SINDIRELA I SINIŠA

Priča koja će vas ganuti: Upoznajte dvoje ponosnih Roma koji su pobijedili predrasude i zaslužili veliko glumačko priznanje

24.11.2017 u 06:47

Bionic
Reading

Sindirela Bobarić i Siniša Senad Musić prvi su Romi s Nagradom hrvatskoga glumišta. Kako su završili u predstavi 'Pogledaj me' Romana Nikolića, o ljudima izvan mainstreama, koji ih često obezvređuje, diskriminira ili, u boljoj varijanti, ignorira, kako se bore s predrasudama i što im znači nagrada koju će primiti večeras na pozornici zagrebačkoga HNK, otkrili su za tportal

'Idem ti ja na poslovni seminar. I tražim adresu. Sjećam se da sam na sebi imala sivi kaputić, traperice i bijele tenisice', prepričava Sindirela.

'Zgodno', dobaci Siniša Senad.

'I vidim kako iz dućana izlazi jedna gospođa. Prilazim joj da je upitam za adresu. Nisam stigla postaviti pitanje do kraja, a ona me prekine, kaže da nema novca. Ja je pitam: 'Treba li vam?'', kaže Sindirela.

'Prije neki dan išao sam na razgovor za posao. Ponesem životopis i svjedodžbe. Poslodavac pogleda to i razbaca po stolu. Kaže: 'Pa nisu to tvoje svjedodžbe i tvoj životopis. Ne može Rom imati takve ocjene'', nadoveže se Siniša Senad. Oboje se smiju, iako nikome nije smiješno.

To je dijalog iz predstave 'Pogledaj me', ali su to i situacije iz života Sindirele Bobarić i Siniše Senada Musića, izvođača predstave koja je dobila Nagradu hrvatskoga glumišta za izniman doprinos kazališnoj umjetnosti.

'Kad ti Ciganin dođe...'

Kada se, s autorom projekta Romanom Nikolićem, Sindirela i Siniša Senad budu večeras popeli na pozornicu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, bit će to prvi put da su Nagradom hrvatskoga glumišta nagrađeni Romi. Siniša Senad je sasvim miran, kao da dobiva nagrade svaki dan. Sindirela ima tremu i kaže Siniši da nije svjestan toga koliko će ljudi biti tamo i koliko će biti svečano.

  • +11
Sindirela Bobarić i Siniša Senad Musić Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Kao što nije baš ni znao u što se upustio kada su počeli surađivati s Romanom Nikolićem i dramaturginjom Milom Pavićević. Prepričavali su im svoja iskustva, ali i iskustva ne samo drugih Roma, nego Drugih u Hrvatskoj – Srba i izbjeglica, na primjer - odrastanje, psovke koje su čuli, predrasude na koje su nailazili, i to se oblikovalo u tekst. Nije razmišljao da će njih dvoje, oboje bez glumačkog iskustva, 18. siječnja 2017. izaći pred publiku i sat vremena imati sve oči na sebi. Pa onda to ponavljati još nekoliko večeri u malom, ali za tu predstavu savršeno prikladnom uredskom prostoru u Ulici Pavla Hatza.

Zapravo su u tom projektu završili slučajno, jer nije imao tko drugi. Kada je Udruga djelovanja u kulturi Arterarij, u čijoj je produkciji predstava nastala, objavila javni poziv za sudjelovanje mladih Roma, nitko se nije odazvao. Kako je Siniša Senad bio aktivan u romskoj udruzi, Romano Nikolić mu je ponudio da radi s njim, a onda je Siniša Senad pozvao Sindirelu. I tako je izvan mainstreama nastala predstava o ljudima koji su također izvan mainstreama, koji ih pak često obezvređuje i diskriminira ili, u boljoj varijanti, ignorira, a dovela ih je do centra kazališnog mainstreama koji će im u petak navečer pljeskati. Zbog skromnih produkcijskih uvjeta izvodili su predstavu tek šest puta, ali očekuju nove izvedbe u siječnju.     

Iz predstave 'Pogledaj me', Sindirela Bobarić Izvor: Licencirane fotografije / Autor: tportal

'Nekidan sam nazvala Romana nakon jednog lošeg iskustva i rekla mu da jedva čekam da opet igramo. Treba mi ta vrsta ventila. Došla sam u dućan u kvartu i baš kada sam ulazila, blagajnica je maloj djevojčici koja je bila s mamom govorila: '… kada ti Ciganin dođe…' I ja sam pitala: 'Što će biti kada Ciganin dođe? Što će napraviti?' Ona kaže: 'Pa nisam ja mislila… ', a ja nastavim: 'Hoće li ukrasti dijete? Hoće ukrasti špagete i konzerve? Hoće smrdjeti? Učite malu djecu mržnji.' 'Pa ja sam nekidan rekla mome susjedu 'Zagorac' pa se nije naljutio', rekla mi je blagajnica. Ali Zagorac i Ciganin nije ista stvar. Ciganin označava sve najgore u Hrvatskoj: cigansko smeće, obukao sam se kao Ciganin, nemoj se ciganiti, pusti Cigane, ubij Cigane', prepričava Sindirela.

Ljuta je i ima pravo biti, ali je i svjesna da je odrastala u puno boljim uvjetima i da je puno manje čula uvrede od većine Roma u Hrvatskoj. Iako, da, kada je krenula u osnovnu školu, jedan ju je dečko gađao kamenjem. Kada je u srednjoj školi bila prva cura koja je polagala vozački ispit, razredni kolega, koji je bio popularan jer je u školu dolazio s hrvatskom zastavom i vikao 'Za dom spremni!' i 'Ubij Cigane!', zaprijetio joj je da se više ne pojavljuje na satovima vožnje. Baka njezina najboljeg prijatelja iz djetinjstva branila je da se druže jer je Romkinja sve dok nije upoznala Sindireline roditelje i vidjela kako žive. Odrasla je u Zagrebu u dobrostojećoj obitelji. Kada je završila srednju školu za komercijalistkinju, odselila se od roditelja jer je htjela imati svoj život i od tada se sama skrbi za sebe. Radila je u romskim udrugama, u tvornicama, kao blagajnica u dućanu. Sada čuva pse, piše za portal Romi.hr i traži posao. Otvorena je i samopouzdana, ali svejedno kaže da joj je stalno negdje u glavi misao tko će što reći ili pomisliti.  

'Kada idem u neko novo društvo, među ljude koje ne poznajem, uvijek mi je malo nelagodno, mislim o tome hoće li me prihvatiti, pa si prethodno bildam samopouzdanje', kaže. U predstavi ne izgleda kao da je to muči i sjajno vlada scenom.

S mamom do crvenog tepiha

Siniša Senad nije ni razmišljao o tome kako će tko reagirati na predstavu, taj kazališni svijet ionako ne poznaje, ali nije mu bilo svejedno kada mu je mama bila u prvom redu. Ona je, uostalom, zaslužna za to što je došao do crvenog tepiha HNK. Ljeto nakon sedmog razreda osnovne škole bilo je ključno, tada mu je život mogao krenuti drugim smjerom. Roditelji su mu već bili rastavljeni i s ocem, koji je prodavao raznu robu što se uobičajeno nudi ljeti na štandovima, išao je u Tučepe na ljetovanje. Hranili su se po restoranima, išao je na sve morske aktivnosti koje je poželio, ništa mu nije nedostajalo. Onda je produžio ljetovanje s mamom, koja je radila u tvornici Badel i jedva pokrivala troškove njihova boravka na moru. Siniša Senad nije shvaćao zašto se mama muči kada bi i ona mogla dobro zarađivati prodajući kao tata, umjesto da mukotrpno radi. Možda bi i on mogao, jer već su tada njegovi bratići radili i njemu, svom vršnjaku, davali džeparac. Zajedno su odrastali na Peščenici, išli u istu školu i bili dobri đaci, a onda se Siniša s majkom preselio u centar Zagreba, a bratići su prekinuli školovanje u šestom razredu i počeli raditi s roditeljima.

Kao djeca bi zarađivali dvije mjesečne plaće Sinišine mame. Počelo mu se vrzmati mislima da bi i on tako, ali mama nije bila za to. Govorila mu je da je škola važna. I nastavio se školovati. U međuvremenu je stao posao s prodajom, više nije bilo novca, a njegovi bratići nisu imali nikakve kvalifikacije. Morali su živjeti od socijalnih davanja, a neki su, naučeni na dobar život, počeli krasti i završili u zatvoru.

Siniša Senad je u međuvremenu upisao srednju ekonomsku školu, bio ozbiljno bolestan i imao nekoliko operacija na mozgu, ali je završio školu i upisao fakultet. Da se nije preselio iz tog okruženja, da mu mama nije radila i govorila mu da se treba školovati, možda bi tog ljeta nakon sedmog razreda i on krenuo stopama svojih bratića, što se tada činilo prosperitetnijim i, svakako, lagodnijim izborom. Danas ima svoj obrt za knjigovodstvo i porezno savjetovanje, a uz to je konzultant za Hrvatsku međunarodnog Fonda za obrazovanje Roma. Aktivan je u zagovaranju prava romske djece na obrazovanje i jasno mu je da okolnosti u kojima smo rođeni i odrasli uvelike mogu odrediti naš život. Zato bi mu s pozornice HNK bilo najvažnije poručiti da bi svako romsko dijete trebalo imati pravo na vrtić jer je to početak obrazovanja i socijalizacije. I da probamo ne osuđivati druge prije nego što ih upoznamo.

'To bih ja poručila, to je za mene ova predstava: pogledaj me i budi u mojim cipelama barem tih 50 minuta', kaže Sindirela.

O autorici

Barbara Matejčić slobodna je novinarka fokusirana na društvene teme i ljudska prava. Autorica je narativno-novinarske knjige 'Kako ste?' u izdanju Zaklade Heinrich Böll. Dobitnica je nekoliko domaćih nagrada, kao i europskih stipendija za novinarski rad. Više na barbaramatejcic.com.

*Tekst je dio serijala o diskriminaciji u sklopu projekta 'Mjerenje (ne)jednakosti u Hrvatskoj' koji provodi Centar za mirovne studije kao dio programa Glavne uprave za pravosuđe i potrošače – programa o pravima, jednakosti i građanstvu 2014. – 2020. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Centra za mirovne studije i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije i Ureda za udruge Vlade RH.