BLAGOJE JOVOVIĆ

Pitate se tko je crnogorski četnik koji zbog pokušaja ubojstva ustaškog poglavnika dobiva ulicu u Beogradu? Ovo je priča o njemu

  • Autor: Vanja Majetić
  • Zadnja izmjena 29.07.2020 13:19
  • Objavljeno 27.07.2020 u 20:28
Blagoje Jovović (u sredini, s bradom)

Blagoje Jovović (u sredini, s bradom)

Izvor: Wikimedia Commons / Autor: N. N.

Nakon što su vlasti Beograda najavile promjenu naziva ulica po toponimima zaostalim iz bivše Jugoslavije te da će uskoro dobiti imena po Srbima koji su, kako ističu beogradske vlasti, zadužili Srbiju i čovječanstvo, jedna od ulica nosit će naziv po Blagoju Jovoviću, crnogorskom četniku koji je kao pripadnik srpske emigracije u Argentini 1957. godine pucao u Antu Pavelića. Ustaški poglavnik umro je od posljedica atentata dvije godine kasnije u Madridu, a tportal donosi priču o atentatoru i atentatu za koji se godinama mislilo da nosi Udbin potpis

Atentat na Pavelića u ulici Sanchez u argentinskom gradiću Lomas del Palomaru 10. travnja 1957. dug niz godina bio je obavijen velom tajni, a pokušaj ubojstva ustaškog poglavnika na dan obljetnice osnivanja tzv. Nezavisne Države Hrvatske pripisivan je jugoslavenskoj tajnoj službi. Iza atentata neosporno stoji Blagoje Jovović, što su potvrdili relevantni srpski povjesničari nakon Drugog svjetskog rata, dok je atentator stekao status kultne figure u srpskoj emigraciji i Srbiji, u kojoj je na djelu djelomična rehabilitacija četništva.

Blagoje Jovović rođen je 1922. godine u crnogorskoj obitelji u selu Kosiću u blizini Danilovgrada. Travanjski rat 1941. godine zatječe ga na odsluženju vojnog roka u Strumici na granici tadašnje Kraljevine Jugoslavije i Grčke te je navodno i odlikovan zbog otpora njemačkim snagama. Poslije poraza vojske Kraljevine Jugoslavije sklanja se u rodno selo, u kojem se sredinom srpnja 1941. nakratko pridružuje narodnom ustanku protiv Talijana i kao zapovjednik Kosićkog partizanskog odreda sudjeluje u Pljevaljskoj bitki, u kojoj su partizani teško poraženi. Nakon što je odbio zapovijed člana Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije Ivana Milutinovića da s kosićkim odredom napadne četničkog vojvodu Baju Stanišića napušta partizane, navodeći da ne želi sudjelovati u bratoubilačkom ratu.

Prešavši u četnike Baje Stanišića, koji mu je prije rata bio zapovjednik u dočasničkoj školi u Bileću, Jovović se polako počinje uspinjati u vojnoj hijerarhiji crnogorskih četnika koji su se priključili tzv. Jugoslavenskoj vojsci u otadžbini i s kojom sudjeluje u borbama protiv partizana na Neretvi u rano proljeće 1943. godine. Nakon što partizani u listopadu 1943. ubijaju Stanišića u opsadi manastira Ostrog, u kojem se sakrio sa svojim stožerom, Jovović je premješten u stožer bjelopavlićke četničke brigade pod zapovjedništvom svojeg rođaka Jakova Jovovića te je bio stožerni dočasnik.

Kontakti s tajnim službama

Prije nego što su Saveznici u prosincu 1943. na Teheranskoj konferenciji priznali Narodnooslobodilačku vojsku i jugoslavenske partizanske odrede kao jedine snage koje se bore protiv sila Osovine, a četnike prokazali kao suradnike fašista i nacista, Jovović je sudjelovao u pregovorima s Britancima u Italiji. Kao član četničke pregovaračke misije, Jovović se ukrcao na brod u Kotoru i doplovio u talijanski Taranto, u kojem ih je britanski stožer obavijestio da su prekasno stigli i da se saveznička politika promijenila u korist Tita i partizana.

Blagoje Jovović

Izvor: Wikimedia Commons / Autor: N. N.

Ti ostvareni kontakti s Britancima Jovoviću će pomoći nakon rata, čiji je kraj dočekao u jednom od brojnih logora za izbjegle četnike u Italiji, u kojoj ga navodno vrbuje tajna obavještajna služba poznatija kao MI6. Prema Jovovićevim kazivanjima, upravo u Italiji doznaje da se i Ante Pavelić nalazi u toj zemlji te da se pod zaštitom Katoličke crkve skriva u jednom samostanu. U to vrijeme donosi odluku da će pronaći i likvidirati ustaškog poglavnika kao čin osvete za zla koja su ustaše nanijeli Srbima. Jovović se tijekom boravka u Italiji povezao i s tamošnjom židovskom zajednicom koja ga je navodno izvijestila da je Pavelić pobjegao u Argentinu isplovivši pod lažnim imenom iz Genove pa donosi odluku da će ga slijediti i preko Atlantskog oceana.

Dolaskom u Argentinu lovac na Pavelića povezuje se s ranije pridošlom ekipom odbjeglih četnika Jakova Jovovića, a za život zarađuje kao kamenorezac, konobar i trgovac. Jovović kasnije otvara hotel u kojem je donesen plan za Pavelićevo ubojstvo, a koji je iskovao njegov ratni zapovjednik i rođak Jakov Jovović. U pripremi plana pomogla im je uspješna infiltracija u hrvatske emigrantske redove u Argentini, u koju se sklonio velik dio ustaša.

Trajna inspiracija rehabilitatorima četništva

Prema Jovovićevim pričama, atentat se odigrao na 16. obljetnicu uspostave ustaške države u 21 sat navečer u ulici Sanchez u predgrađu argentinske prijestolnice. Pavelić je navodno pri izlasku iz minibusa posumnjao da ga netko prati, a kad se u to i uvjerio, izvukao je pištolj i dvaput zapucao prema Blagoju Jovoviću. Atentator je izbjegao hice, uzvratio paljbu i dva puta pogodio Pavelića te je on pao na pločnik. Misleći da je u potpunosti obavio zadaću, Jovović se dao u bijeg, no Pavelić je preživio te je nedugo poslije tajnim kanalima prebačen u Madrid, u kojem je i umro od posljedica atentata dvije godine kasnije.

Jovović je poslije atentata jedno vrijeme kao pomorac plovio Atlantskim oceanom, nakon čega se vratio u Argentinu, u kojoj je postao jedna od najviđenijih figura tamošnje četničke emigracije. Uvjerivši se da ga nitko od vlasti ne traži na nekoj od potjernica, Jovović se 1999. godine vraća u Crnu Goru te se sastaje s aktualnim mitropolitom Srpske pravoslavne crkve Amfilohijem Radovićem, kojem otkriva pozadinu pokušaja Pavelićeva ubojstva, dok u obnovljenom četničkom pokretu u Srbiji, Republici Srpskoj i Crnoj Gori postaje kultna figura 'osvetnika srpstva'. Nedugo nakon posjeta domovini Jovović se vraća u Argentinu, u kojoj i umire u lipnju 1999. godine.

Dug niz godina smatralo se da iza atentata na Pavelića stoji Udba, no povjesničari i stručnjaci za jugoslavenske tajne službe i srpsku emigraciju ističu da oružani udari na ustaške i hrvatske emigrante kreću tek 1967. godine, a posebice početkom 70-ih godina, kada u tadašnju Jugoslaviju upada skupina ustaških terorista iz tzv. Bugojanske skupine. Kako je atentat na Pavelića, kao 'krupnu zvjerku' za jugoslavenske i četničke tajne službe, obavijen velom tajne, a njegovi sudionici već odavno mrtvi, sasvim sigurno je da će se mitovi i nadalje prepričavati. Osobito stoga što je regiju zahvatio val rehabilitacije zločinaca i relativiziranja povijesti.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!