Željko jurin

S puta od 4265 kilometara: 'Kad šest mjeseci odbacuješ sve norme i nije te briga, povratak u civilizaciju može šokirati'

  • Autor: Mladen Smrekar
  • Zadnja izmjena 28.09.2019 18:01
  • Objavljeno 28.09.2019 u 15:28
Željko Jurin: 'Odjednom shvatite da će žuljevi puknuti i nestati, tijelo očvrsnuti, a duša ojačati, i tada sami sebi možete reći - ja ovo mogu i stići ću do cilja'

Željko Jurin: 'Odjednom shvatite da će žuljevi puknuti i nestati, tijelo očvrsnuti, a duša ojačati, i tada sami sebi možete reći - ja ovo mogu i stići ću do cilja'

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Svake godine s proljećem stotine hikera iz cijelog svijeta stižu na američko-meksičku granicu i kreću na 4265 kilometra dugu pustolovinu od gradića Campo na meksičkoj granici do Manning Parka na kanadskoj granici. Među odvažnim hodačima ove godine našao se i Željko Jurin, Zagrepčanin kojem je trebalo pet mjeseci da prehoda put od Meksika do Kanade

Željko je godinama išao na izlete i kampirao na moru, sve dok mu nije dosadila kombinacija 'tri sata vožnje, tri sata hodanja, tri sata vožnje'. Pomislio je kako bi bilo bolje kad bi uzeo godišnji i puna tri, četiri tjedna s prijateljima i obitelji proveo hodajući i otkrivajući nova mjesta i ljude te preispitujući samoga sebe. Kao planinar, prehodao je Medvednicu uzduž i poprijeko, upoznao Velebit, uspeo se na Triglav, obišao Alpe i 2014. prošao Camino de Santiago.

Spiritualno putovanje u Španjolsku

'To je spiritualno putovanje na kojem imate dovoljno vremena pretresti svoje misli i pospremiti ladice u glavi', reći će Željko o 800 kilometara dugom hodočašću od Francuske do svetišta na krajnjem zapadu Španjolske.

Željko Jurin na početku puta

Željko Jurin na početku puta

Izvor: Ostale fotografije / Autor: Željko Jurin

Upoznao je tada sve faze kroz koje ljudsko tijelo i duh prolaze na napornom putovanju, od početnog zanosa kad vas pere adrenalin, preko prvih problema kad se pojave žuljevi i kad se počnete pitati što vam to uopće treba i ne bi li bilo bolje okrenuti se i vratiti kući, do trenutka kad shvatite da će žuljevi puknuti i nestati, tijelo očvrsnuti, a duša ojačati; trenutka u kojem sami sebi možete reći - 'ja ovo mogu i stići ću do cilja'.

Tada je saznao i za Pacific Crest Trail te odlučio da mora krenuti tim putem, a bio je i psihološki i tjelesno pripremljeniji za napore koji su ga čekali. Puno toga čuo je od Nikole Horvata, prvog Hrvata koji je prohodao Pacific Crest Trail, a pročitao je i priručnik Zacha Davisa. Tu bi knjigu Željko preporučio svim hikerima, ma kojim stazama koračali.

Kad nešto istinski želiš...

Mislio je da nikad neće moći uzeti šest mjeseci slobodno na poslu, niti da će uspjeti uštedjeti dovoljno novca. Nije bio siguran ni hoće li imati snage prohodati 4265 kilometara dugom stazom, s gotovo 150.000 metara ukupnog uspona. To znači 30 kilometara hoda i tisuću metara uspona svakog od 150 dana putovanja. Odnosno, kao da dan za danom otrčite 102 maratona i 17 puta uspnete se na Mt. Everest.

Da, bila je to suluda ideja, no Željko se držao misli vodilje koju je Paulo Coelho zapisao u 'Alkemičaru': '...kada nešto istinski želiš, cijeli svemir se ujedini u želji da ti pomogne da to i ostvariš…'

Željko Jurin u razgovoru s novinarom tportala Maldenom Smrekarom

Željko Jurin u razgovoru s novinarom tportala Maldenom Smrekarom

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Oboružan savjetima, Željko je otprilike shvatio što ga čeka: početni ushit, pa prva čegrtuša, prva noć u šatoru, prvi žuljevi i bolovi u koljenu. Trebat će prihvatiti to da će nekad biti hladno i da će lijevati kiša te da ponekad u visokim planinama i ljeti pada snijeg. Da će u pustinji biti žedan, da će ga sve više i sve češće moriti glad. Da će biti prljav i smrdljiv. Sve je to Željko znao unaprijed, baš kao i to da će mu nedostajati obitelj i prijatelji. Ali da će mu baš toliko faliti, e to nije mogao znati.

'Dok hodate, trideset tisuća puta stanete na žulj. To boli, ali od toga se ne umire. Izbušite ga, drenirate, on otvrdne i nastavite dalje', reći će Željko. 'No odvojenost od najbližih najteže mi je pala. Čuli bismo se telefonom, vidjeli putem videopoziva, ali što to vrijedi kad ne možete zagrliti one koje volite.'

Anđeli staze od krvi i mesa

No bio je spreman platiti i tu cijenu kako bi ispunio svoj san, vidio nešto o čemu je dotad mogao samo maštati i družio se sa svim tim divnim ljudima iz cijelog svijeta koje je upoznao putem: Ljubicu Marić, prvu Hrvaticu na Pacific Crest Trailu, pa Švicarca i nekolicinu Čeha. Svi su oni bili dio hikerske obitelji koje putem nastaju i nestaju držeći se pravila 'hodaj kako ti paše', sam ili u grupi, brzinom koja tebi odgovara, ne požurujući i ne zavlačeći druge.

Divne ljude susrest ćete i pored staze. Naime na cijelom putu za vas se brinu Trail Angels, anđeli staze od krvi i mesa, ljudi poput bračnog para Barneyja i Sandy Mann, a među hikerima poznatiji su kao Scout i Frodo, koji u svojem domu besplatno ugošćuju putnike namjernike. Riječ je o 1200 hodača koji prođu njihovim imanjem u dva mjeseca.

Oni su i sami prije 12 godina prošli pacifičkom stazom i osjetili dobročinstvo brojnih ljudi koje su sretali putem. Novac od njih nitko nije tražio pa ga ne traže ni oni, vodeći se krilaticom 'dobro se dobrim vraća'.

'Igra prijestolja' u dubokoj šumi

Na tom putu, na kojem prolazite kroz seoca i gradiće s ne više od tisuću stanovnika, svi su ljudi gostoljubivi i druželjubivi. Pozvat će vas u kuću, oprati vam prljavo rublje, ponuditi večeru i krevet. A kad osjetite da ste izgubljeni i nemate kamo, možete nazvati Trail Angelse i netko će se odazvati, doći po vas i odvesti vas do prvog grada.

Zima u južnoj Kaliforniji

Zima u južnoj Kaliforniji

Izvor: Ostale fotografije / Autor: Željko Jurin

'Nekome se to možda ne čini puno, no meni je bilo veliko kao cijeli svijet. Htio sam zaplakati od sreće', prisjeća se Željko trenutka u kojem se osjetio 'kao da vas mama zagrli i vi znate da će sve biti dobro'.

Duboko u šumama, na obroncima planina koji se penju po tri, četiri tisuće metara u vis, često nema signala pa mobitele držite ugašene ili ih koristite kao GPS. Ne visi se tu po društvenim mrežama i ne prelistavaju portali pa pojma nemate što se događa u politici i na estradi. Željko je samo jednom pokleknuo. Kad mu se na dijelu puta pridružio njegov partner Ivan, donio mu je šest nastavaka posljednje sezone 'Igre prijestolja'. Kao pravi fan odgledao ih je u nekoliko noći, sve kako mu neki prolaznik u bespućima Sierra Nevade ne bi slučajno otkrio kraj omiljene serije.

Akcija olakšavanja ruksaka

Sama oprema, bez hrane i vode, teži desetak kilograma. Uz šator, vreću za spavanje, odjeću, u ruksak se utrpa još koješta, od seta za prvu pomoć, preko naglavne lampe, do sjedalice, punjača i kabela te pribora za jelo i higijenu.

'Kilogrami se lako naberu', kaže Željko. Kako dani prolaze, ruksaci postaju sve teži, pogotovo kad se kroz snijeg Sierra Nevade probijate s hranom za tjedan dana jer nigdje u blizini nema ni trgovine ni restorana. Tada se hikeri prepuštaju akciji 'olakšavanja ruksaka'. Sve se stvari izvade iz njega i ljudi se pitaju treba li im doista sve ono što su ponijeli. Ono što ti ne treba ostaviš u kutiji, hiker boxu, a ako ti to zatreba, posudiš iz njega.

No treba biti oprezan. Mnogi su na put krenuli opremljeni ultralaganim šatorima pa su se nasmrzavali jer je ova godina u tamošnjim planinama bila neobično kišna i hladna. I Željka je u južnoj Kaliforniji krajem proljeća uhvatila snježna oluja. Snijeg? U južnoj Kaliforniji?

'Da, ali na visinama iznad 2000 metara', objašnjava Željko. 'I to sam doživio. Izgradilo me, podignulo mi samopouzdanje, a kad sam to preživio, shvatio sam da sam snažniji no što sam mislio.'

  • +8
  • +5

Željko Jurin: 'Vidjeti takve stvari - neprocjenjivo je'

Izvor: Ostale fotografije / Autor: Željko Jurin

Valjalo je putem proći kroz pustinju koja, reći će Željko, nimalo ne podsjeća na Saharu. Puna je vegetacije jer je ove godine palo triput više kiše i snijega nego inače. Trebalo je savladati i prepreke poput 4000 metara visokog prijevoja Forester. Planinarsko iskustvo i savjeti iskusnih hikera dobro su mu došli.

'Prelazak valja dobro tempirati i krenuti dovoljno rano, dok je snijeg još tvrd, jer kad sunce grane, on se otapa pa se niz padine slijevaju bujice', prisjeća se Željko najtežih izazova. 'Nije to nalik našem kršu. Treba pregaziti brojne potoke i rijeke u kojima ti voda često dopire do struka...'

No sve se to isplati kad stanete na vrhove planinskih lanaca u Oregonu i Washingtonu te bacite pogled na neaktivne vulkane koji strše u krajoliku i uspinju se 3000 metara u vis.

'Vidjeti takve stvari - neprocjenjivo je', kaže Željko, a na ekspediciju je potrošio oko 8000 dolara. Nešto je opreme imao otprije, spavao je uglavnom besplatno, u šumama i po livadama, tek ponekad u kakvom motelu.

'U startu sam si rekao da se neću gristi zbog cijena. Koliko imam, potrošit ću. Treba biti racionalan, ali ne i šparan; kad mi dođe želja, pojest ću burger, popiti pivo.'

  • +2

Željko Jurin vraća se na posao koji ga čeka i razmišlja o Croatian Long Distance Trailu

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Stopala mu narasla za dva broja

Ipak, ovo je putovanje izuzetno naporno za organizam. U sebe jednostavno ne možete unijeti onoliko kalorija koliko ih potrošite hodanjem. Kile putem samo nestaju, ali ne tope se samo masnoće, nego i mišićna masa. Željko je na svom putovanju napravio šest milijuna koraka i izgubio 12 kilograma.

'Od hodanja su mi ojačale noge, ruke očvrsnule jer sam koristio štapove, ali ramena i prsa su mi se osušila', veli Željko. No zato su mu stopala narasla za dva broja! U Ameriku je ponio cipele broj 44, a kući se vratio u onima broj 46. Mijenjao ih je čak četiri puta jer bi mu se raspale nakon tisuću kilometara hodanja i svaki put kupio bi model za pola broja veći.

Sprema li se možda na neki novi put? Ne, za početak se namjerava vratiti na posao. Ne samo zato što mu treba novac, nego i kako bi izbjegao depresiju, stanje u koje ekstremni hikeri često znaju upasti.

'Kad šest mjeseci odbacuješ sve društvene norme, kad se ne pereš po 12 dana jer nemaš gdje i nije te briga, povratak u civilizaciju može šokirati', objašnjava Željko, a svoje pustolovine u riječima i slikama objavio je na blogu Skitnica ide na Pacific Crest Trail. I tako, dok se on vraća na posao, nestrpljivo se očekuje povratak Ljubice Marić. Kažu da je sad stotinjak kilometara od cilja.

hrvatski hikerski adut

Staza od Iloka do Prevlake duga je 2100 kilometara

Željka sad više zanima hrvatska tura, takozvani Croatian Long Distance Trail. Riječ je o projektu nacionalne krajobrazne i dugoprugaške staze koju je osmislio Nikola Horvat, prvi Hrvat koji je prohodao Pacific Crest Trail. Staza koja bi povezivala cijelu Hrvatsku dugačka je oko 2100 kilometara; Horvat ju je prohodao lani, a hiker Matija Culjak ove godine. Već je uvrštena u međunarodnu aplikaciju Guthook Guides, rame uz rame s najpoznatijim svjetskim trailovima, a uskoro bi njome mogli zakoračiti brojni stranci, što bi, smatra Jurin, bila fenomenalna i besplatna promocija Hrvatske.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!