U trenutku kad je Rusija započela svoju agresiju na Ukrajinu, Nikita Zvezdov imao je 15 godina. U travnju 2024., čim je proslavio 18. rođendan, pozvan je u vojsku. Prije toga su ga izbacili iz strukovne škole u Krasnojarsku, što nalikuje na često spominjani, ali nikad potvrđeni scenarij prisilne mobilizacije.

U svibnju 2025. se Zvezdov već nalazio u postrojbi 25573 kod Usurijska, navodno najzloglasnijoj i najkriminalnijoj u Rusiji. Ondje navodno mnogi vojnici gube živote već na obuci, a priče o zlostavljanjima, iznudama i premlaćivanjima su mnogobrojne.

"Poslali su me na poligon. Časnici su tamo kažnjavali ročnike zbog svega i svačega, a mnogima su čak pucali u noge. Morali smo raditi 200 sklekova s plinskom maskom i trčati 50 krugova u pancirki s dodatnih 25 do 30 kilograma opreme“, priča", rekao je Zvezdov za Deutsche Welle, dodajući da nikad nije želio sudjelovati u ratu u Ukrajini.

Izdana tjeralica

Nakon što su ga spriječili da počini samoubojstvo, Zvezdova su prisilili da potpiše ugovor s vojskom, čime je pogazio riječ koju je dao obitelji. Nakon mjesec dana rečeno mu je da će biti raspoređen među jurišnike u blizii ukrajinskog Melitopolja.

Tad je odlučio pobjeći. Prva plaća, od 450 eura, bila mu je izgovor da zatraži dopust kako bi mogao nabaviti opremu za odlazak na bojišnicu. Za njegov nadzor je bio zadužen bivši zatvorenik kojem se morao javljati svakih nekoliko sati putem Whatsappa. Imao je sreće, jer ovaj nije bio osobito revan. Zvezdov je skinuo uniformu i pobjegao, najprije u Armeniju, potom u BiH, a zatim u Hrvatsku.

Da je pobjegao, Rusi su shvatili tek šest mjeseci poslije, kad su raspisali tjeralicu za njim zbog dezerterstva. On je u međuvremenu podnio zahtjev za azil u Hrvatskoj. No, kako je sve dugo trajalo, otišao je u Njemačku te i tamo podnio isti zahtjev. Nijemci su ga odbili te ga uputili u Hrvatsku kao prvu članicu EU u koju je ušao.

Prema Dublinskoj uredbi, trebali bi ga deportirati u Hrvatsku u roku od šest mjeseci, koji u njegovu slučaju istječe 30. srpnja. Nakon tog datuma, Njemačka mora preuzeti odgovornost za njegov slučaj.

Praksa drugačija od teorije

Iako je bivša njemačka vlada obećala priznavati odbijanje vojne službe i dezerterstvo kao razloge za dobivanje azila, u praksi se to može dobti jedino ako je osoba poslana u rat iz političkih razloga, tvrdi aktivist za ljudska prava Aleksej Kozlov iz berlinske organizacije Solidarus.

"Zaštita se odobrava samo ako postoji stvaran i utemeljen strah od osobnog progona", Njemački ured za migracije i izbjeglice (BAMF). Dodaju da se postupci azila temelje na pojedinačnoj procjeni svakog slučaja, pri čemu su uvijek presudni razlozi zbog kojih je netko proganjan. 

Čak i ako uspiju pobjeći, ruskim dezerterma prijeti deportacija natrag u Rusiju, čak i iz Njemačke. Tijekom 2025. iz te je zemlje u Njemačku deportirano 126 osoba. Broj onih koji dobiju azil je manji. 

Zvezdov se, barem zasad, izvukao, jer je dobio crkveni azil, kojeg kršćanske zajednice u Njemačkoj odobravaju u slučajevima kad bi deportacija mogla ugroziti nečije zdravlje ili život. Po Zvezdova je već došla policija, ali u azilantski centar u kojem je prije živio. Sad je u jednoj evangeličkoj crkvi, gdje radi u kuhinji ili dvorištu. 

On još ne zna što će učiniti ako Njemačka ne prezume njegov slučaj, a Hrvatska odbije njegov zahtjev za azilom. Nada se da će utočište pronaći u nekoj od zemalja izvan EU.