Balkanskom rutom prema Europskoj uniji kreće se, naizgled, nezaustavljiv val izbjeglica. Jesmo li na vrhuncu krize, odnosno kakve su vaše prognoze o daljnjim kretanjima tih nesretnika?

Teško je u ovom trenutku predvidjeti kako će se situacija oko ove najveće humanitarne krize naše generacije, kako ju je nazvao visoki povjerenik UN-a za izbjeglice Antonio Guterres, odvijati u narednim mjesecima. Iskustva iz prethodnih godina govore nam da veći broj izbjeglica napušta svoje domove i zemlje i odlučuje se na daleki put u drugoj polovici godine, nego u prvoj. U svakom slučaju, porast broja ljudi koji su ove godine izbjegli većinom iz država zahvaćenim ratnim događanjima u Europu, u odnosu na isto razdoblje u 2014., već je sada ogroman.

Mađarska gradi zid, Makedonija je uvela izvanredno stanje i postavlja vojsku na granice. Je li to ispravan način rješavanja problema?

Svjesni smo da su navedene države suočene s velikim problemom koji same ne mogu riješiti. Ipak, UNHCR smatra da zatvaranje granica bilo gdje u svijetu nije ispravan odgovor na rješavanje ove humanitarne katastrofe. Države, naravno, imaju pravo štititi i upravljati svojim granicama, kontrolirati neregularne ulaske i suzbijati krijumčarenje ljudima. Međutim, države isto tako imaju mehanizme kako bi se upravljanje granicom odvijalo na način koji vodi računa i o principima međunarodne zaštite za one ljude kojima je potrebna, a to su izbjeglice. Konačno, tu su odgovornost države i preuzele, u skladu s nacionalnim zakonima i međunarodnim standardima, uključujući pravo na traženje azila. Postavljanje i povećanje zapreka, zidova, žica, u kombinaciji s nedostatkom regularnih načina za ljude da se domognu sigurnosti i zaštite, samo će ih natjerati da poduzimaju još riskantnija putovanja, ali i još ih više gurati u nemilost krijumčara i ostalih kriminalnih skupina. Zatvaranje granica neće zaustaviti ljude koji bježe iz zemalja poput Sirije, Iraka i Afganistana gdje su im životi u opasnosti i gdje su izloženi progonu i eklatantnom kršenju ljudskih prava. U takvim okolnostima, ovi ljudi će i dalje bježati u sigurnija područja. Pitanje je jedino kako to mogu ostvariti na što sigurniji i humaniji način.

Očekujete li vi da će nakon podizanja ograde između Mađarske i Srbije izbjeglice krenuti u Mađarsku preko Hrvatske, odnosno preko Baranje? Što bi u tom slučaju preporučili hrvatskim vlastima? Je li Hrvatska spremna za prihvat?

Ne bismo ulazili u špekulacije o mogućim novim smjerovima migracija. Važno je da gdje god izbjeglice zatraže međunarodnu zaštitu, da u tome ne budu spriječene, odnosno da države poštuju svoje zakone i međunarodne standarde te omoguće tim ljudima da uđu u zemlju i zatraže azil, ako to žele, naravno. Na to stalno podsjećamo odgovorne vlasti, uključujući i hrvatske. Republika Hrvatska je potpisnica UN-ove Konvencije o zaštiti izbjeglica iz 1951., a ovi ključni principi su i odgovarajuće pretočeni u pozitivne pravne norme države. Je li Hrvatska spremna za prihvat izbjeglica pitanje je za predstavnike vlasti, a to, naravno, ovisi o raspoloživim kapacitetima i eventualnom slučaju većeg priljeva izbjeglica u zemlju.

U cijeloj Europi (pa tako i Hrvatskoj) naglasak je na sprečavanju ilegalnih imigracija, umjesto da se na te ljude koji većinom bježe iz ratom pogođenih krajeva gleda kao na izbjeglice kojima treba pomoć. Kako to komentirate?

U pravu ste i to je zabrinjavajuće. Kao što sam napomenuo, legitimno je i suvereno pravo država da štite svoje granice i nacionalne interese. Međutim, mi smo mišljenja da to nije nespojivo s učinkovitim prihvatom i zaštitom izbjeglica. Države imaju adekvatne mehanizme da prihvate ljude i izvrše odgovarajuće provjere i time zadovolje legitimne sigurnosne potrebe, ali i da istovremeno osiguraju da ljudi koji dolaze i traže međunarodnu zaštitu budu odgovarajuće primljeni i zbrinuti. U tom kontekstu, zabrinjava kada se o izbjeglicama govori kao o 'rojevima', 'valovima', 'cunamijima' itd., kojima treba 'odolijevati', 'odupirati se' i od kojih se treba 'braniti'. Radi se o nesretnim sudbinama krajnje očajnih ljudi koji traže i, smatramo, zaslužuju pomoć.

Kako bi im se zapravo trebalo pomoći - i na Balkanskoj ruti i na Mediteranu i u ciljanim zemljama zapadne, odnosno sjeverne Europe?

Uz već spomenute načine da se ljudima koji su u nevolji pomogne da se domognu sigurnosti na regularan način, a ne da ih se gura u ruke krijumčara i ostalih kriminalnih skupina, potreban je širi pristup koji omogućuje da se, kroz razne humanitarne programe, poput spajanja obitelji, humanitarnih i edukacijskih viza itd. prihvati izbjeglice, na principu europske solidarnosti. S druge strane, potrebno je poraditi i na aspektu razvojne pomoći u zemljama podrijetla kako bi se poboljšalo stanje u tim državama koje ljudi više ne bi imali potrebe napuštati. Odluka Europske komisije i država članica o relokaciji, odnosno preseljenju oko, ukupno, 55.000 izbjeglica koje se nalaze u Italiji i Grčkoj, ali i u zemljama Srednjeg istoka i Turskoj, unutar članica EU-a dobar je prvi potez.

U svakom slučaju, trenutna izbjeglička kriza nije nacionalni problem Grčke, Italije, Makedonije, Srbije ili Mađarske, nego je to zajednički problem Europe i kao takav može jedino biti riješen zajedničkim naporom i odlučnim odgovorom, prvenstveno na razini i od strane EU-a.

Što UNHCR poduzima da bi se olakšalo stanje tim ljudima?

Konkretno u Srbiji i Makedoniji koje su, uz Grčku, trenutno najjače pogođene izbjegličkom krizom, UNHCR radi s vlastima i udrugama civilnog društva od samog početka dolaska izbjeglica putem tzv. Balkanske rute. Zajedničkim naporima nastojimo da se postojeći sustavi azila i strukture upravljanja granicama ne preopterete, nego da budu u stanju nositi se s ovakvim dramatičnim priljevom te da su odgovarajuće opremljene i spremne imati situaciju pod kontrolom, uz humani tretman izbjeglica i pružanje zaštite. UNHCR u tom smislu radi s nacionalnim akterima, vlastima, civilnim i humanitarnim udrugama pri uspostavljanju centara za registraciju i mjesta za odmor pridošlih izbjeglica, osiguravanju medicinske i psihosocijalne pomoći te pružanju pravne pomoći.