Nakon četiri godine Medvedevljevih prijaznih osmijeha i uglađene rječitosti, povratkom Vladimira Putina u Kremlj uskrsnuo je drčan vanjskopolitički diskurs, počesto na granici konflikta. Rabijatni stil ruskog čelnika u svjetskoj areni usmjeren je uglavnom na SAD, što u godinama američkog hegemonizma Putinu donosi sve više simpatizera na raznim meridijanima. Ponekad čak i među ljudima koji inače ne dijele njegove konzervativne i autoritarne svjetonazore
No način na koji je dio zapadnih medija prenio Putinovo obraćanje veleposlanicima Rusije na redovitom dvogodišnjem sastanku u Moskvi, zapravo je potvrdio teze ruskog predsjednika o fobičnom nastroju zapadne javnosti prema Rusiji i njenoj vlasti. U naslovima i citatima dominirale su tjeskobne Putinove tvrdnje poput 'Zapad ekonomski i društveno propada' ili pak poruka veleposlanicima da u branjenju interesa svoje zemlje moraju biti spremni 'na sve scenarije – čak i na najgore'.
Potonja izjava medijskim je prepisivanjima poprimila sasvim drukčiju intonaciju i kontekst – gotovo je zvučala kao mobilizacija, a zapravo je bila sporedna u 20-minutnom obraćanju koje je bilo orijentirano uglavnom na biznis i perspektive razvoja.
Putin je u smirenom i sigurnom nastupu doista spomenuo ekonomsko nazadovanje 'takozvanog povijesnog zapada' (krah Wall Streeta i kriza Eurozone sasvim su mu dovoljan argument), ali činio je to kratko i bez trijumfalizma – ozbiljnog lica upozoravajući kako u ruskoj politici ne smije biti zluradosti nad partnerima nego naprotiv, brige, jer nitko ne zna što aktualni tektonski poremećaji znače za svijet. Premda je u redoslijedu rezimiranja odnosa s 'međunarodnim partnerima' Europskoj uniji pretpostavio Kinu, Indiju i zemlje Latinske Amerike, a na upadljivo zadnje mjesto stavio SAD, Putin je ipak naglasio da u sferi ekonomije 'samo na Italiju, Njemačku, Nizozemsku i Francusku otpada više od četvrtine ruske vanjske trgovine'.
Štoviše, kremaljski vladar smatra da razina suradnje između Europske unije i Rusije nije ni blizu potencijala koje u sebi nose te dvije državne tvorevine. Kritizirajući ideje ruskog izolacionizma, kao dugoročni cilj predlaže integraciju Europe i Rusije u jedno, trilijune eura teško tržište od Atlantika do Pacifika, što je vizija koju smo svojedobno čuli i od njegova žestokog oponenta Garija Kasparova.
No ta je Putinova inicijativa dobila ili ništa ili mnogo manje prostora u medijima od opaske na američki izvoz slobode u muslimanske zemlje koji je nazvao 'demokracijom raketa i bombi'. Tragedije muslimanskih društava i dalje su baza za prepucavanje i testiranje odnosa snaga između vodećih svjetskih igrača.
Međunarodni odnosi ozbiljno su zaoštreni zbog građanskog rata u Siriji i suprotstavljenosti svjetskih sila po pitanju metoda smirivanja krvoprolića u kojem je poginulo više od deset tisuća ljudi i u kojem dnevni izvještaji često prelaze brojku od stotinu mrtvih.
Službena Moskva glavno je međunarodno uporište sirijskog samodršca Bašara al Asada, a SAD i saveznici podržavaju ustanike razmatrajući još jednu vojnu intervenciju protiv još jednog dokazano opresivnog i krvoproliću sklonog režima, pri čemu se još jednom - i nekako u sve kraćim intervalima u zadnjih deset godina - postavlja pitanje: s kojim posljedicama i s kojom to boljom alternativom za Siriju? Zapadne vlade gube moralnu podršku dok suočene s ekonomskim mukama u vlastitom dvorištu izdvajaju novac za nove ratove ostavljajući u retrovizoru svježe razorene i u svakom smislu nestabilne Libiju, Irak i Afganistan te Egipat u kojem su se vlasti dokopali radikalni islamisti.
'Posljedice Arapskog proljeća za Bliski istok u Rusiji se, generalno, promatraju s pesimizmom. Posebice kad je riječ o Siriji. Moskva smatra da su sekularni autoritarni režimi u arapskim državama jedina realna alternativa utjecaju radikalnih islamista. Nakon mnogo godina stradanja od islamističkog terorizma i ekstremizma na Sjevernom Kavkazu, ruska javnost stala je na stranu Asada. Moskva ne gleda toliko na njega kao na lošeg diktatora, već kao na vođu koji se bori protiv eskalacije islamističkog barbarizma', smatra ruski vojni analitičar Ruslan Puhov.
Aktivna podrška pobunjenicima koja dolazi iz Saudijske Arabije i Katara (standardni američki igrači u regiji, op. M. S.) samo pojačava duboke sumnje da je islamizam glavna karakteristika sirijske krize. A Rusija je već dugo zabrinuta zbog izvoza njegove vehabitske varijante iz Saudijske Arabije na Bliski istok, ali i na dijelove ruskog Sjevernog Kavkaza', piše Puhov za Moscow Times.
Rusija je relativno stabilno prošla kroz globalnu ekonomsku recesiju, ali mimo državno kontrolirane javnosti, od ulice do internetskih medija raste nezadovoljstvo zbog represije nad oporbom i rijetkim izdancima civilnog društva te daljnjeg socijalnog raslojavanja stanovništva koje je posljedica ekstremne korupcije. Zbog surove poslovne klime u zemlji, Rusija nastavlja bilježiti sve veći odljev investicija. Stoga će joj budući gospodarski rast i socijalni mir i dalje ovisiti o svjetskim cijenama nafte i zemnog plina, čije bi smanjivanje prema nekim najavama, uskoro mogao pokušati isprovocirati SAD.
