Politika je umjetnost mogućeg. Kroz iglene uši ideoloških i interesnih prepreka i zamršenih odnosa u vladajućoj koaliciji provukao se Nacionalni program reformi 2016., dokument koji 'opisuje mjere koje Vlada Republike Hrvatske poduzima za rješavanje strukturnih izazova s kojima se suočava Republika Hrvatska, sukladno preporukama Vijeća Europske unije iz srpnja 2015.'

Program budi dvojake dojmove. Promotrimo li ga u svjetlu imperativa koji – nakon četvrt stoljeća državnog i političkog zlostavljanja – nalaže hitnu i bezuvjetnu liberalizaciju hrvatske ekonomije, Program je nakupina lijepih kozmetičkih želja i podsjeća na Gloriju Swanson u Bulevaru sumraka, ostarjelu divu koja očajnički pokušava biti mlada i lijepa. Promotrimo li ga, pak, u kontekstu metodologije i ideologije vladavine koja je državu i njene interesne skupine inaugurirala u nedodirljivu svetinju i čitavom društvu nametnula političku, moralnu i ekonomsku entropiju, Program je povijesni iskorak: bolje išta nego ništa.

Svakako najvrjednija zamisao je prodaja državnih poduzeća. Konačno. Hrvatska je talac zablude da je 'sve rasprodano', iako država (politička elita) izravno kontrolira šezdeset posto privrede. Zamisao je u javnosti izazvala ciku i vrisku uz bizarnu tvrdnju da je riječ o nečem 'našem'. Jasno da nije, tko god bili misteriozni 'mi' ili 'naši'. To je državno vlasništvo, dakle tuđe, kao i svako vlasništvo koje građanin ne može nazivati 'mojim'. Ništa nije tako tuđe i otuđeno kao država. Ona i ne može funkcionirati ako se ne ponaša kao tuđa jer kad postane 'naša' prestaje biti republika i postaje opasna autoritarna zajednica. Zašto se ljudi tako strastveno identificiraju s državom i njeno vlasništvo doživljavaju kao 'svoje', nije ni ekonomsko ni pravno nego psihijatrijsko pitanje.

Ovaj ciklus privatizacije ne treba brkati s lažnom privatizacijom iz devedesetih godina. Tadašnja vladajuća klika predala je društveno bogatstvo državi ili svojim političkim pouzdanicima i to u okolnostima jednog autoritarnog režima u kojem demokratska javnost nije postojala. Budu li sada državna poduzeća ponuđena slobodnoj prodaji na svjetskom tržištu i ako se prodaja bude odvijala pred budnim okom kritičke javnosti, ponavljanje tragedije iz devedesetih moglo bi se izbjeći. Dvojbeno je, međutim, hoće li biti zainteresiranih kupaca i hoće li se postići prihvatljive cijene.

Najavljeno uređenje katastra i zemljišnih knjiga ne spada u reforme. To je elementarni minimum, jedna od temeljnih dužnosti države. Ona i nije ništa drugo nego dosadni katastar, nikakva pučka svečanost ili san vrijedan pogibelji.

Reforme zdravstvenog i mirovinskog sustava su nespretne jer drugačije ne mogu ni biti budući su se ti sustavi odavno raspali. Viša dobna granica odlaska u mirovinu banalno je povećanje broja obveznika plaćanja mirovinskog doprinosa i umanjenje broja korisnika mirovina. Ukratko, država se želi domoći veće količine novaca i uštedjeti na dobnoj skupini između 65 i 67 godina. Ako prestari radnici u međuvremenu umru, utoliko bolje po državu. Neobično je da takva mirovinska reforma izaziva paniku u društvu koje je kult žrtvovanja za državu promoviralo u najvišu vrednotu.

Prava reforma postavila bi pitanje jesu li enormno visoki doprinosi za zdravstveno i mirovinsko osiguranje uopće isplativi i to, dakako, sa stanovišta korisnika. Oni svakoga mjeseca uplaćuju golema sredstva i zauzvrat dobivaju neracionalan i neučinkovit zdravstveni sustav ili bijednu mirovinu u neizvjesnoj budućnosti. Umjesto što se govori o pravu na zdravstvenu zaštitu i mirovinu, vrijeme je da se počne govoriti o pravu na izbor, o pravu na neplaćanje zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, dakle pravu na preuzimanje rizika za vlastito zdravlje i starost. Čini se da bi taj rizik bio manji nego što je sad, u sustavu koji nominalno jamči zdravstvenu i socijalnu sigurnost, a zapravo je neodrživa Ponzijeva shema.

Kada se zalaže za smanjenje javnih rashoda vlada se dovodi u shizofrenu situaciju. S jedne strane, novaca nema. Za enormne rashode na koje je Hrvatska navikla zapravo ih nikada nije ni bilo pa se posezalo za astronomskim deficitima i zaduživanjima. S druge strane, raspodjela javnog novca je, uz vojsku i policiju, najvažnija poluga vlasti pa umanjenje javnih rashoda ujedno znači i odricanje od izvjesne količine moći, a to nije u naravi niti jedne vlasti. Vlada će uporno ponavljati kako teži umanjenju troškova i istodobno će činiti sve kako bi to umanjenje svela na minimum. Hrvatski politički sustav – hibrid nominalne ali besadržajne parlamentarne demokracije i lažnog kapitalizma pod strogom kontrolom države – od samoga početka počiva na neodrživim javnim rashodima. Uspostava ravnoteže između javnih rashoda i realnog fiskalnog kapaciteta iziskivala bi radikalnu promjenu političkog sustava, mentaliteta i interesne strukture što je u zadanim političkim okolnostima utopijska iluzija.

Porez na nekretnine mogao bi biti dobra ideja isključivo pod uvjetom da pogodi mrtvi kapital, nekretnine koje nisu u komercijalnoj funkciji, ali ako se budu oporezivali stanovi (jedini stanovi), iznajmljeni stanovi i poslovni prostori, porez na nekretnine izazvat će masovnu vlasničku i financijsku katastrofu.

Predviđeno je donošenje godišnjeg 'Akcijskog plana za smanjenje administrativnog opterećenja gospodarstva'. Zvuči kafkijanski. Dodatnim administriranjem vlada želi smanjiti administriranje? Nije li jednostavnije odmah donijeti racionalne zakone i provesti deregulaciju?

Pod 'reformom' se podrazumijeva i 'kažnjavanje' saborskih zastupnika zbog 'nedolaska na posao'. Biti parlamentarnim zastupnikom nije 'posao' nego politička funkcija. Ako želi, zastupnik je slobodan nikada ne doći u Sabor i usprkos tome uživati punu plaću i sve privilegije. I nedolazak u Sabor je rječita politička gesta na koju zastupnik ima pravo. Jedina sankcija koju smije trpjeti jest gubitak sljedećih izbora. Sve drugo je glupava demagogija i pomanjkanje temeljnih znanja o parlamentarnoj demokraciji.

Postojeći (tragikomično metastazirani) sustav lokalne uprave i samouprave ostat će, čini se, netaknut. Razumljivo. Svako zadiranje u taj interesni raj sazdan od tisuća sinekura bio bi prevelik zalogaj.

I ovako polovičan program reformi naići će na žestok otpor. Neće mu se opirati samo ljevica koja je na otpor upućena po prirodi svojeg opozicijskog položaja. Na najveći otpor naići će u vladajućim krugovima. Svaka liberalizacija (a Program ima izvjesne liberalne značajke) suštinski je nespojiva s antidemokratskom ideologijom vladajuće grupe i njenim klijentelističkim interesima.

Ostaje tek pitanje je li u takvim ideološkim i interesnim okolnostima hrvatska ekonomija uopće izlječiva. Možda to više nije ni važno nakon više od dva desetljeća ekonomskih i ideoloških nastranosti. Društvo i građani na njih su se navikli poput umornog robijaša koji slobodu i udobnost više niti želi niti ih je sposoban htjeti.