznenom postupku:

'Nitko od nas nije znao da na to imamo pravo', veli Vanja Pitra, otac stradalog djeteta, a djelatnik bolnice kojeg sam pitao za djetetovu dokumentaciju bio je toliko drzak da sam imao osjećaj da tražim nešto što mi nikako ne pripada, zaključuje.

Mihela Hadrian iz Zagreba tužila je 2001. godine poznatog estetskog kirurga S. G. radi ružnih ožiljaka nastalih nakon estetskih zahvata, no sutkinja Općinskog suda u Zagrebu odbila je tužbu 2007. tumačeći obrasce informiranog pristanka koje je Hadrian potpisala (obrazac koji pacijent potvrđuje da zna čemu se podvrgava i da na to pristaje) kao ugovoreno prihvaćanje zajedničke odgovornosti za nastalu štetu. Radi se o proizvoljnoj interpretaciji: pacijent informiranim pristankom ne prihvaća odgovornosti za pogreške i nemar liječnika, koje se procesuiraju prema Kaznenom zakonu, već samo potvrđuje da je slobodnom voljom podvrgnut nekom medicinskom postupku i da je o njemu informiran.

Hrvatsku javnost početkom 2010. godi ne šokirala je činjenica da zdravstvene ustanove, bez sličnog presedana u povijesti, dijele obrazac informiranog pristanka svima koji se cijepe protiv pandemijske gripe, tim više što ministar zdravstva i socijalne skrbi Darko Milinović nije razjasnio zašto ustanove čine iznimku – znači li to da su se ljudi cijepili na vlastitu odgovornost?

Pravo na pristup medicinskoj dokumentaciji uređeno je člancima 23. i 24. Zakona o zaštiti prava pacijenata, a pravo na obaviještenost člankom 8. istog zakona, jedinog zdravstvenog akta koji se ne spominje ni u jednoj od 11 zdravstvenih reformi koje je provela HDZ-ova Vlada, a kojim se temeljni etički postulati u medicini i procesima liječenja stavljaju na razinu legislative. HDZ-ova zdravstvena administracija ga je donijela koncem 2004. godine i kratko se vrijeme hvalila time, da bi, šest godina nakon, hrvatske medije i dalje punile serije slučajeva sličnih ovih koje su doživjele obitelji Pitra, Berdik, Hadrian i mnogi drugi: u njima ne samo da je počinjen cijeli niz pogrešaka u liječenju, a moguće i kaznenih djela, nego se čini da zdravstvena administracija i medicinsko osoblje sustavno odbijaju prihvatiti, primijeniti i poštivati deklarirana prava pacijenata. Zakon se ne nalazi ni na popisu zdravstvenog zakonodavstva na internetskim stranicama MZSS-a; Nacionalno povjerenstvo za zaštitu prava pacijenata nema svoje internetske stranice niti na bilo koji način izvještava javnost o svom postojanju i radu, pri čemu je petoro od sedam članova tog povjerenstva izravno odabralo ministarstvo diskrecijskim pravom, bez propisane procedure i uvida javnosti: aktualnu predsjednicu Mensuru Dražić, predstavnicu novinara Biserku Lovrić, dvije pravnice iz MZSS-a i još jednu liječnnicu iz ministarstva. Istraživanje koje smo proveli pokazuje da je ovaj zakon ignoriran u političkom vrhu, a da su osobe koje su nadležne za praćenje njegove provedbe potpuno politički ovisne i pod strogom kontrolom Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi.

Jedno od malobrojnih društvenih istraživanja na ovu temu potvrđuje da je u Hrvatskoj na djelu i potpuna neobrazovanost medicinskih djelatnika o ovoj temi. Mr. sci. Gina Lugović, prof. dr. Biserka Melicza, dr. sci. Ljubomir Radovanović i mr. sci. Đula Rušinović-Sunara proveli su 2004. godine istraživanje koje je dalo zastrašujuće rezultate: nijedan pacijent ni liječnik nisu znali navesti nijedno pravo pacijenta, iako su mnoga odavno deklarirana u nekim općim zdravstvenim aktima, 35 posto psihijatrijskih i 31 posto nepsihijatrijskih bolesnika očitovalo se da liječnik ima pravo samostalno uskratiti obavijest o pacijentovom stanju, na opću anesteziju nije dalo pisani pristanak 66,7 posto psihijatrijskih i 58,3 posto nepsihijatrijskih bolesnika, 65 posto psihijatrijskih i 76 posto nepsihijatrijskih bolesnika drže da im nisu dostupne informacije o pravima iz osnovnog zdravstvenog osiguranja, a čak 44,9 posto liječnika smatralo je da prava pacijenata ugrožavaju njihova prava!

Ideju da Hrvatska dobije Zakon o zaštiti prava pacijenata inicirala je ista grupa znanstvenika i liječnika okupljenih 1999. godine u Hrvatskoj udruzi za promicanje prava pacijenata u kojoj su tada sjedili akademici Vladimir Paar i Ivo Padovan. Predsjednica Udruge dr. Đula Rušinović-Sunara sjeća se da je ideju potaknulo osobno iskustvo, kada je kao liječnica shvatila da sustav ne poznaje i ne prakticira institut informiranog pristanka:

'Zapravo sam uočila da je pitanje prava pacijenata kod nas veliki bauk iako je, recimo, dokument informiranog pristanka kod nas još 1972. uveo prof. Zvonimir Rumbolt. Kao studentica medicine, čula sam od svojih profesora možda jednu rečenicu o informiranom pristanku, i to isključivo vezano za postupke kliničkih istraživanja i operativne zahvate, dok sam kao kliničarka povremeno viđala anesteziologe kako pacijentu daju neki papir na potpis neposredno prije operacije, u stanju premedikacije, kad bolesnik manje-više uopće ne zna što potpisuje', kaže Rušinović-Sunara.

Tek 2001. godine Udruga uspijeva doći do prve koalicijske ministrice zdravstva Ane Stavljenić-Rukavine koja ih pristojno prima, ali ne poduzima ništa, pa prvi ozbiljni poticaj stiže od EU-a koji daje 42 tisuće eura za projekt pisanja zakona o pravima pacijenata.

Nakon što je zakon izrađen i ponuđen Račanovoj Vladi, koncem 2002. godine je i spremljen u ladice zbog prvog štrajka liječnika u Hrvatskoj. Neslužbeno, smatralo se da će spominjanje prava pacijenata dodatno iritirati struku koja je u štrajk ušla zbog želje koalicijske vlasti da zakonski zabrani nekontrolirani dvojni rad liječnika u državnim i privatnim klinikama:

'Definitivno mislim da su ta vremena, što se tiče zdravstva, bila maksimalno bremenita, budući da smo naslijedili najveći dug u povijesti i strašan pad BDP-a. Jedan od razloga zašto nismo donijeli taj zakon je zasigurno bio štrajk liječnika koji je, po mom mišljenju, bio politički uvjetovan i sigurno je procijenjeno da bi donošenje Zakona o zaštiti prava pacijenata u tom trenutku još više diglo liječnike na noge', kaže dr. Rajko Ostojić, predsjednik SDP-ovog odbora za zdravstvo i nekadašnji pomoćnik Stavljenić-Rukavine.

Nakon što je HDZ 2003. godine preuzeo vlast, Udruga pacijenata apelira na tadašnjeg premijera Ivu Sanadera da napokon razmotri prijedlog zakona i uvrsti ga u saborsku proceduru. Sanader dopis prosljeđuje novom ministru zdravstva Andriji Hebrangu koji procjenjuje da je Udruga radila na zakonu 'bivše vlade' i da su njegove stavke neprihvatljive za aktualnu vlast. Hebrang formira novu radnu skupinu za izradu Zakona o zaštiti prava pacijenata te odbija mogućnost da u njezinom radu sudjeluje predlagačica prvog zakona Rušinović-Sunara.

'Povjerenstvo koje sam oformio nije željelo njezinu suradnju jer je zakon za koji se zalagala nije prihvatljiv. U tom prijedlogu bilo je određeno osnivanje Agencije i državnog fonda za zaštitu prava pacijenata, što bi izazvalo nepotrebne troškove', stoji u dopisu od 3. lipnja koji je tadašnji ministar i potpredsjednik Vlade Hebrang uputio Ivi Sanaderu

U prosincu 2004. godine Hrvatska napokon dobiva zakon koji pacijentima jamči pravo na drugo mišljenje, pristup medicinskoj dokumentaciji, suodlučivanje u postupcima liječenja, odbijanje terapijskih postupaka i mnoga druga te regulira postupanje struke u kliničkim istraživanjima. Zakon je preformulirana verzija onoga koji je financirao EU, a njegovu primjenu i poštivanje prava pacijenata od 2005. godine formalno nadziru regionalna povjerenstva, kao i Nacionalno povjerenstvo za zaštitu prava pacijenata kao tijelo MZSS-a.

Početkom svibnja počeli smo prikupljati podatke o predsjednicima županijskih povjerenstava, kako bismo im elektronskom poštom uputili upitnik o radu povjerenstva od 2005. godine i snimili stvarne rezultate zakona.

Situacija je ovakva: povjerenstva nemaju vlastite web stranice niti se na županijskim web stranicama ažuriraju izvještaji o njihovom radu, kontakt brojevi i adrese elektronske pošte članova; mnoge županije na svojim internetskim stranicama nemaju ama baš nikakav podatak o povjerenstvu, kao recimo Šibensko-kninska, Dubrovačko-neretvanska i Ličko-senjska županija iz koje dolazi sam ministar Milinović. Neke županijske urede za zdravstvo i socijalnu skrb nismo u mjesec dana uspjeli dobiti na telefon, kao što je ured u Krapini, dok u slučaju Istarske županije povjerenika nismo uspjeli na njegovom radnom mjestu u drugoj ustanovi. Predsjednici povjerenstava nemaju službenu elektronsku poštu, nego se koriste privatnim adresama na Gmailu, Yahoou ili nekom drugom neslužbenom servisu, jedan povjerenik (Karlovac) nema mobitel i ne služi se internetom, povjerenici su često umirovljenici ili zaposlenici županijske ustanove čiji su interesi u koliziji s pravima pacijenata (bolnica, područni ured HZZO-a) ili se radi o osobama čije su kvalifikacije nejasna preporuka za ovu poziciju (ekonomist, voditeljica udruge za idealnu tjelesnu težinu, službenica itd.). Mnoga povjerenstva osnovala su se godinu dana nakon zakonom propisanog roka, pa čak i kasnije, a neka su službeno na više godina prekinula s radom zbog smjene ili smrti povjerenika.

Na naš upitnik odgovorilo je 10 od 21 predsjednika županijskih povjerenstava, iako je u njemu navedeno da je namijenjen istraživanju za domaće i strane medije. Od deset županija koje su odgovorile na upitnik, samo je jedno povjerenstvo (Splitsko-dalmatinska županija) u šest godina rada jednom reagiralo na tešku povredu prava pacijenta i o tome izvijestilo nadležno ministarstvo, u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji jednom su poslali inspekciju liječnicima obiteljske medicine koji su pacijentima naplaćivali zadržavanje kartona, ali o tome nije obaviješten MZSS, dok je u Međimurskoj županiji jednom prijavljen slučaj smrti pacijenta nakon pregleda obiteljskog liječnika, ali je povjerenstvo (nepoznatom procedurom) zaključilo da se radilo o 'animozitetu' između pokojnika i liječnika.

Od aktivnosti koje povjerenstva prijavljuju najčešća su održavanja sjednica (10), podstavljanje sandučića za prijave (1), tiskanje letaka (1), odlasci na seminare (1), te predavanja (1). Sredstva koja županije na godišnjoj razini izdvajaju za promicanje prava pacijenata i rad povjerenstva su najčešće nula kuna, ili se radi o nedefiniranim troškovima naknade za sudjelovanje u sjednicama. U Međimurskoj županiji 2009. godine utrošeno je 19.800 kuna na 'popularizaciju telefonskih brojeva povjerenstva' i tiskanje letaka i brošura, Povjerenstvo Grada Zagreba potrošilo je od 1. listopada 2008. do 31. prosinca 2009. godine 27 tisuća kuna na 'postupanje prema pristiglim tužbama, javne tribine, reagiranja na medijske napise i obilaske zdravstvenih ustanova', u Splitsko-dalmatinskoj županiji izdvajali su godišnje oko 10 tisuća kuna za rad povjerenstva, Požeško-slavonska županija izdvaja devet tisuća kuna godišnje za istu namjenu, dok je Sisačko-moslavačka županija u šest godina izdvojila 60 tisuća kuna za promicanje prava pacijenata.

Prema pristiglim odgovorima na naš upitnik, dakle, 10 županija je na prava pacijenata u šest godina rada potrošilo iznos za kojeg se može kupiti lošiji automobil.

No, sve da i nije tako, potpuno je nejasno na koji način bi pacijenti uopće mogli doprijeti do članova povjerenstva koje javno ne promovira svoj rad, nema posebne brojeve telefona, kao ni elektronske adrese, kao i temeljem kojih kompetencija bi članovi povjerenstva trebali prosuđivati pritužbe pacijenata.

Najbizarniji je, međutim, način rada Nacionalnog povjerenstva za zaštitu prava pacijenata, oformljenog 2005. godine. Prema riječima njegove današnje predsjednice Mensure Dražić, odabir predsjednika tog povjerenstva diskrecijsko je pravo ministra zdravstva ili njegovih pomoćnika te u tom postupku ne postoji ama baš nikakva procedura. Dražić tvrdi da povjerenstvo ne dobiva nikakva proračunska sredstva za eventualne aktivnosti, osim što članovi dobiju 500 kuna naknade po svakom sastanku:

'Mene je, recimo, 2008. godine na tu funkciju pozvao državni tajnik za zdravstvo Dražen Jurković, a pretpostavljam da je isto bilo i s mojim prethodnikom. Nisam upoznata s bilo kakvom procedurom u izboru članova, jednostavno vas pozovu', tvrdi Dražić.

Na upit čime je zaslužila takvo povjerenje MZSS-a, Dražić kaže da pretpostavlja da je procijenjeno da je blagonaklona prema ministrovim potezima:

Moram reći da sam bila začuđena kad su mi ponudili poziciju. Odmah sam gospodinu Jurkoviću kazala da to nije moje područje i da se u to ne razumijem, no on mi je odgovorio da ne brinem jer su u povjerenstvu dvije pravnice MZSS-a koje će osigurati pravna tumačenja svega što dobijemo na razmatranje. Mislim da se radi o povjerenju zbog mog djelovanja na čelu Koalicije udruga u zdravstvu, zato što je KUZ koncem 2008. godine dao načelnu podršku reformi ministra Milinovića, pa valjda misle da imamo dobar partnerski odnos. Nakon što sam prespavala, zaključila sam da možda nije loše za poziciju KUZ-a da prihvatim ovu funkciju, pa sam tako i učinila, nakon čega su dva člana Koalicije ušla u povjerenstvo.

Novinarka Vjesnika Biserka Lovrić, predstavnica medija u povjerenstvu od njegovog osnutka 2005. pretpostavlja da je na isti način izabran i prvi predsjednik povjerenstva Petar Badovinac.

Badovinac je vodio rad povjerenstva do 2008. godine kada je umro, a u tri godine njegovog predsjedavanja javnost nije imala nikakav uvid u to što je tijelo radilo, nijednom nije održana tiskovna konferencija, niti je Badovinac osobno istupao u medijima kao poznavatelj prilika:

'Iskreno rečeno, nismo što ni imali predstavljati, jer smo kroz to vrijeme održali nekoliko sastanaka na kojima se usuglašavao statut Povjerenstva, jedino se neposredno prije Badovinčeve smrti po prvi put održao i sastanak predstavnika županijskih povjerenstava, na kojemu se vidjelo da ta tijela gotovo ne funkcioniraju. Može se reći da se povjerenstvo dvije godine bavilo sobom', kaže Lovrić.

Godinu i po dana od smrti Petra Badovinca Nacionalno povjerenstvo nije uopće funkcioniralo, sve do izbora Mensure Dražić u siječnju 2009. godine. Dražić nikada nije vidjela izvješća o radu svog prethodnika:

'Svi su ti dokumenti u uredu ministra Milinovića, no moj je grijeh što ih nikada nisam ni zatražila', tvrdi Dražić objašnjavajući zašto nema uvida u rad ovog tijela od njegovog osnutka.

Prema njezinim riječima, povjerenstvo je od početka 2009. godine održalo ukupno šest sastanaka na kojima se razgovaralo o tome što se može učiniti da se poboljša rad županijskih povjerenstava, no do danas nije bilo odgovora na to pitanje. Na izričito pitanje je li povjerenstvo ikada riješilo ijedan slučaj teške povrede prava pacijenata,
Dražić je rezolutna - nikad:

'Zapravo se od 2009. godine pacijenti uopće ne javljaju regionalnim povjerenstvima i to je naš glavni problem. Mi ne znamo na koji bismo način privukli građane da nam se javljaju, ali smo se početkom ove godine okupili kako bismo konstatirali da povjerenstvo ne funkcionira i da bi ga možda trebalo zamijeniti nekim efikasnijim tijelom, uredom pravobranitelja za prava pacijenata, na primjer. Zaključak smo uputili ministru, koji nam je odgovorio da će državni tajnik Golem preuzeti brigu o tome na sebe. Do danas nismo dobili termin za sastanak s gospodinom Golemom', tvrdi Dražić.

Na izravan upit je li u godinu i po rada na čelu Nacionalnog povjerenstva za zaštitu prava pacijenata stekla uvid u status prava pacijenata u zdravstvenom sustavu RH, Dražić je ponovo nedvosmislena:

'Ne, vodeći ovo povjerenstvo nisam dobila nikakvu dodatnu informaciju o statusu prava pacijenata u RH. Mogu reći da sam više sam o tome doznala kao predsjednica KUZ-a, nego kao predsjednica Nacionalnog povjerenstva.'

Koliko je cijela problematika marginalizirana u Hrvatskoj, dodatno govori i status i način rada malobrojnih udruga za zaštitu prava pacijenata. Postoje četiri takve udruge, u Rijeci, Zagrebu i Splitu, od kojih su u nacionalnim medijima povremeno prisutne tek dvije, Udruga hrvatskih pacijenata koju vodi ekonomist Mario Drlje i Hrvatska udruga za promicanje prava pacijenata koju vodi Rušinović-Sunara.

UHS postoji od 2004. godine, u medijima se javlja svaki put kada ministarstvo zdravstva donese neku ključnu odluku ili mjeru, a poziva se i na radne sastanke u MZSS različitim povodima. Međutim, udruga funkcionira u začuđujuće neprofesionalnim uvjetima i bez kune na računu.

Na upit na koji način pacijenti stupaju u kontakt s UHS-om, Drlje objašnjava da se njegov privatni broj telefona može dobiti na servisnom broju T-Coma 988, te da to smatra dovoljnim za rad udruge koja radi samo po pritužbama pacijenata.. Unatoč činjenici da se problemom ne bave sustavno, kontakti s pacijentima, tvrdi, omogućavaju im uvid u stanje u hrvatskom zdravstvu:

'Stanje je katastrofalno, a pacijente najviše muče liste čekanja koje su danas 10 mjeseci za najobičniji ambulantni pregled, a po devet mjeseci za rutinsku dijagnostiku', kaže.

Hrvatska udruga za promicanje prava pacijenata ima ozbiljnu internetsku stranicu na kojoj su najcjelovitiji podaci o pravima pacijenata, načinima zaštite, nadležnim institucijama i aktima, a redovito se ažuriraju aktivnosti udruge među kojima su i neka manja društvena istraživanja. Iako je medijski i politički potpuno marginalizirana, Udruga je do 2008. godine iz gradskog i državnog proračuna dobivala ozbiljne novce za svoje aktivnosti, oko 225 tisuća kuna godišnje, no od Milinovićevog dolaska na čelo MZSS-a čini se da klize u povijest:

'Prošle smo godine ukupno dobili 125 tisuća kuna za rad udruge, od toga 65 tisuća kuna iz državnog proračuna, a ove godine tek pet tisuća kuna, i to samo od lokalnih institucija! Čini se da Milinović kani zadati konačni udarac pravima pacijenata', kaže Rušinović-Sunara.

Dodaje da aktualni ministar nije jedini odgovoran za katastrofalno stanje:

'Žalosno je što ovo nitko ne smatra razlogom za nečiju ostavku. To što nitko iz opozicije također ne smatra kako je ovo gorući problem svih hrvatskih građana, samo govori o tome kako niti jedna politička struktura u Hrvatskoj ne želi zaštićenog pacijenta, a radi se o svima nama.'

Autor drugog istraživanja o educiranosti liječnika o osnovnim pravima pacijenata, splitski anesteziolog doc. dr. Marko Jukić za sve drži odgovornom zdravstvenu administraciju. Njegovo istraživanje provedeno je 2006. godine, a objavljeno u stručnom časopisu Croatian Medical Jorunal 2009. godine, te je pokazalo da 34 posto liječnika ne zna za Zakon o zaštiti prava pacijenata, dok čak 45 posto ne zna za obrazac informiranog pristanka. Detaljnije obavijesti o bolesti i postupcima liječenja pacijentu su internisti pružali u 33 posto slučajeva, a anesteziolozi u samo 16 posto slučajeva, pa istraživači zaključuju da liječnici nisu formalno obrazovani u pitanjima prava pacijenata:

'Liječnici u državnim bolnicama ne prate što zakon propisuje, što je rezultat ranijeg shvaćanja da pravna služba zdravstvene ustanove o tome treba voditi računa, a ne doktori. Privatni liječnici, recimo, o tome vode računa, ne zbog humanosti već zbog mogućih tužbi. Tko je odgovoran za postojeće stanje? Odgovorni su oni koji moraju kontrolirati primjenu zakona u praksi i oni koji liječnicima moraju osigurati normalne uvjete za rad. Mi nemamo normalne uvjete za rad. Ne možete 50 bolesnika saslušati, pregledati, pregledati dokumentaciju, dobro informirati i napisati nalaz za 7 sati rada! Dakle, dva su razloga za nepoznavanje i nepoštivanje prava pacijenata: loše navike i loši uvjeti rada', tvrdi Jukić.

Dodaje da je jednako važno i kulturno i društveno naslijeđe zbog kojeg se u Hrvatskoj svi zakoni uglavnom ne poštuju, počevši od prometnih, poreznih, itd. Jukić tvrdi da je ključ svega u politici:

'Medicinska struka je podređena politici, šefovi odjela se ne bore za struku jer se boje izgubiti rukovodeću poziciju. Politika imenuje ravnatelje. Ravnatelji određuju što i kako će se raditi. Upozorite ravnatelja na nelogičnost, nepoštivanje zakona, a ravnatelj ne poduzme ništa . Pravnoj službi pošaljete prijedlog, pravna služba to pokaže ravnatelju i pita što s ovim? Ravnatelj kaže pusti to, to nije važno i ništa se ne događa. Ili kaže: 'Briga me za to....!' Dakle glavni razlog lošoj primjeni zakona je politika, naime oni koji provode zdravstvenu politiku.

Smatra i da je Zakon o zaštiti prava pacijenata izuzetno loše napisan, a da administracija treba učiniti mnogo na edukaciji liječnika i samih pacijenata.

'Oni trebaju sami znati da smiju tražiti obavijest i drugo mišljenje, da mogu dobiti odštetu za oštećeno zdravlje, a mora se osigurati i striktna primjena zakona po pitanju kadrova, prostora i opreme. Reforma zdravstva nije administrativno spajanje dviju ili više ustanova. Reforma zdravstva je da kada bolesnik dođe u zdravstvenu ustanovu bude u najkraćem mogućem vremenu primljen, obrađen i izliječen ili zbrinut, a ne da šeće od doktora do doktora i da mjesecima čeka pregled. Dakle, trebamo izmjenu ukupne zdravstvene politike', zaključuje Jukić.

Zdravstvena politika, međutim, čudno shvaća prava pacijenata i u financijskom smislu. Zdravstveni proračun za 2008. godinu, kada je ministar Milinović radio zdravstvenu reformu, predviđao je 80 tisuća kuna troška za prava pacijenata, od kojih je 10 tisuća otišlo na usluge, a 70 tisuća na 'ostale nespomenute rashode'. U 2009. godini, kada je reforma trebala biti implementirana, trošak se povećao na 299 tisuća kuna od kojih je 188 tisuća utrošeno u naknade za rad povjerenstava (?), a sve ostalo na nedefinirane troškove, dok u 2010. u zdravstvenom proračunu ne postoji stavka namijenjena promicanju prava pacijenata.

S obzirom da se po tom pitanju u RH ne radi ništa, nejasno je na što su utrošena sredstva iz 2009. godine. Iako smo ministra Milinovića više puta tražili za razgovor na ovu temu, nakon što je obećao da će nam dati intervju više se nije javljao ni odgovarao na pozive.

Najzanimljivija je činjenica da ovo uopće nije tema u domaćim medijima, koji se Milinovićem bave uglavnom na razini njegovih pojedinačnih ekscesa i gafova ili selektivnih intervencija u zdravstvo, kao što je odluka o spajanju zagrebačkih bolnica. Zanimljivo je i to što se mediji često bave ljudskim pravima, kada su u pitanju nacionalne manjine, zaštita djece ili žena, gay populacije ili pravima životinja, ali gotovo nikada pravima populacije u koju svi potencijalno spadamo, a koja su potpuno institucionalno ignorirana. Marginalizacija problema vjerojatno je kriva i za dezinformiranost zemalja EU-a o razmjerima ovog problema u Hrvatskoj: prema Indeksu potrošnje Eurozdravlja (EHCI, Euro Health Consumer Index) Hrvatska je u 2008. godini imala jedan od najgorih sustava zdravstvene skrbi u Europi, te je bila na 29. mjestu od obrađene 31 zemlje. Već iduće godine, mediji javljaju od dramatičnom poboljšanju statusa Hrvatske na ljestvici EHCI-a, za čak sedam mjesta, što se pripisuje poboljšanju prava pacijenata i informatizacije zdravstva.

Ovo bez sumnje govori da europske institucije primaju informacije isključivo službenim kanalima i da nemaju realnog uvida u stanje stvari u hrvatskom zdravstvu, zbog čega će u ovom segmentu izostati i ono što Hrvatsku najviše motivira na promjene – pritisak EU-a.

Autorica istraživanja: Nataša Škaričić

•Istraživanje je provedeno uz potporu SCOOP-a, danske mreže za istraživačko novinarstvo

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi