Tihomir Savanović imao je 27 godina kad je teško ranjen u obrani Vukovara. Njegov sin Nemanja tada je imao dvije godine i još traga za njim. Željko Ilić Šeki ostao je na prvoj crti do sloma obrane, a nakon zarobljavanja proveo je devet mjeseci u logorima.
Dok se dio lokalnih Srba 1991. pridružio pobunjenicima, četnicima i JNA, Savanović je izabrao braniti svoj grad i ustavni poredak Hrvatske. Pješaštvo koje je pratilo neprijateljski tenk ranilo ga je 8. studenoga u Hercegovačkoj ulici. S prostrijelnom ranom trbuha u vukovarskoj je bolnici živ dočekao ulazak paravojne postrojbe JNA, navodi HRT. Tu mu se gubi trag.
Nemanja sumnja da je otac zbog težine ozljede preživio prijevoz i vjeruje da su ga zbog srpske nacionalnosti mogli tući i mučiti. ‘Vodi se na popisu, da je na Ovčari, u šestom autobusu, ali isto tako postoji velika mogućnost da je odveden u pravcu Negoslavaca kao mnogobrojni naši ranjenici. Do današnjeg dana nemam nikakvu informaciju o tati.’
U obrani Hrvatske poginuli su i pripadnik HOS-a Vid Ivanić, pravoslavac, te braća Milan i Goran, sinovi Lazara Radivojevića. Ratni zapovjednik Tomislav Josić poznavao je braću iz škole pa ga nije iznenadilo što su im se pridružila. Kad je na punkt stigao Željko Ilić Šeki, kojeg je Josić poznavao kao Srbina, pitao ga je je li siguran. ‘A gdje da idem? vi ste svi tu, a gdje je moje mjesto?’, odgovorio mu je Ilić.
Od prve crte do logora
‘Po vjeri sam pravoslavac, a po nacionalnosti sam Hrvat. Vukovar sam branio zato što je bio napadnut od pravoslavaca, to je bio moj izbor i tako je i ostalo, nisam se pokajao’, kaže Ilić.
Uz blagoslov roditelja ostao je na prvoj crti, u bazi ‘Slon’ tristotinjak metara od Borova Sela. Roditelji su mu poginuli u obiteljskoj kući, a njega su nakon sloma obrane zarobili u Borovo Commercu. U logorima u Stajićevu i Sremskoj Mitrovici proveo je devet mjeseci, od kojih četiri i pol u samici s pokojnim Rehakom.
‘Slomili su mi osam rebara, imao sam napuklu vilicu i slomljenu kičmu, 4. i 5. pršljen’, kaže. Jedini prijatelji u logoru bili su mu drugi hrvatski zatočenici. Posljedice zlostavljanja osjeća i danas. ‘Rat možeš zaboraviti, ali rat nije tebe zaboravio (...) ja ne mogu zaspati, nikako, bez tih nekih malih crvenih.’
Proglasili ih izdajnicima
Dijelili su sudbinu suboraca na prvoj crti, u bolnicama i logorima, a dio pripadnika srpske zajednice proglasio ih je izdajnicima jer su branili Hrvatsku. Nemanja Savanović još čeka da dozna što se dogodilo njegovu ocu.
‘Takav je život bio, jednostavno čovjek mora krenuti dalje, ne smijemo živjeti u prošlosti. Moramo se okrenuti ka budućnosti, ali kažem, uvijek ću tražiti svog oca, dokle god sam živ’, kaže.