'Postoje važni dani u životu jedne nacije i demokracije kao što je obilježavanje dana sjećanja na vukovarske žrtve. Tu ne smije biti politike i svi trebamo biti jedinstveni te s dostojanstvom i dužnim poštovanjem odati počast žrtvama Vukovara', poručio je u ponedjeljak navečer tijekom boravka u Pleternici general Ante Gotovina. Također je istaknuo da 'trebamo naučiti da oprostiti nečiju pogrešku nije slabost nego snaga'. 'Samo jak čovjek može oprostiti, ne i zaboraviti. Onaj drugi, nasuprot, mora biti spreman taj oprost prihvatiti. Postoje još uvijek emocije, ali uvjeren sam da naši ljudi to shvaćaju', rekao je. No čini se da njegovo mišljenje ne dijele HDZ-ovci i vukovarski stožeraši. Upravo je zbog opstrukcija na vukovarskoj komemoraciji predsjednica udruge Žene u Domovinskom ratu Marija Slišković odbila priključiti se koloni. 'Da smo se ovako dijelili '91., Hrvatske ne bi bilo do Karlobaga', ogorčeno je prokomentirala Slišković.

Documenta je u svojem današnjem očitovanju navela strašne činjenice vezane za vukovarsku tragediju, od kojih najviše bole: nepoznata sudbina nestalih te činjenica da su mnogi zločini ostali nekažnjeni. Idemo redom...

Kronologija strašnog zločina

Dana 18. studenoga 1991., padom potpuno uništenog Vukovara okončana je tromjesečna opsada i granatiranje grada koje su vršile Jugoslavenska narodna armija (JNA) i srpske paravojne snage, tijekom kojih je na Vukovar palo više od 6,5 milijuna granata. Tog se dana prisjećamo svih stradalih u Vukovaru i okolici. Tijekom ta tri mjeseca, usmrćeno je u Vukovaru više od tri tisuće civila i branitelja, među kojima i 86 djece.

Nakon pada Vukovara stotine zarobljenih branitelja i civila prošle su torture tijekom zarobljavanja i transporta, u prolaznim logorima te u logorima i zatvorima u Srbiji (Stajićevu, Begejcima, Sremskoj Mitrovici, Beogradu, Aleksincu i Nišu).

Tijekom posljednjih dana opsade dio civila i branitelja potražio je spas u vukovarskoj bolnici. No nakon što je JNA zauzela bolnicu, major Šljivančanin proveo je trijažu nakon koje je 20. studenog 1991. izdvojeno 269 osoba od kojih samo desetak nije ubijeno. Odvedeni su na Poljoprivredno dobro Ovčara gdje su ih pripadnici TO i paravojnih srpskih snaga maltretirali te tijekom poslijepodneva i noći ubili. Iz masovne grobnice ekshumirano je i identificirano 200 osoba, a za 65 osoba posmrtni ostaci još nisu pronađeni. Najmlađa žrtva smaknuća ranjenih i zarobljenih na Ovčari imala je 17, a najstarija 72 godine. Ubijene su i dvije žene, jedna od njih bila je u visokoj trudnoći.

Zbog pravosuđa vukovarska rana još više boli

Zločini počinjeni u Vukovaru u razdoblju od početka ratnih sukoba, 26. kolovoza 1991. do pada Vukovara 18. studenoga 1991. te u mjestima u okolici Vukovara, samo su djelomično istraženi i procesuirani. Unatoč činjenici da je za neka mjesta u okolici Vukovara provedena istraga, da su podignute optužnice, da su neki optuženici proglašeni krivima i osuđeni na bezuvjetne kazne zatvora, mnoga su ubojstva hrvatskih i drugih nesrpskih civila i hrvatskih branitelja, koja su se dogodila nakon okupacije, ostala neistražena i neprocesuirana.

Za zločine počinjene nad civilima i zarobljenicima za vrijeme opsade Vukovara, nakon njegova pada te za zločine u okolini Vukovara, podignuto je niz optužnica.
Tužilaštvo za ratne zločine Republike Srbije podiglo je veći broj optužnica koje se odnose na zločine počinjene u Lovasu, Sotinu, Bogdanovcima, Ovčari (pet optužnica) i Vukovaru. Na temelju podignutih optužnica provedeni su ili se vode brojni kazneni postupci. Izdvajamo postupak za zločine u Lovasu koji je ponovno u fazi glavne rasprave, a nakon što je Apelacijski sud u Beogradu ukinuo osuđujuću presudu donesenu 26. lipnja 2012. protiv četrnaestorice pripadnika paravojnih formacija i bivše JNA. Također, sredinom prosinca 2013. Ustavni sud Srbije usvojio je ustavnu žalbu jednog od optuženika u predmetu Ovčara, Saše Radaka, osuđenog na 20 godina zatvora zbog sudjelovanja u likvidaciji 200 ranjenika, bolesnika i medicinskih radnika. Documenta je početkom ove godine upozorila na odluku Ustavnog suda Srbije u predmetu Ovčara smatrajući da je u pitanju presedan koji ne doprinosi pravdi za obitelji ubijenih na Ovčari.

Kako počinitelje dovesti pred lice pravde?

Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru, počevši od 1991. pa do 30. rujna 2013., pokrenulo je kaznene postupke protiv 291 osobe, od čega je u tijeku prekid istrage u odnosu na 20 osumnjičenika, protiv 232 osobe podignuta je optužnica, 85 je osoba osuđeno, a protiv 53 postupak je nakon podignute optužnice još u tijeku. Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku pokrenulo je kaznene postupke protiv 912 osoba, od čega je u odnosu na 33 osumnjičenika istraga u tijeku, protiv 16 osoba istraga je u prekidu, optuženo su 492 osobe, od čega je 96 osoba osuđeno, a u tijeku je kazneni postupak po podignutoj optužnici protiv 218 osoba.

Veliki dio postupaka pred sudovima u Hrvatskoj proveden je u odsutnosti počinitelja koji su i danas nedostupni pravosuđu RH-a, a u niz predmeta suđenja su u tijeku ili još nisu ni otpočela. Tijekom 2011. nadležno županijsko državno odvjetništvo podignulo je optužnice protiv odgovornih zapovjednih osoba za ratne zločine nad zarobljenicima koji su počinjeni u logorima i zatvorima u Srbiji. Tužilaštvo za ratne zločine u Beogradu još uvijek nije pokrenulo kaznene postupke zbog prethodno navedenih zločina iako navodni počinitelji borave na teritoriju Republike Srbije.

Haška nepravda

Na prostoru Vukovara i okolice počinjeni su brojni zločini poput ubojstava, deportacija, prisilnog premještanja, bezobzirnog razaranja stambenih, kulturnih i vjerskih objekata, pljačkanja javne i privatne imovine... Tužiteljstvo Haškog tribunala prikupilo je o počinjenim zločinima obilje dokaza na temelju kojih je pokrenuto šest kaznenih postupaka protiv devetero optuženika (Mrkšić, Šljivančanin, Radić, Milošević, Dokmanović, Simatović, Stanišić, Šešelj i Hadžić).

Zločini počinjeni na poljoprivrednom dobru Ovčara predmet su optužbe protiv čak sedmero optuženika protiv kojih je pokrenuto pet kaznenih postupaka. Jedan je okončan pravomoćnom osudom u odnosu na Mrkšića i Šljivančanina, postupci protiv Miloševića i Dokmanovića obustavljeni su zbog smrti optuženika, a postupci protiv Hadžića i Šešelja u fazi su donošenja prvostupanjske presude.

Zločin na Veleprometu također je predmet dvaju postupaka u tijeku, protiv Šešelja i Hadžića. Petorica okrivljenika (Milošević, Hadžić, Šešelj, Simatović i Stanišić) navode se u zasebnim optužnicama kao sudionici udruženog zločinačkog pothvata čiji je svrha bila stvaranje 'Velike Srbije' nasilnim uklanjanjem većine nesrpskog stanovništava.

Puštanje Šešelja na privremenu slobodu – pljuska žrtvama

Vojislav Šešelj, koji trenutačno uživa privremenu slobodu iz 'humanitarnih razloga' optužen je za govor mržnje kao zločin protiv čovječnosti – poticanje na zločin kao 'verbalni delikt'. Optužnica protiv Šešelja zasnovana je, između ostalog, na njegovoj 'zapaljivoj', 'ekstremno nacionalističkoj retorici' kojom je svoje sljedbenika pozivao na vršenje zločina. Riječ je, dakako, o poticanju na zločin kao posebnom obliku individualne kaznene odgovornosti. Tim govorima potican je i progon Hrvata i njihovo ubijanje na dvama lokalitetima: stratištu između poljoprivrednog dobra Ovčara i Grabovo gdje su iz vatrenog oružja ubijena 246 nesrba iz vukovarske bolnice i Velepromet gdje su srpske snage, među kojima su bili i tzv. Šešeljevi dragovoljci, izdvojili šest pojedinaca i ubili ih.

U predmetu Šešelj optužba je bila fokusirana na dokazivanje neposredne veze između Šešeljevih govora i konkretnih zločina počinjenih kao izravna posljedica njegovih govora. Optužuje ga se kao supočinitelja - poticatelja u ubojstvima i progonima, a ne samo zbog izgovorene riječi kao takve.

Odluka Sudskog vijeća Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji (MKSJ), kojom se optuženika Vojislava Šešelja iz humanitarnih razloga pušta na privremenu slobodu, donesena je upravo uoči obilježavanja Dana sjećanja na žrtve Vukovara. Nije dugo trebalo da samozvani četnički vojvoda Vojislav Šešelj nastavi s ratno-huškačkom retorikom i govorom mržnje pokazujući time ne samo da nije spreman izraziti žaljenje, ni kajanje za počinjene ratne zločine, već upravo suprotno – da je i ubuduće spreman podržati ovakvu vrstu politike u ime velikosrpske ideologije.

Obitelji same traže svoje nestale

U kontekstu ovih činjenica, kada se na području Vukovara još uvijek traže posmrtni ostaci oko 350 osoba, a zločini nisu potpuno istraženi ni zločinci adekvatno ili uopće kažnjeni, posve je razumljivo da obitelji žrtava izražavaju nezadovoljstvo i sumnju u pravično suđenje Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, nezadovoljstvo sporim procesuiranjem zločina u Hrvatskoj i Srbiji. Mnoge obitelji koje još uvijek čekaju informacije o sudbini svojih članova, ovaj čin doživljavaju kao još jedan u nizu udaraca u traženju pravde, koja bi, po svemu sudeći, za Vukovar mogla izostati.
Zahvaljujući aktivnostima pojedinih članova obitelji žrtava, primjerice u Sotinu, njihovim stalnim traganjem za tijelima žrtava, informacijama o mjestima zločina i pokopa, inzistiranjem na suradnji pravosuđa u istraživanju i procesuiranju zločina, dođe se do otkrivanja masovnih grobnica s posmrtnim ostacima žrtava. I tada postaje jasno da bez suradnje istražiteljskih timova i pravosudnih tijela s članovima obitelji žrtava nema ni kvalitetne istrage, niti pomaka u traganju za žrtvama.