'Mnogo je neistina, namjernih ili nenamjernih, izrečeno. Prije svega, banke imaju vrlo male profitne stope. U posljednjih pet godina, one se kreću na razini oko četiri posto, što je niže od prinosa na državne obveznice. Dakle, to je jedan ispodprosječan prinos na kapital', objašnjavao je Adrović. Ničim izazvan, taj set pitanja odlučio je završiti ovako: 'Imam još jednu stvar koju bi trebalo reći, mislim da se to mora istaknuti. Hrvatski bankarski sektor zapošljava 23 tisuće ljudi; cjelokupni financijski sektor zapošljava između 35 i 36 tisuća ljudi. To vam je otprilike na razini zaposlenosti hrvatske prehrambeno-prerađivačke industrije. Od tog broja, 70 posto žena je u financijskoj industriji; u bankarskoj industriji čak i veća koncentracija, dakle, 74 posto. Kako možete reći da jedna organizacija sa 74 posto žena može biti bešćutna?'

Ta seksistička sugestija kojom je Adrović htio plasirati tezu da bankarski sektor u najmanju ruku suosjeća sa svojim uvelike traumatiziranim klijentima, problematična je na više razina, a prvenstveno vrijeđa čuvstva djelatnica financijskog sektora, ozloglašenog i zbog najveće razlike u plaćama među zaposlenima po spolu - izuzev zdravstva i socijalne skrbi. Komentirajući Adrovićevu izjavu, Anamarija Tkalčec, voditeljica programa Socijalna pravda i jednake mogućnosti pri Centru za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI), upozorava na još jednu poraznu činjenicu - da se žene na čelu banaka u Hrvatskoj moraju svijećom tražiti.

'Upravo su u financijskom sektoru na vodećim pozicijama muškarci, ako ćemo tako. Drugo, ta izjava perpetuira rodne stereotipe o ženama koje su, eto, suosjećajne, empatične, osjetljivije od muškaraca. S obzirom na to da toliko žena radi u bankama, to se onda preslikava na sektor. Želi li on okarakterizirati sektor kao takav prema jednoj rodnoj ulozi? To je zaista smiješno', kazala je Tkalčec za tportal, ocjenjujući da je Adrovićeva izjava tipičan primjer seksizma.

Istražujući razlike u plaćama žena i muškaraca u sklopu međunarodnog projekta 'Gender Pay Gap' uz podršku Europske komisije, CESI je ustanovio da je najveći rodni jaz u plaćama u Hrvatskoj upravo u financijskom (16,8 posto) i zdravstvenom (26,5 posto) sektoru. Ti podaci alarmantni su u kontekstu prosječnog rodnog jaza u hrvatskim plaćama od 7,4 posto, koji je inače jedan od najmanjih u Europskoj uniji. 

Prema publikaciji 'Žene i muškarci u Hrvatskoj 2015.' Državnog zavoda za statistiku, prosječna mjesečna neto plaća u financijskim i osiguravateljskim djelatnostima u 2013. iznosila je 7.569 kuna: muškarci su u prosjeku zarađivali 8.771, a žene 6.979 kuna. Od ukupno 19 kategorija djelatnosti, veći je jaz detektiran samo u zdravstvenom osiguranju i socijalnoj skrbi, gdje su muškarci prosječno zarađivali 7.442 kune, a žene 5.737 kuna.

Dora Levačić, koja je uz Tajanu Broz koautorica CESI-jevog izvješća, ukazala je na problematiku izračuna rodnog jaza u plaćama koji se najčešće mjeri tako da se izračuna udio prosječne ženske plaće u prosječnoj muškoj plaći, iako brojne države umjesto prosjeka koriste medijan kao primjereniji pokazatelj najčešćeg iznosa plaće. Nedostatke izračuna bilo bi jednostavno ispraviti kada bi postojao uvid u podjelu radne snage prema zanimanjima unutar pojedinog sektora djelatnosti, čega u Hrvatskoj još uvijek nema. Primjerice, nikako nije moguće doći do podataka o tome koliko žena unutar financijskog sektora radi na poziciji šalterskih službenica, a koliko na poziciji menadžerica kompanija, upozorila je Levačić dodajući da, u tom smislu, rodni jaz u plaćama predstavlja, među ostalim, fantomsku naznaku rodne hijerarhije unutar sektora koju nikako drugačije nije moguće utvrditi.