KOMENTAR BOŠKA PICULE

Pet najvećih izbornih zabluda

Rat plakatima u Šibeniku

Rat plakatima u Šibeniku

Izvor: Pixsell / Autor: Hrvoje Jelavić

Kampanja za predstojeće izbore za Hrvatski sabor opet protječe uz zablude vezane uz niz tumačenja proceduralnih pitanja, od D'Hondtove metode do preferencijskog glasovanja

Tko god pobijedio na izborima za zastupnike u Hrvatski sabor ove nedjelje 8. studenoga pobjednički govor mogao bi zvučati slično. Kao i tumačenja zašto se pobijedilo: od rezultata rada prethodne četiri godine na vlasti, odnosno u oporbi do želje većine birača da se u sljedećem mandatu krene upravo takvim putem. S druge strane, gubitnici od onih najvećih do onih očekivanih pronaći će različite izgovore zašto su i ovaj put ostali kratkih rukava. Bolje rečeno, kratki za ključne glasove i mandate. Analizirajući razloge koji su izborni akteri na gubitničkoj strani navodili proteklih nekoliko izbornih ciklusa, ali se ponovno čuju i tijekom ovogodišnje kampanje, poraz ima uistinu više lica. Prvi krive izborni model, a unutar njega osobito D'Hondtovu metodu preračunavanja glasova u mandate i visinu zakonskoga izbornog praga; drugima su odgovorne izborne jedinice koje nikako ne obuhvaćaju njihovo biračko tijelo i, naravno, favoriziraju druge; treći optužuju prekratku izbornu kampanju u kojoj nisu mogli doći do izražaja njihovi programi i kandidati; četvrtima je problematičan hrvatski stranački sustav koji se od kraja 1990.-ih bipolarizirao na dva bloka okupljena oko HDZ-a i SDP-a; petima je razlog neuspjeha neprestano generiranje podjela pri čemu u situaciji neizvjesnog rezultata netko izvan dva najjača politička bloka nema šanse za veći uspjeh; šesti smatraju da je mogućnost izbornog koaliranja prevara birača. Napokon, svima smeta medijsko praćenje te najviše predizborne ankete koje, tvrdi se, ili nastaju po narudžbi ili odveć neprofesionalno prikazuju pravo stanje.

Tko gubi, ima se pravo ljutiti. Ali, sudeći po navedenim razlozima, uglavnom nema prave argumente. Izborni model za hrvatske parlamentarne izbore doista se može učiniti boljim, logičnijim i, što je najvažnije, zakonski preciznijim i načelno pravednijim. No, protekla četiri izborna ciklusa unutar kojih su na vlasti ravnopravno bili SDP i HDZ, svatko sa svojim koalicijama, nije se niti pokušalo stručno i sustavno analizirati izbore te na temelju tih analiza predložiti i zakonski regulirati izborni proces. Tako se i moglo dogoditi da se od izbora do izbora ponavljaju zablude oko toga što sve utječe na izborne rezultate. Pritom netočnosti najčešće ponavljaju oni koji su najviše mogli utjecati na zakonska poboljšanja te oni sudionici na izborima koji se nisu niti potrudili protumačiti zakonska rješenja ili barem shvatiti kako su i zašto protekli prošli izbori.


1) Najčešće ponavljana zabluda je da se uporabom D'Hondtove metode glasovi dati strankama i koalicijama koje ostanu ispod zakonskoga izbornog praga od najmanje 5% glasova 'preraspoređuju' listama iznad tog praga.
To jednostavno nije točno jer se D'Hondtovom metodom preračunavaju samo oni glasovi koje su dobile izborne liste iznad spomenutog praga. Nitko nikomu ne uzima glasove ili ih naknadno preraspoređuje negdje drugdje. K tome, zakonski izborni prag od najmanje 5% glasova za liste ne znači automatski dobivanje barem jednog mandata jer konačna raspodjela mandata ovisi o broju lista iznad praga i njihovu međusobnom glasovnom odnosu. Dosad se događalo da su u pojedinim izbornim jedinicama liste iznad praga ostale bez mandata jer je prirodni izborni prag koji uistinu omogućuje mandat bio viši od zakonskoga izbornog praga.

2) Tijekom ovogodišnje izborne kampanje kao i prije osam godina često se ponavlja da bi percipirana neizvjesnost oko mogućeg pobjednika mogla dovesti do svojevrsne političke krize ili makar napetosti u prvih nekoliko poslijeizbornih dana ili tjedana. Vrlo teško. Dosad najneizvjesniji parlamentarni izbori u Hrvatskoj održani su 2007., ali samo u kontekstu dva i pol desetljeća održavanja demokratskih višestranačkih izbora u zemlji. Čak i u njihovu slučaju prave neizvjesnosti nakon objavljenih rezultata nije bilo. HDZ je na njima osvojio 66 mandata, deset više od SDP-a, te je vrlo brzo osigurao potrebnu natpolovičnu većinu saborskih mandata. Ma koliko mala razlika bila između najjačih političkih blokova na ovogodišnjim izborima, pobjednik će biti u prednosti osigurati vladinu većinu jer je ishod u kojem bi poražena strana okupila preostale potrebne partnere malo vjerojatan. I teško održiv u izbornom ciklusu.

3) Iako su gotovo svi politički akteri i javnost u cjelini podržali uvođenje preferencijskog glasovanja na parlamentarnim izborima, ono će, kao i u slučaju europskih izbora, biti ograničenog dometa.
Razlog je tomu previsok broj glasova koji moraju osvojiti pojedini kandidati na listama žele li doći u poziciju da se upravo osvojenim glasovima nađu pri vrhu liste. Zakon je u tom smislu jasan i zapravo diskriminirajuć: glasovi se za pojedine kandidate uvažavaju samo ako broj preferencijskih glasova za pojedinog kandidata iznosi najmanje 10% glasova koje je osvojila lista na kojoj se kandidat nalazi. Na ovaj su način i dalje u prednosti stranački šefovi i visokoplasirani na listama. Da kojim slučajem ne postoji ovaj prag, izbori bi bili ne samo pravo natjecanje lista, nego i kandidata.

4) Optuživati izborne koalicije kao svjesno zavaravanje birača također je bez pravih argumenata, a osobito bi bilo problematično zabraniti njihovu mogućnost. Izborni model s ovakvom konfiguracijom izbornih jedinica u kojima je za osvajanje posljednjeg, četrnaestog mandata najčešće potrebno prijeći prirodni izborni prag koji je viši od onog zakonskog, manje stranke logički povezuje u koalicije. Umjesto zazivanja zabrana i pozivanja na njemačku praksu koja je modelski potpuno različita od hrvatske, moglo bi se razmisliti o listovnim savezima pri čemu bi politički povezane stranke samostalno nastupale na izborima, ali bi se u raspodjeli mandata zbrajali njihovi pojedinačni rezultati. Na taj bi se način točno znalo koliki je čiji doprinos ukupnom broju mandata.

5) Naposljetku, hrvatski stranački sustav kao jedan od najpostojanijih među tranzicijskim zemljama ni na koji način ne opstruira pojavu i uspon stranaka izvan dva postojeća politička i prigodno svjetonazorska bloka.
U aktualnom izbornom ciklusu na putu trećeg puta našli su se, s manjim ili većim uspjehom, laburisti na parlamentarnim izborima 2011. i europskim 2013., ORaH na europskim izborima 2014., Živi zid na predsjedničkim izborima 2014. te Most nezavisnih lista u aktualnim ispitivanjima javnog mnijenja. Zašto su neke od ovih opcija doživjele eroziju ili ih to tek čeka, ne ovisi ni o HDZ-u ni o SDP-u, nego o prepoznatljivosti njihovih programa, kadrova i komuniciranja. Unatoč svim opravdanim prigovorima najjačim hrvatskim strankama, njihovo je vođenje politike koliko-toliko profesionalizirano i ideološki utemeljeno. Kada ta dva preduvjeta zadovolje svi treći, sljedeći bi parlamentarni izbori ipak mogli biti neizvjesni. Ovako će ovi proteći uz očekivane rezultate i očekivane zablude.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!