ZLE SLUTNJE I ZRAKE NADE

Priče iz grčke agonije

Nemirna Grčka

Nemirna Grčka

Izvor: Reuters / Autor: REUTERS

Prenosimo kratke životne priče koje je reporter britanskog Guardiana zabilježio po Ateni i drugim krajevima Grčke u ovim teškim danima, mjesecima i godinama za zemlju koja je bankrotirala uslijed pucanja kreditnog balona i čijem su stanovništvu europske sile namijenile agoniju 'za primjer drugima'. Neki od sugovornika upozoravaju da najgore tek slijedi

'Bio sam u Grčkoj ovog tjedna da razgovaram sa stvarnim ljudima. Bolje je tako; pokušavati pisati o 'Grčkoj' ili 'o Grcima' ili o 'krizi' nakon nekog vremena ti počne škoditi jer postoji toliko različitih realnosti', piše u uvodu Jon Henley.

'Neki ljudi djeluju kao da uopće nisu pogođeni. Prošećite se ulicom Ermou u središtu Atene, punom potrošača u šopingu; pokušajte naći slobodan stol na krcatoj terasi nad trgom Monastiraki; vozite kroz razmažena predgrađa Kifissije i neće vam ni u jednom trenutku pasti na pamet da nešto nije u redu.

Ali obratite pažnju na mladu, uredno odjevenu obitelj koja sjedi na stepenicama banke u ulici Stadiou, ocu koji diže obje ruke proseći novac. Posjetite Kyadu, pučku kuhinju koja dnevno hrani 1.500 ljudi; zalutajte dalje nego što idu turisti, do dućana pregrađenih daskama i grafita 'Grčka je za Grke' pa ćete vidjeti drugu realnost.

Ta realnost je dublja, ali jasnija: velike sile se igraju ovdje. Odluke koje mijenjaju živote donose se na dalekim mjestima. Realnost je i ta da su za veliki dio svijeta ti 'Grci' u osnovi sami sebi krivi.

Dakle, komplicirano je. Guraju te u priče koje ne mogu biti potpune, ni nužno istinite. Moja ideja bila je pustiti neke Grke da govore sami za sebe; neka ispričaju svoje osobne stvarnosti.

Samohrana majla: Eleni Trivoulidou, 45 godina, Atena
Razvedena sam, imam četvero djece: studenticu staru 25, sina starog 24 godine te djevojčicu i dječaka koji su još tinejdžeri. Malo sam radila dok sam još bila vrlo mlada, ali udala sam se sa 19 i nakon godinu dana dobila prvo dijete. Zatim sam se brinula za njih sve dok najmlađe dijete nije završilo osnovnu školu. U početku mi privremene poslove nije bilo teško naći, u nekom hotelu ili kafiću... No u zadnje dvije godine posla nema nigdje.

Svaka dva mjeseca od vlade dobijem 180 eura (oko 1.360 kuna, op. M. S.) jer djeca još uvijek žive kod mene. Malo mi daju i roditelji kad ih posjetim, ali to je neugodno jer mi otac nije dobro; mislimo da ima Alzheimerovu bolest. Njegova penzija svejedno je srezana.

Bivši muž šalje mi 400 eura mjesečno, što je dovoljno za prehraniti djecu. S vremena na vrijeme on mi pomogne nabaviti odjeću za njih i platiti poneki račun. No nas je u kući pet skoro punoljetnih ljudi koji žive sa 700 eura mjesečno. Hvala nebesima da je bivši otplatio kuću jer bismo dosad već bili na ulici.

Nedavno sam bila dobila posao u staračkom domu, ali nakon tjedan dana morali su se početi rješavati ljudi. Mnoge obitelji vraćaju stare i nemoćne njihovim kućama jer više ne mogu plaćati njihovo zbrinjavanje.

Pogriješila sam što se nisam ranije vratila raditi, kad mi je najmlađe dijete imalo dvije-tri godine, a ekonomska situacija u zemlji bila OK. Trebala sam naći siguran posao. No tadašnji muž se protivio, a ja nisam inzistirala. Generacija moje kćeri radi za 300 eura mjesečno. Kako da stvoriš nešto, osnuješ obitelj?

Mogla sam otići u Australiju: kao djevojčica sam živjela u Melbourneu, tata mi je radio u General Motorsu. Imam tamo sestru i tetke, imam i australski pasoš. No djeca ne žele otići, a i ja se bih se osjećala kao da odustajem. Zar da odem samo zato što su političari bacili zemlju na koljena? Želim ostati i raditi.

Financijski direktor: Dimitris Koutsolioutsos, Atena
Radim za tvrtku svog ujaka, poznatu u svijetu nakita. Upravo sam složio ovu šemu, Gineagrotis – 'Postani farmer'. Jednostavno je: stanovnici gradova unajme komad zemlje od farmera, kažu mu što žele da se na njemu uzgaja i zatim im se na tjednoj bazi dostavlja svježe povrće.

Radi se o direktnom povezivanju potrošača i proizvođača. Farmer unaprijed zna što mora zasaditi i u kojim količinama, a prodaje sve što uzgoji. Prihod je redovit, zajamčen i stabilan. A potrošač dobiva svježe povrće koje je 70 posto jeftinije od onog na tržnici ili u supermarketu.

Spojite se na internet, odaberete jednu od tri moguće površine (50-100 kvadrata) i birate između 10 ljetnih i 10 zimskih povrtnih kultura. Za dvoje ljudi to košta oko 14 eura tjedno, a za pet ili više oko 21 euro. Ako ste koji tjedan izvan grada, možete donirati svoje povrće tražeći, primjerice, da ge se proslijedi u pučku kuhinju u Ateni.

Ovo je doista, doista uzelo maha. Fantastično. U samo dva mjeseca koliko držimo stranicu, otvorili smo 5.000 računa i zaposlili 900 farmera. U rujnu planiramo proširiti ponudu na maslinovo ulje, jaja, čak i na vlastitu kozu ili ovcu. Radim 18 sati dnevno, od toga polovicu provedem razrađujući ovu shemu. Uložio sam vlastitih 40.000 eura i sto posto sam uvjeren u svoj poslovni plan. Grčka je danas puna sličnih inicijativa; ljudi počinju shvaćati da moramo raditi zajedno, promijeniti se od dna do vrha.

Biznismen: George Efstratiadis, 38 godina, Patras
Moj djed je došao ovamo iz Turske 1922. godine. Zarađivao je za život posvuda, prodavao je šivaće igle i tkaninu po selima, odakle bi donosio maslinovo ulje i jaja te ih prodavao u gradu. Tata je bio električar u tvornicama koje su onomad postojale u Patrasu. Godine 1968. osnovao je vlastitu tvrtku. Moj brat, moja sestra i ja preuzeli smo 2000. godine. Specijalizirali smo se za vodene pumpe za razne namjene. U 2009. okrenuli smo 8,8 milijuna eura i imali 67 zaposlenih. No prošle godine prodaja nam se prepolovila, a očekivani promet za ovu godinu je 2,5 milijuna eura: natrag na početak.

Tranzicija iz blagostanja u teškoće bila je brza. Svaka tri mjeseca donosim teške odluke koje se za tri mjeseca pokažu nedovoljnima. Prvi znak bilo je rješenje atenskih vlasti da ne raspišu planirani natječaj za 400 projekata vezanih uz otpadne vode. Zatim su privatni naručitelji počeli odgađati plaćanja; nakupilo mi se možda pola milijuna eura neplaćenih računa. A zatim su klijenti iz javnog sektora posve prestali plaćati.

Morali smo rezati troškove. Sveo sam oglašivanje na nulu. Limitirao službena putovanja. Prošao kroz zajmove, prepolovio naše otplate, smanjio uredski prostor, iznova ispregovarao rente. No najveći trošak su plaće. Mi smo obiteljska firma, tu smo iznimno osjetljivi. U cjelokupnoj povijesti tvrtke nismo otpustili nijednu osobu. Ali morao sam početi; dvoje ili troje mjesečno – zakon ne dozvoljava više od toga. Morao sam otpustiti 39 ljudi.

Prošle godine, svaki put kad bih tražio nekog od suradnika, gledali bi me u strahu. Suze sam isplakao grleći se sa zaposlenicima. Nekoliko njih se razljutilo. No većina je razumjela da ovo nije bio moj izbor; više ih jednostavno nismo mogli plaćati. Svaki od njih imao je obitelj.

Kako bih izbjegao nova otpuštanja, ove godine srezao sam radne sate do šest dnevno. Ovo mi je najgore iskustvo u životu. Razarajuće. U ovoj firmi sam kao šestogodišnjak čistio podove, bio potrčko. No bez rezova bili bismo bankrotirali još prošlog ljeta.

Ne mislim da postoji živi političar koji može riješiti probleme Grčke u ovom trenutku. Ovdašnji odnosi prema lakoj lovi moraju se promijeniti, a za to će trebati potres. No ne možemo nastaviti cijediti ljude, povećavati poreze i pritisak. Rezultati izbora su pobjeda terorista štednje. Očekujem žešće štrajkove, veće pobune i nestabilnu budućnost.

Javna službenica: Dominique Vitzileou, 39 godina, Atena
Radim za organizaciju koja grčkim poljoprivrednicima daje EU potpore. Ovdje sam već deset godina. Plaća mi je smanjena za 30 posto. Ne mogu na godišnji odmor, a s druge strane, nisam sigurna da ću za tri mjeseca imati ovaj posao ili da će me država moći plaćati.

Uznemirena sam. Brinem se. Strah dolazi polako i kao da ti se uvlači u razum. Pitaš se kakva ti je budućnost. Ali ne smiješ dopustiti da ovlada tobom.

Kad je vlada donijela novi stanarski porez – u mom kvartu pet eura po četvornom metru stana – i to tako da ga je uključila u račune za struju, da ljudima ukinu električnu energiju ako ne plate, nisam to mogla prihvatiti. Ne zbog sebe – zbog starih ljudi, nezaposlenih ljudi s djecom... Sudjelovala sam u organizaciji protesta u svome kvartu.

Zbilja ne znam kako će ovo završiti. Bit će još bolnije, sigurno. Doista je nevjerojatno što se događa. Ne mogu vjerovati da sam uvučena u nešto tako iznimno da sam postala netko koga vrijedi intervjuirati. No svakog dana pojavi se nešto novo. Poput telefonske kompanije koja želi smanjiti satnicu na dva sata i plaćati radnicima 140 eura mjesečno. Bez zdravstvenog osiguranja, bez ičeg. Možete li vjerovati?

A u centru za izbjeglice Lavrion, izvan grada, živi 85 djece koja nisu nahranjena. Neofašisti izbadaju noževima imigrante u podzemnoj željeznici i nitko ni biva uhićen. Moji susjedi s dvoje djece žive od 350 eura mjesečne naknade za nezaposlene. Zdravstvo nudi ograničene usluge, ne zadovoljava potrebe građana. Što želi (MMF-ova direktorica) Christine Lagarde? Da ljudi umiru puzeći po ulicama? Da skaču s balkona?

Nisam sigurna da će nova koalicija za štednju dugo trajati kad ljudi izađu na ulice. Ako trojka (EU, Europska središnja banka, MMF) ne promijeni pristup prema takozvanom 'grčkom problemu', stvari će završiti vrlo loše. Bit će novi izbori ujesen. Najgore tek dolazi.

Znate, jučer sam dala hranu u azil za ljude u terminalnim fazama bolesti u Kypseli. Osoblje nije dobilo plaću od veljače, a 260 pacijenata nema dovoljno hrane. Staro umire, a novo se ne može roditi: to je naša kriza.'

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi