Samo nekoliko sati nakon što je 24. veljače 2022. pokrenuo invaziju punog opsega na Ukrajinu, Vladimir Putin okupio je najbogatije ruske poduzetnike u prostranoj Katarininskoj dvorani Kremlja. Više od trideset njih sjedilo je zbijeno uz zid, s maskama na licu zbog pandemije covida. Jedan ih je ruski novinski reporter opisao kao ‘blijede i neispavane’. Putin je sjeo na suprotnu stranu i kao i obično, nije nosio masku
Služeći se svojim uobičajenim jezikom, rekao im je da očekuje njihovu potporu ratu.
‘Želio bih vas pozvati da pokažete razumijevanje za ono što se događa’, rekao je, ‘i da zajedno s Vladom pronađete sredstva koja će poduprijeti proizvodnju, gospodarstvo i radna mjesta.’
Na snimci sa sastanka koju je objavio Kremlj nijedan od pozvanih milijardera nije progovorio, javlja BBC.
Šutnja kao obilježje
Ta je šutnja postala obilježje ruskih superbogataša. Tijekom desetljeća Putinove vladavine naučili su da bi cijena javnog istupa mogla biti visoka. Naftni magnat Mihail Hodorkovski, tada najbogatiji čovjek u Rusiji, financirao je nekoliko oporbenih skupina, a 2003. optužio je Putina da predsjeda sustavom u kojem buja korupcija. Sljedećih deset godina proveo je iza rešetaka, nakon što je osuđen zbog utaje poreza, prijevare i pronevjere – što je drugim potencijalnim kritičarima poslužilo kao upozorenje. Hodorkovski je negirao optužbe.
Čak i ako se neki od tajkuna protivio ratu, uglavnom je svoja razmišljanja zadržao za sebe. No i u toj se šutnji nešto nazire: čini se da neki pripadnici nekada moćne ruske poslovne elite zamišljaju Rusiju nakon Putina. Pitaju se bi li zemlja nakon njegova odlaska s dužnosti ili smrti mogla nalikovati Rusiji iz 1990-ih, kada su oligarsi uživali u plodovima svoje moći – ili bi se možda mogla razviti zdravija politika.
Novinar Arkadij Ostrovski, istaknuti promatrač Kremlja za časopis The Economist, koji je nedavno satima razgovarao s jednim od najbogatijih ljudi u Rusiji, kaže da osjeća kako se događa ‘povijesni i politički pomak’ u načinu na koji superbogataši gledaju na budućnost zemlje. Raspad Sovjetskog Saveza 1991. iznjedrio je novu, moćnu silu na domaćoj sceni: ljude koji su iskoristili kraj komunizma i stekli golemo bogatstvo, a zatim poželjeli kontrolirati političare radi vlastite koristi. Nazvani su ‘oligarsima’, prema starogrčkoj riječi za ‘malobrojne koji vladaju’. Imali su novac, a tada je novac značio moć.
Podčinjavanje oligarha
To je bilo doba ‘divljih 1990-ih’, kada su se na sceni pojavili takozvani ‘novi Rusi’. Na raspolaganju su se našle goleme državne kompanije, a ljudi s pravim vezama preko noći su postajali milijunaši, pa čak i milijarderi. Korupcija je bila raširena, nepotizam sveprisutan, a naručena ubojstva česta.
No gotovo odmah nakon što je 2000. prvi put izabran za predsjednika, Putin je oligarse podčinio. Nije ga zanimalo dijeliti vlast ni s kim. Mogao se suprotstaviti milijarderima jer se rusko gospodarstvo oporavljalo, a središnja vlast jačala. Bill Browder, financijaš koji je nekoć bio najveći strani ulagač u Rusiji, a kojem je 2005. zabranjen ulazak u zemlju nakon što je počeo upozoravati na korupciju, kaže da su se ruski tajkuni pred Putinom povlačili i ustuknuli. To se, primjerice, događalo na gospodarskom forumu u Davosu u godinama prije rata, kada su još bili dobrodošli.
‘Sjećam se oligarha koji su hodali uokolo kao da im sve pripada – bili su to najbahatiji i najsamouvjereniji ljudi. A onda bi se pojavio Putin i bilo je zapanjujuće vidjeti kako se ti navodno supermuževni pojedinci pretvaraju u potpuno podložne, gotovo očajne školarce’, rekao je Browder za BBC.
Od početka rata 2022. Kremlj drži ruske bogataše pod kontrolom nemilosrdnom politikom mrkve i batine. Kritičarima rata zaplijenjena je imovina, dok su lojalisti nagrađeni unosnim državnim ugovorima povezanima s ratom. Danas Rusija ima više milijardera nego ikad prije – ukupno 155, prema časopisu Forbes. Njihovo je zajedničko bogatstvo doseglo novu rekordnu razinu od gotovo 700 milijardi dolara.
No čini se da novac ne usrećuje ni tajkune koji su ostali lojalni i za to bili nagrađeni. Neki postaju sve nestrpljiviji. Njihove milijarde više ne vrijede kao prije: u Rusiji njima ne mogu kupiti mnogo političkog utjecaja.
‘Nemaju karte, nemaju igru. Bogati su zato što imaju veze s Putinom, a ne obratno’, kaže Dmitrij Nekrasov, prognani političar i analitičar.
Izopćeni zbog sankcija
Izvan Rusije su, pak, izopćeni zbog zapadnih sankcija uvedenih nakon ruske invazije punog opsega.
‘Tretiraju ih kao sitne kriminalce. Ne mogu letjeti svojim privatnim zrakoplovima, a njihove jahte ne mogu pristati u najprestižnijim europskim lukama. To im mora biti užasno i ponižavajuće’, kaže Browder, glasni Putinov kritičar.
Zato su neki od njih počeli potajno razmišljati o tome što će se dogoditi kada Putin ode sa scene. Tako kažu dobro upućeni analitičari s kojima sam razgovarao, a koji su duboko uronjeni u svijet tih tajkuna.
Nema naznaka da bi predsjednik uskoro mogao otići i nema razloga misliti da je lošeg zdravlja. No Putin je prošlog mjeseca navršio 74 godine i već četvrt stoljeća služi u Kremlju. U Moskvi svi znaju da će jednoga dana otići. Kada ga je Reuters prošle godine pitao namjerava li ostati na vlasti do 2036., kada mu tehnički istječe ustavni mandat, Putin je odgovorio: ‘Samo Bog zna hoćemo li imati dovoljno zdravlja.’
Ako bi Putin podnio ostavku ili umro na dužnosti, preuzeo bi ga premijer Mihail Mišustin. No Mišustin nije pokazivao predsjedničke ambicije – što je vjerojatno i jedan od ključnih razloga njegova imenovanja. Time bi nastao svojevrstan vakuum moći.
U takvom scenariju promatrači Rusije s kojima sam razgovarao vide nekoliko mogućih ishoda.
Neki na Zapadu, a zasigurno i u Rusiji, nadaju se da bi u zemlji nakon Putina mogla procvasti demokracija, u kojoj bi vlast vodio narod, a ne nova skupina oligarha ili jedan autokrat. Analitičari, međutim, smatraju da je to najmanje vjerojatan put. Ključne demokratske institucije tijekom Putinove vladavine oslabljene su ili uništene.
‘Rusija je toliko navikla na nasilje da se odvikla od uobičajenih demokratskih postupaka’, kaže Aleksandra Prokopenko, prognana ruska novinarka i analitičarka.
Druga je mogućnost još više autokracije. Putina bi mogao zamijeniti neki drugi čovjek koji bi nastavio njegovu politiku represije. No Prokopenko smatra da to ne bi odmah bila nova diktatura čvrste ruke. Za to je potrebno vrijeme, kaže ona: Putinov nasljednik u početku bi bio slabiji od njega i raspolagao bi manjim resursima.
Treća je mogućnost da tajkuni ponovno uspostave svoju moć i da se Rusija vrati sustavu oligarhije nalik onome iz 1990-ih. Dmitrij Nekrasov, bivši savjetnik Kremlja i oporbeni političar koji sada živi u egzilu, kaže da bi u takvom scenariju zemljom upravljalo nekoliko moćnih elitnih klanova, udruženih s poslovnim interesima. To je, naravno, opcija kojoj se mnogi tajkuni nadaju.
‘Željeli bi se vratiti u vrijeme kada su ih slušali, kada im imovina nije bila oduzimana i kada su razumjeli pravila igre’, kaže Prokopenko, koja je mnogo razgovarala s najbogatijim ljudima u Rusiji.
Tajkune ipak vrijedi slušati
Premda je njihova moć od 1990-ih znatno ograničena, tajkune ipak vrijedi slušati. S obzirom na njihovo golemo bogatstvo, čini se vjerojatnim da će prije ili poslije pokušati ponovno uspostaviti svoj politički utjecaj.
Neki već ‘pokušavaju uspostaviti veze s pravim sigurnosnim dužnosnicima ili ministrima’, kaže Nekrasov. No svaki daljnji korak, upozorava, ‘preopasan je’. Ponašanje tajkuna idućih godina djelomično će ovisiti o njihovim financijama. Oni s mnogo raspoloživog novca bit će sigurniji u ‘igranju političkih igara’ i nadmetanju za položaje, pripremajući se za Rusiju nakon Putina. Oni čije bogatstvo ovisi o državnim ugovorima ili dobroj volji vlasti previše će se bojati da bi nešto poduzeli, jer bi mogli izgubiti sve, kaže Nekrasov.
Prokopenko kaže da se već promijenio način na koji poslovni ljudi govore o Putinu. Nekada su mu davali nadimke ‘Načalnik’ – što znači ‘šef’ – i ‘Pervij’ (‘prvi’), ili su ga zvali inicijalima ‘VV’. Svi ti nadimci izražavali su određeno poštovanje. Sada ga zovu ‘Ded’, što, prema Prokopenko, u sebi nosi ‘dašak prezira’. ‘Ded’ znači ‘starac’ ili ‘djed’ – znatno manje poštovan naziv.
Neki bogati Rusi čeznu za ‘povratkom politike u živote ljudi’, kaže Prokopenko, uz manje represije, više slobode govora i zdravije nadmetanje među strankama i političarima.
No zasad se previše boje da bi to pokušali ostvariti zbog zagušljive atmosfere u Rusiji. Prokopenko je razgovarala s jednim tajkunom koji je tijekom cijelog razgovora sjedio na svojem telefonu jer je mislio da će tako tajnoj policiji otežati digitalno prisluškivanje.
‘Pomislila sam da je riječ o potpuno staljinističkom strahu. To je potpuno iracionalno’, kaže ona.
Zanimljiv trag o tome što bi tajkuni mogli željeti od budućnosti nakon Putina dao je Andrej Meljničenko, poznat kao ‘kralj gnojiva’ i trenutačno osmi najbogatiji čovjek u Rusiji.
Ranije ove godine iznenadio je promatrače intervjuom za The Economist – što je rijetkost za bogatog Rusa, osobito kada razgovara s publikacijom iz zemlje koju Kremlj smatra neprijateljskom. Časopis je objavio i njegov esej.
U dijelovima intervjua Meljničenko je ponovio poruke Kremlja. Rekao je da je Ukrajina poprište sukoba Rusije i Zapada te da Zapad nije uzeo u obzir ruske sigurnosne interese i da ugrožava ruski suverenitet.
No zatim je postalo zanimljivije. Meljničenko nije pozvao Putina da ode, ali – i to je veliko ‘ali’ – zagovarao je promjenu koja bi okončala vladavinu jednog čovjeka u Rusiji. Rekao je da se Rusija treba više angažirati u svijetu.
Prokopenko smatra da je tajkun pokušao pokrenuti javnu raspravu. Bio je to, kaže, ‘poziv bogatašima poput njega da počnu govoriti’.
Novinar koji ga je intervjuirao, Arkadij Ostrovski, kaže mi da su vodili ‘napete i žestoke razgovore’ po ‘hotelima i kafićima, uglavnom uz kavu, mnogo kave, a ponekad i cigarete’. Tajkun je, kaže, djelovao kao da ‘iskreno promišlja’ svoje odgovore, umjesto da nudi politički uvježbane fraze.
U Rusiji ništa nije jednostavno i većina promatrača smatra da je intervju vjerojatno održan uz neku vrstu odobrenja Kremlja, izričitog ili prešutnog. Ne znamo zašto bi vlasti odobrile neobičan poziv na promjene. Moguće je da su željele pokazati kako u zemlji još postoji određeni pluralizam. Nijedan drugi tajkun nije mu javno dao potporu. Ipak, novinar smatra da Meljničenko nije govorio samo u svoje ime, nego i u ime kolega iz poslovnog svijeta.
Neki od njih nadaju se da bi Rusija nakon Putinova odlaska mogla postati ‘oligarhijska republika’, kako je tu mogućnost opisao novinar Ostrovski – nešto nalik Rusiji iz 1990-ih, kojom su upravljale poslovne elite.
I supebogati plaču
Na temelju dugogodišnjeg izvještavanja o Rusiji, Ostrovski kaže da mnogi njezini superbogataši trenutačno osjećaju ‘potpunu bezizlaznost do koje je ovaj rat doveo Rusiju.
No čini se da je malo vjerojatno da će tajkuni uskoro nešto poduzeti, čak i ako razmišljaju o budućnosti.
Browder, Putinov kritičar, kaže da mnogi od njih jesu nezadovoljni, ali da se vjerojatno neće uroćivati protiv Putina dok je živ.
‘Shvaćaju da bi ih, učine li išta čime bi izazvali Putina, on ubio. A Putin je vrlo paranoičan čovječuljak.’
Mike Calvey, američki financijaš koji je nekoć bio jedan od ključnih ulagača u Rusiji, slaže se s tim.
‘Što mogu učiniti osim završiti ravno u zatvoru i ostati bez imovine? Ljudima koji sjede u Londonu lako je reći: “Zašto se jednostavno svi ne usprotive i završe ravno u zatvoru?” Upravo bi se to dogodilo.’
Najbogatiji ljudi u Rusiji nekoć su mogli povlačiti konce na najvišim razinama vlasti. Kada Putin ode, sigurno će pokušati vratiti nekadašnji utjecaj. Pitanje je hoće li im to dopustiti ostaci sadašnjeg režima.