'Jutros je gotovo u potpunosti obustavljen javni prijevoz (...). To se zadnji put dogodilo prije 90 godina.' Tim riječima prije desetak dana Tomislav Tomašević, zagrebački gradonačelnik, potvrdio je ono što se dalo naslutiti danima. Štrajk koji je Tomašević spomenuo započeo je na današnji dan, 11. listopada 1936. Gradonačelnik je tada bio Rudolf Erber, financijaš koji je prije toga bio ravnatelj Gradske štedionice. Bila je to godina u kojoj se provodila modernizacija ZET-a i izgrađena je nova Remiza na Ljubljanici.

Skup u Ton kinu

Premda je štrajk tada, kao i prije desetak dana, paralizirao Zagreb, vijest o tome nije bila na naslovnicama tadašnjih novina. Prilike u svijetu, kao i danas, bile su turbulentne pa su Novosti na naslovnici imale vijest o 'krvavim borbama' iz Španjolskog građanskog rata pod naslovom 'Navala na Madrid je opet odgođena', dok je Jutarnji list izvijestio o ubrzanom naoružavanju Italije i Velike Britanije, ali i devalvaciji njemačke marke.

No štrajk, koji je imao puno sličnosti s posljednjim, dobio je primjeren prostor unutar novina.

Novosti su donijele izvještaj s radničkog skupa iz 'Ton-kina', u kojem se okupilo 'petstotinjak tramvajaca' i na kojem su donijeli rezoluciju pretočenu u pet zahtjeva te odluku da, dok se pitanje njihovih plaća i kolektivnog ugovora ne riješi, neće voziti.

Iz novinarske priče da se zaključiti da je atmosfera u kinu bila uzavrela. Čule su se parole 'Živio štrajk!' i 'Živjela inspekcija rada!', a da se temperatura dodatno podigne, pobrinuli su se novinari. Oni su kapute ostavili na peći, misleći da nije upaljena, pa su im se zapalili.

'Pretjerani i ničim opravdani zahtjevi'

U istom broju Novosti oglasilo se i ravnateljstvo ZET-a, navodeći da su potkraj rujna dobili nacrt kolektivnog ugovora s nizom točaka u kojima se, između ostalog, tražilo povećanje plaća, plaćeni dopust, dodatak za noćni rad, naknada za rad blagdanima, dodatak za skupoću, dodatak za djecu, trinaesta plaća...

Iz Ravnateljstva su dodali da se stvari ne mogu riješiti u nekoliko dana i da bi se 'pretjerani i ničim opravdani zahtjevi mogli pokriti samo povećanjem cijene karata, što bi predstavljalo velik udarac za građanstvo Zagreba'.

Stoga su smatrali da odgovornost za štrajk pada samo na štrajkaše, koje su pozvali da se vrate na posao. Istovremeno se o svemu oglasila i policija, koja je zabranila okupljanje štrajkaša na ulicama i trgovima pod prijetnjom upotrebe sile.

Bila su to turbulentna vremena kada su štrajkovi bili svakodnevna pojava pa su novinari pobrojili da su zagrebački radnici u prvih deset mjeseci 1936. godine štrajkali 41 put. Bilo je to vrijeme borbe za radnička prava, inflacije koja je jačala, a sve je, kao i danas, mirisalo na još jedan rat.

Dan kasnije Novosti navode da nijedan štrajk dotad nije Zagrepčane pogodio kao taj. Čak ni onaj iz 1919. godine, koji je trajao 28 dana, jer 'Zagreb je bio upola manji i tramvajska mreža bila je daleko skučenija'.

'Dao Bog da štrajk vječno traje'

Novinari su onda, kao i danas, izašli na teren i pitali građane što misle o štrajku i kako je utjecao na njih.

'Ostala sam bez muža uslijed štrajka tramvajaca', tužila se jedna žena novinaru Novosti. 'Što je nestao?', upitao ju je novinar.

'Baš kao da je nestao! Mi stanujemo na Vurovčici, a muž mi radi kao radnik u Zoološkom vrtu u Maksimiru. S radničkom kartom on se i jutro odvezao na Maksimir, a uveče se vratio kući. Sad mora da ujutro pješači dva sata, a navečer opet dva puna sata! Da ne mora četiri sata na dan pješačiti, ostaje spavati u Zoološkom vrtu i tako sam ja ostala - bez muža!', uzvratila je.

Druga je pak poželjela da štrajk vječno traje.

'Da bi dragi Bog dao, da štrajk tramvajaca vječno traje!', uskliknula je jedna gospođa kad je u novinama pročitala vijest o obustavi tramvajskog prometa. 'Šta vam tramvaj smeta živcima?', upitali su je novinari.

'Ah ne! Mojoj kćerki liječnik neprestano preporuča, da što više pješači, jer trpi na lošoj probavi, a ona se četiri put na dan vozi tramvajem, ma da joj ured nije daleko! Sad će silom prilika ipak pješačiti. Pa koliko nam novaca, ode na tramvaj! Niko danas neće da pješači nego svi bi se htjeli samo voziti tramvajem! Neka se sad voze!', ustvrdila je.

Jedan je pak profesor bio mišljenja da se Zagreb uslijed štrajka potpuno izmijenio.

'Nema one neprestane mukle zvonjave i jurnjave, te cvileža na zaokretima. Odmoriše nam se uši! Sad Zagreb izgleda nekako svečaniji, mirniji. Još da nema tih automobila, motora i bicikla, nastao bi pravi raj za pješake!', naveo je.

Di su pare?

Kao i nedavno, i tada se potezalo pitanje kolike plaće imaju ZET-ovci. Kako bi demantirali tvrdnje koje je Ravnateljstvo tvrtke iznosilo, objavili su u novinama proglas o svojim plaćama.

'U novinama se iznose dopisi o našim visokim plaćama, a na to dopise treba reći ovo: 95 posto tramvajaca prima bruto plaće od 1200 do 1500 dinara, a na ruke dobije neto od 1000 do 1240 dinara jer se ostalo odbije za porez, kuluk, okružnu blagajnu, mirovinu, jamčevinu, članarinu itd.', naveli su u njemu. Prosječna plaća radnika tada nije prelazila 1000 dinara.

Štrajkaši su nakon dva dana odustali od zahtjeva za povećanjem plaća, ali od zahtjeva iz kolektivnog ugovora nisu. U nizu zahtjeva koje su dali poslodavcu, Gradskoj štedionici, ključno je bilo i pitanje stalnosti namještenika 'koji i po 20 godina uplaćuju u penzioni fond', a tražili su i da položi račune o tome kako je raspolagala novcem iz mirovinskog fonda.

Zanimljivo je i da su iz Gradske štedionice iznosili gotovo iste argumente kao i Tomaševićeva uprava. Tvrdili su da su plaće već podigli, da novca nema i da se moraju financijski odgovorno ponašati. Uz to se tvrdilo, kao i sada, da je cijena karte najniža u državi, a Hrvatska je tada bila u sastavu Kraljevine Jugoslavije.

Plaće niže nego u Beogradu

Kako su nedavno beogradski mediji objavili kolike su plaće ZET-ovaca u usporedbi s vozačima u Beogradu, zanimljivo je da se i 1936. Hrvatski radnički savez obratio za pomoć resornom ministru u Beogradu. Rekli su mu da im plaće nisu povećane za 138 posto, kako je tvrdilo Ravnateljstvo ZET-a, te da je početna plaća zagrebačkih tramvajaca niža od one beogradskih, iako su troškovi života u Zagrebu viši.

Među onim koji su zadovljno tih dana trljali ruke bili su i taksisti. Njih oko 150 prevozilo je iz centra Grada, a neki su otvoreno priznali u Novostima da im dobro ide. Kad su nanjušili što se događa u Zagreb su stigli i privatni autobusni prijevoznici iz okolice, pa su vodili rat s taksistima rušeći im cijenu.

Otkaz svim štrajkašima

Ne bi li premostila problem sa štrajkom, Gradska štedionica je 18. listopada iz okolice Zagreba povukla sve 'pokrajinske' autobuse. Iako svih prethodnih dana vijest o štrajku nije dospjela do naslovnica novina, to se ipak dogodilo 18. listopada, kada je Gradska štedionica podijelila svim štrajkašima otkaze temeljem Statuta prema kojem su im bili dužni uručiti otkaze u roku od osam dana nakon što saznaju za štrajk.

Naime, Štedionica, koja je upravljala ZET-om prema ugovoru koji je imala sklopljen s Gradom, prihvatila je prijedlog podbana Stanoja Mihaldžića s točkama o posredovanju u pregovorima, ali taj su prijedlog štrajkaši odbili pa im je Štedionica uručila otkaze.

Koliko je ljudi dobilo otkaz nije spomenuto, ali dan kasnije Novosti pišu da je Štedionica raspisala natječaj za nove zaposlenike, na koji su se mogli javiti i oni koji su dobili otkaz, te da se devet apsolvenata srednje tehničke škole već javilo u službu.

Nakon štrajka prvi tramvaji krenuli su deset dana od njegova početka.