USKRŠNJA PRIČA

Sasvim poseban Zec

Julijana Adamović

Julijana Adamović

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: privatni album

Povodom Uskrsa poklanjamo vam priču književnice Julijane Adamović, koja danas živi i radi u Vukovaru. U nostalgijom nadahnutoj priči se prisjeća - kako je to najvažniji kršćanski blagdan izgledao prije 40 godina

U moru fotografija moga djetinjstva, jedna se izdvaja. Zauzela je posebno mjesto. Iz albuma ju je iz izvadila moja kći.

'Gle, mame!', rekla je. 'Kao pokislo pile.'

Bila sam joj smiješna.

Potom me je uglavila u okvir i smjestila na komodu u dnevnom boravku, sa ostalim sitnicama.

Odatle, iz raslinja i iza žbuna rascvjetalih margareta, nakrivljene glave, već nekoliko godina škiljim u proljetno sunce.  Samo što ne zaplačem.

To je moj Uskrs. Ili trenutak prije njega. Moja sekularna verzija duboke poruke najvećeg kršćanskog blagdana. Onako kako sam je ja shvatila.

Vrijeme me je otelo odjevenu u plavu haljinu s mornarskim uzorkom, koju sam dobila nekoliko sati prije fotografiranja. Donio mi ju je Zec koji je u svom 'rajonu' imao našu kuću. Taj je bio proziran. Uostalom, kao i naš običaj da mu travnata gnijezda sami radimo i to, što je moguće bliže kućnom pragu. Ponekad i u samoj kući, da se neka zla lija ne pomami i ostavi nas bez darova. Jer, da se to dogodi, Zec bi se našao u neobranom grožđu. Kako bi nam nabavio druge?

Svake godine nova haljina, sandale i tanka vesta na kopčanje. Mami bi donio samo haljinu, a tati bi umjesto haljine kupio nove hlače.

Kad se tata razbolio, Zec je prestao dolaziti. Umjesto njega, novu odjeću smo kupovali sami. Doduše, vrlo rijetko. 'Na rate', govorila je mama. A ja nisam imala pojma što su to rate: 'Je li nam je i njih donio Zec? Jede li se to i ako da, kakvog je ukusa?', mučilo me je.  Što sve skupa bešćutnog Zeca više nije bilo briga. 

Zec u čijem me je kvartu fotografirao nepoznati umjetnik tako savršeno, da sam završila na komodi, bio je sasvim drugačiji. Toliko drugačiji, da se preostalih pet zečeva u nizu, koliko sam puta trebala obići gnijezda od naše do Mikajine kuće, uopće ne sjećam. A pretpostavljam da nisu ušate zvijeri škrtarile.

Ovaj Zec  je imao maštu nad maštama. Bujniju od svih zečeva što bi me se na vazmena jutra moga djetinjstva sjetili. Recimo, znao mi je donijeti slikovnicu napisanu samo za mene, s mogućnošću naknadnog upliva. I flomastere kao dodatak. Znalo bi ga biti baš briga za prigovore, pa bi mi uručio drvene klompe čiji popodnevni ples živcira oca. Ili krpenu lutku s praznim trbuhom, koju nahraniš tako da joj posudiš svoju ruku i onda se skupa smijete svakakvim glupostima. Za taj Uskrs i dugo, dugo poslije njega.

Problem s tim šašavim Zecom je bio u činjenici da je darove skrivao u vlastitom gnijezdu, u dubini obraslog vrta, onakvog kakav mogu imati samo ljudi kojima su knjige i djeca preči od grablji i škara za živicu. U vrtu naše susjede, učiteljice koja je slova učila još moje roditelje. Žene čije ime nisam znala izgovoriti, pa je zauvijek pamtim kao Mikaju.

Iz privatnog albuma Julijane Adamović 

Iz privatnog albuma Julijane Adamović 

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: privatni album


Kod Mikaje sam i ja naučila prva pisana slova. I bezbroj pjesmica i brojalica za djecu.

Sreo koku miš, pa joj veli Iš!

Ona njega Čvrk!

On u rupu trk.

Kod nje sam imala vlastitu šalicu za mlijeko u koju se mogao sipati i gazirani sok, bilježnicu kojoj sam smjela raditi uši i, hit nad hitovima: japanke u kojima sam jedva naučila hodati. Da bi mi pomogla, Mikaja je to maleno čudo nazuvala na svoja ogromna stopala  i tako, na prstima, hodala nabadajući kao medvjedica koja se prikrada košnici. Za to vrijeme, ja sam za japankama cupkala u Mikajinim štiklama. Lovile bi se oko okruglog stola, epicentra mog djetinjstva i izvora velike sreće. Mjesta nad kojim sam naučila toliko toga novog. Gdje sam prvi puta u životu vidjela špagete i pokušala jesti kiwi. Nije me u tim trenucima bilo briga ni za novu bebu u našoj kući, ni za tatinu mizernu plaću kakvu primaju ljudi koji završe na bolovanju. Ni za okrutnog Zeca iz našeg sokaka koji nam je donio rate o kojima sada stalno pričaju mama i tata.

A maca se srdi, pa kokicu grdi:

Gdje otišao, kaži?!

Idi pa ga traži!

Iskreno, ja se uopće ne sjećam jesam li na Uskrs sa fotografije gdje škiljim iza žbuna margarita uspjela pronaći Zekino gnijezdo. Niti, je li ga za mene pronašao netko drugi i što je u tom gnijezdu uopće bilo. Pamtim samo da sam ga tražila do iznemoglosti. Mikaja je, spremajući se na putovanje koji će iz temelja promijeniti njezin život, zaboravila gdje je Zeca prethodnu noć locirala.

Zato na fotografiji izgledam kao da ću svaki čas zaplakati.

Možda i jesam zaplakala. Trenutak poslije fotografiranja ili nakon što se potraga za gnijezdom otegla više nego smo planirali. Ili nakon što je Mikaja otišla u Njemačku, s novim mužem, na novi posao, među nove susjede kojima će njezin život i neuređen vrt biti manje bitan.

Ali, to je dio moje uskršnje priče. Dio puta u kojem krьsnǫ-jemo, rastemo i razvijamo se. Onaj dio nas i svega oko nas što ostavlja trag. Pamćenje. Mijenja nas na bolje. Uspomenu koja se pojavljuje kao prometni znak koji nas obavještava da smo stigli do cilja s kojeg smo onda otišli dalje. U život. U nova iskustva iz kojih smo se rodili mudriji i više ljudi.

Od Uskrsa s fotografije je proteklo 40 godina. Ona je moj pasah, moj prolaz iz pustinje koju svi bauljamo, kako bi znali cijeniti trenutke koji su bili posebni, kao onaj u vrtu stare učiteljice.

Sretan nam Uskrs!

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi