Pucajući u svoju djevojku Reevu Steenkamp, Oscar Pistorius pokrenuo je u svojoj zemlji lavinu rasprava o problemu nasilja i seksualnog zlostavljanja. U toj državi dogodi se blizu 50 ubojstava dnevno, ali dok broj ubojstava pada, raste broj silovanja. U Južnoafričkoj Republici silovanje se dogodi svakih 26 sekundi, a žrtva čuvenog atletičara bez nogu tek je jedna od 2.500 ubijenih žena godišnje. Svakih šest sati skonča se život jedne žene kao žrtve intimnog partnera. Najčešće žrtve silovanja su tinejdžerice između 12 i 17 godina. Svaki peti prijavljeni silovatelj je HIV pozitivan, a zemlja je među prvima po broju silovane djece i beba na svijetu!
O južnoafričkom trkaču bez nogu Oscaru Pistoriusu mnogo je toga rečeno od kobnog Valentinova, kada se u njegovu luksuznom domu zbila krvava drama. Prva je verzija događaja bila ubojstvo iz zabune: čuveni paraolimpijac s dvije proteze svoju je djevojku Reevu Steenkamp zamijenio za provalnika, posegnuo za oružjem i ubio je. Stvar se ipak brzo preokrenula jer policija nije popila takvo objašnjenje, a o uzornom sportašu, globalnom idolu, ponosu Južnoafričke Republike i jednom od stotinu na listi najutjecajnijih ljudi na svijetu prema magazinu Time krenule su sasvim oprečne priče koje govore o mračnoj strani njegove ličnosti.
Ulje na vatru dolilo je njegovo nedavno puštanje iz pritvora, uz kauciju od 100.000 i kusur dolara, što neki komentiraju kao priču o 'rasi i klasi'. Pistorius je pušten da se brani sa slobode jer je zvijezda, jer je bijelac, jer je bogat, reagirali su mnogi revoltirani Južnoafrikanci. Ali da Pretorius nije zvijezda, bijelac i bogat, i da se događaj zbio u nekoj od bijednih četvrti Pretorije ili Johannesburga, bio bi to tek jedan u nizu nerijetko nerazjašnjenih zločina. Jer zemlja je natopljena nasiljem, jedna s najvišom stopom kriminala na svijetu. O obiteljskom nasilju se šuti jer je svakodnevno, a mediji izvještavaju samo kada se dogodi nešto posebno brutalno ili ako su u slučaj upletene istaknute ličnosti poput Pistoriusa.
I trebao se dogoditi slučaj Pistorius da krene ogorčena rasprava o nasilju, naročito o nasilju nad ženama. Jer svakoga dana ovdje se broji blizu 50 novih žrtava ubojstava, ali dok je broj ubojstava u padu, povećava se broj silovanja. 'Ideja da je nasilni seks legitiman odnos prema ženama ovdje je još vrlo živa', kaže Rachel Jewkes iz Centra za medicinska istraživanja. Doista, Liječnici bez granica došli su do šokantne spoznaje da je svakih 26 sekundi silovana jedna žena! Više nego u zemljama zahvaćenim ratom, pa izračunajte koliko je to silovanja godišnje na 44 milijuna stanovnika! Reeva Steenkamp je tek jedna od 2.500 ubijenih žena godišnje, a policija kaže da se svakih šest sati skonča život jedne žene kao žrtve intimnog partnera. Prema podacima Južnoafričkog instituta za rasne odnose, svake godine 200.000 žena žrtve su nasilja i seksualnog zlostavljanja. Jedno istraživanje južnoafričkog Centra za medicinska istraživanja pokazuje da su 40 posto nasilnika muškarci koji su već ranije prebili neku ženu, dok je više od 25 posto ispitanih Južnoafrikanaca priznalo da su silovali.
Čak 46 posto silovatelja silovalo je više od jedanput, a trojica od četvorice koji priznaju zločin kažu da su počeli napadati žrtve još kao maloljetnici. Svako peto silovanje u pokrajini Gauteng, u kojoj je smješten Johannesburg, grupno je silovanje bandi, kaže aktivistica za ženska prava Lisa Vetten, pa je tipičan slučaju 17-godišnje mentalno zaostale djevojke koju je u siromašnom Sowetu otelo i silovalo sedam mladića starih od 14 do 20 godina i sve snimilo putem mobitela, hvaleći se svojom 'muškosti' i obećavajući djevojci 25 centi za šutnju. Snimka je dospjela na Twiter, izbio je skandal, a uplakana majka izjavljivala je da joj je kći žrtva silovanja od svoje dvanaeste godine jer ljudi ‘zlorabe njezinu bolest i siromaštvo’. Gore je prošla njezina vršnjakinja Anene Booysen jer ju je grupa razularenih muškaraca, uključujući bivšeg dečka, brutalno silovala, unakazila i zaklala.
Tek svaka dvadeset i peta žrtva prijavljuje zločin, a zastrašujući je podatak da je svaki peti prijavljeni silovatelj HIV pozitivan. Za 40 posto južnoafričkih žena prvo seksualno iskustvo je nasilno, tvrdi Svjetska zdravstvena organizacija, a ispitujući uzorak od 4.000 žena, Centar za medicinska istraživanja je došao do saznanja da je u proteklih godinu dana silovana bila svaka treća žena. I ono najšokantnije: Južnoafrička Republika spada u jednu od zemalja s najvišim brojem silovane djece i beba na svijetu, pa nije čudo što su je neki već i ranije nazivali 'silovateljskim središtem svijeta’.
Uostalom, čak se i aktualnom predsjedniku Jacobu Zumi 2006. sudilo za silovanje kćeri kućnoga prijatelja. Zuma je oslobođen, ali je ostala njegova izjava na suđenju da je 'žena bila izazovno odjevena, a prema kulturi Zulua, muškarac ne smije seksualno uzbuđenu ženu ostaviti nezadovoljenu'.
Dakako, Južnoafrička Republika ima liberalan ustav koji jamči prava žena i djece. Za boljitak žena, djece i hendikepiranih osoba brine se posebno ministarstvo, otvoreni su centri za žrtve nasilja. 'Imamo sve zakonske instrumente u borbi protiv svih vrsta nasilja', kaže Nomboniso Gasa, stručnjak za rodna pitanja i kulturu, 'ali još nemamo načina da ih koristimo.'
’Najviše siluju mladi. Za njih je to predstava, dokaz muškosti’, kaže glasnogovornica policije u Sowetu Kay Makhubela, a prema podacima Centra za žrtve silovanja Thuthuzela, u kojem su samo u tri godine potražile pomoć 34.000 osoba, najčešće žrtve su djeca između 12 i 17 godina. Nedavno je u siromašnim pokrajinama Eastern Cape i KwaZulu-Natal, s visokim postotkom HIV pozitivnih, provedeno istraživanje na uzorku od 1.738 muškaraca koji su priznali silovanje. Bilo ih je iz svih rasnih grupa, iz ruralnih i urbanih sredina, a pokazalo se da ih većina ne vidi ništa sporno u svojim postupcima.
'Nedostatak kajanja pokazuje kako se u nas žene i danas tretiraju kao odstrel, kao lovina', kaže Mbuyiselo Botha, savjetnik u organizaciji Sonke koja se bori za ravnopravnost spolova.
Oscara Pistoriusa sada opisuju kao mladića zaljubljenog u brze automobile, ne baš mekoga prema ženama, ambicioznog i sklonog oružju, čiji atributi odgovaraju južnoafričkoj predodžbi o pravom 'muškom' muškarcu. Zemljom dominira mačo kultura, kako u bijeloj, tako u crnoj zajednici, a mačo kultura je jedan od glavnih uzroka neobuzdanog nasilja, kažu njihovi sociolozi koji se bave temom muškosti. U mačo kulturi normalno je da muškarci svoje frustracije iskaljuju na ženama i djeci. Podaci Centra za medicinska istraživanja pokazuju da najviše ne siluju najsiromašniji, nego oni koji su postigli određeni stupanj obrazovanja i nešto zarađuju.
Nasilje je duboko ukorijenjeno u povijesti ovoga društva. U doba aparthejda ono je bilo normalan način preživljavanja. Doseljenici su nasilno podčinjavali domoroce, a domoroci su se nasiljem borili protiv podčinjenosti. Zbog socio-ekonomskih razloga u crnoj zajednici ga je bilo više, ali i među jednima i drugima još živi mačistička predodžba da žena mora biti poslušna, objašnjava uzroke jedan od boraca za ravnopravnost spolova Wessel van den Berg. Van der Berg se sjeća da su ga još u djetinjstvu u izviđačima učili kako zaštititi svoju obitelj od napadača, iako je aparthejd i život u brutalnoj policijskoj državi već bio daleko iza njega.
Uzrok nasilnom kriminalu je bilo duboko podijeljeno društvo, više od siromaštva, pa silovanja neki opisuju kao nezacijeljenu ranu aparthejda, posttraumatski sindrom velikih razmjera. Tu je, dakako, nezaposlenost koja najviše, kao i u nas, pogađa mlade, od kojih se u arhaičnoj patrijarhalnoj kulturi još očekuje da budu hranitelji obitelji, jaki i nezavisni, zbog čega se ne bore samo sa siromaštvom, nego i s osjećajem gubitnika. Oni zaposleni muškarci, u stalnoj migraciji radne snage, godinama su rintali u rudnicima, a djeca odrastala bez pozitivnog uzora oca, rezultat čega su bile generacije rastočenih obitelji, objašnjava Aernout Zevenbergen, autor nove knjige o muškosti u Africi naslovljenoj 'Leopardova koža', tvrdeći da je silovanje 'znak da je društvo bolesno do srži'.
Nasljeđe prošlosti iznjedrilo je nasilan koncept muškosti, kao što je sklonost nasilnoj pornografiji (službeno zabranjenoj, utoliko privlačnijoj) koja opet generira novo nasilje. A sve to u složenoj kombinaciji s tradicijom poligamnih starosjedioca. U kulturi Bura je pak bilo razumljivo, a i danas je normalno imati u kući oružje, pa nije čudo što ga je posjedovao i otac Oscara Pistoriusa, a potom i sin. Nekada davno njime su se borili protiv divlje prirode i štitili od domorodaca, a danas se bore protiv provalnika. U gotovo paranoidnom strahu od provalnika i nasilja, danas bolje stojeća srednja i viša klasa živi u posebno izoliranim naseljima, opasanim visokim zidovima, sa zaštitarima, psima i alarmnim uređajima, kao što je živio i Pistorius. Njegova prva verzija krvavog događaja stoga u početku i nije bila sasvim neuvjerljiva.
Dok je sudac Desmond Nair određivao jamčevinu Oscaru Pistoriusu, ispred zgrade suda u Pretoriji mnogobrojne su pripadnice Ženske lige Afričkog nacionalnog kongresa (ženske organizacije u okviru vladajuće stranke) protestirale protiv prešućivanog obiteljskog nasilja i neprocesuiranih seksualnih zločina, tražeći pravičnu kaznu za čuvenog sportaša. To je tek početak jer, kada započne suđenje 4. lipnja, bit će – poručuju – svaki dan ispred sudnice, kao podsjetnik na to da se zločin protiv žena, bio slučajan ili s predumišljajem, više ne može skrivati pod tepih.
