Slom afganistanske države tijekom ljeta 2021. bio je iznimno brz, ali njegova se geneza protezala kroz gotovo dva desetljeća. Kolaps Afganistanskih nacionalnih obrambenih i sigurnosnih snaga (ANDSF), odlazak američkih i savezničkih snaga, politička slabost vlade predsjednika Ašrafa Ganija i učinkovita strategija talibana međusobno su se nadopunjavali. Analize nakon pada Kabula pokazale su da afganistanska država nije nestala u nekoliko dana, nego da je njezin slom bio proces koji se ubrzavao tijekom mjeseci i godina.

Danas je Afganistan politički i sigurnosno bitno drukčija država nego prije 15. kolovoza 2021. Talibani su uspostavili relativno stabilan oblik unutarnje kontrole, ali uz cijenu duboke međunarodne izolacije, ograničavanja građanskih i političkih sloboda te sustavnog potiskivanja žena i djevojčica iz javnog života. Istodobno, afganistansko gospodarstvo pokazuje znakove određene otpornosti, ali gospodarski rast ne uspijeva pretvoriti u poboljšanje životnog standarda.

Američka vojna intervencija u Afganistanu 2001. godine imala je izvorno relativno jasno definiran cilj: ukloniti talibanski režim koji je pružao utočište al-Kaidi i spriječiti Afganistan da ponovno postane baza za međunarodni terorizam. Međutim, tijekom godina misija se postupno proširila s protuterorističke operacije na izgradnju institucija, demokratske države i nacionalnih sigurnosnih snaga. Takav razvoj pretvorio je Afganistan u jedan od najvećih projekata izgradnje države u suvremenoj povijesti. Sjedinjene Države i saveznici ulagali su goleme financijske, vojne i političke resurse u stvaranje institucija koje bi trebale biti sposobne funkcionirati nakon odlaska stranih snaga.

Ključni problem bio je raskorak između formalno izgrađenih institucija i njihove stvarne sposobnosti da samostalno djeluju. Afganistanske sigurnosne snage bile su brojčano velike, ali su u mnogim segmentima ovisile o američkoj logistici, obavještajnoj potpori, zračnim sposobnostima, održavanju tehnike i financiranju. Analiza američkog Posebnog glavnog inspektora za obnovu Afganistana (SIGAR) upozorila je da je razvoj sigurnosnih institucija bio opterećen nedostatkom dugoročne strategije, institucionalnom fragmentacijom, političkim intervencijama i ovisnošću o američkoj vojnoj nazočnosti.

Sporazum koji je promijenio odnos snaga

Jedan od ključnih trenutaka koji su prethodili padu Kabula bio je sporazum SAD-a i talibana potpisan u Dohi u veljači 2020. godine. Sporazum je otvorio put povlačenju američkih snaga, a nakon dolaska administracije predsjednika Joea Bidena proces povlačenja nastavljen je i ubrzan.

Biden je u travnju 2021. objavio da će sve američke snage napustiti Afganistan. Iako je povlačenje formalno bilo dio šireg političkog procesa, njegova je najava imala duboke psihološke i strateške posljedice za afganistanske sigurnosne snage.

Talibani su procijenili da vrijeme radi u njihovu korist. Umjesto da se oslanjaju isključivo na frontalne vojne operacije, kombinirali su vojni pritisak, lokalne pregovore, propagandu, zastrašivanje i poticanje predaje pojedinih jedinica. Time su postupno stvarali dojam da je pobjeda samo pitanje vremena. Pritom je važno naglasiti kako se regularna afganistanska vojska nije urušila preko noći. Brojne obavještajne analize kasnije su pokazale da je proces raspadanja ANDSF-a počeo znatno prije samog pada Kabula te da je povlačenje američke potpore djelovalo kao katalizator već postojećih slabosti.

Tijekom ljeta 2021. talibani su počeli zauzimati sve veći broj distrikata. Kako su padali gradovi i regionalna središta, psihološki učinak njihovih pobjeda postajao je jednako važan kao i njihov stvarni teritorijalni dobitak. Istovremeno, afganistanske snage suočile su se s problemom morala. Dio vojnika i policajaca više nije vjerovao da će središnja vlast moći osigurati pojačanja, logistiku i zračnu potporu. Pad jedne pozicije povećavao je vjerojatnost pada sljedeće pa je nastao svojevrsni domino-efekt.

Poseban problem predstavljala je činjenica da je velik dio sposobnosti afganistanskih snaga bio vezan uz američku tehnološku i logističku infrastrukturu. Bez američkih izvođača i zračne potpore održavanje složenih sustava postalo je znatno teže. Konačni rezultat bio je dramatičan. Talibani su u kolovozu 2021. u vrlo kratkom vremenu zauzeli većinu zemlje. Predsjednik Gani je 15. kolovoza napustio Afganistan, a talibani su ušli u Kabul. Time je Islamska Republika Afganistan zapravo prestala postojati.

Pad Kabula imao je snažan simbolički učinak. Slike tisuća Afganistanaca koji su pokušavali napustiti zemlju preko međunarodne zračne luke postale su jedna od najprepoznatljivijih vizualnih scena kraja američkog rata u Afganistanu. Američke i savezničke snage organizirale su masovnu evakuaciju državljana svojih zemalja, afganistanskih suradnika i drugih osoba koje su bile izložene potencijalnoj odmazdi talibana.

Dramatična evakuacija i pitanje prava žena i djevojčica

Evakuacija je kulminirala krajem kolovoza. Napad tzv. Islamske države na području zračne luke 26. kolovoza, u kojem su poginuli američki vojnici i brojni civili, dodatno je pokazao da talibansko preuzimanje vlasti nije značilo nestanak svih sigurnosnih prijetnji. Četiri dana kasnije, posljednji američki vojnici su napustili Afganistan čime je završio najduži rat u kojem su sudjelovali Amerikanci.

Pitanje talibanske pobjede ne može se objasniti samo američkim povlačenjem. Ono zahtijeva analizu kombinacije političkih, vojnih, društvenih i institucionalnih čimbenika. Prvo, talibani su tijekom godina razvili organizacijsku strukturu sposobnu za dugotrajnu pobunu. Drugo, koristili su lokalne mreže i pregovore kako bi pojedine zajednice i sigurnosne snage uvjerili da je otpor besmislen. Treće, afganistanska država patila je od korupcije, političke fragmentacije i slabosti institucija. Četvrto, afganistanske sigurnosne snage nisu bile potpuno samoodržive, a njihova formalna brojnost nije nužno odgovarala stvarnoj sposobnosti vođenja dugotrajnog rata bez vanjske potpore.

Pet godina nakon pada Kabula talibani više nisu pobunjenički pokret koji pokušava osvojiti vlast. Oni su de facto vlast koja kontrolira gotovo cijeli Afganistan i razvila je vlastite državne institucije. To je jedna od ključnih razlika između Afganistana 2021. i Afganistana 2026. godine.

Talibanska vlast uspjela je ostvariti višu razinu unutarnje teritorijalne kontrole nego što je to bio slučaj tijekom posljednjih godina Islamske Republike. Međutim, politički sustav ostao je izrazito autoritaran i nije uključivao pluralistički model vlasti kakav je postojao, barem formalno, nakon 2001. godine.

Posebno kontroverzno pitanje predstavljaju prava žena i djevojčica. Afganistan je danas jedina država u svijetu u kojoj je djevojčicama sustavno onemogućen nastavak srednjoškolskog obrazovanja, dok je ženama zabranjeno visoko obrazovanje. UN Women je u kolovozu 2026. upozorio na daljnje pogoršanje položaja žena. Prema njihovim podacima, polovica ispitanih žena izlazi iz kuće samo jednom ili dvaput mjesečno, dok je zaposlenost žena izrazito niska. Takva politika predstavlja jedno od najvažnijih obilježja talibanskog modela vlasti i jedan od glavnih razloga međunarodne izolacije režima.

Ekonomska slika Afganistana pet godina nakon pada Kabula složenija je nego što bi se moglo zaključiti iz isključivo političkih pokazatelja. Afganistansko gospodarstvo pokazuje određene znakove stabilizacije. Svjetska banka procjenjuje da je realni BDP u 2025. porastao oko 4,8 posto, ali istodobno upozorava da rast stanovništva i povratak milijuna Afganistanaca iz drugih zemalja nadmašuju gospodarsko širenje. BDP po stanovniku smanjio se za oko 5,6 posto, dok su inflatorni pritisci ponovno ojačali. Za 2026. Svjetska banka očekuje usporavanje rasta na oko četiri posto.

Pitanje regionalne sigurnosti

To pokazuje važnu razliku između makroekonomske stabilizacije i poboljšanja životnog standarda. Čak i kada gospodarstvo ostvaruje pozitivan rast, visoka nezaposlenost, siromaštvo, ograničene investicije i smanjena međunarodna pomoć ograničavaju mogućnost stvarnog poboljšanja života stanovništva. Afganistan stoga ostaje primjer države u kojoj relativna politička i sigurnosna stabilnost ne znači nužno i društveni ili gospodarski napredak.

Nakon preuzimanja vlasti talibani nisu dobili široko međunarodno priznanje. Međutim, posljednjih godina razvijali su diplomatske odnose s nizom država. Posebno je važan potez Rusije iz srpnja 2025., kada je Moskva postala prva država koja je formalno priznala talibansku vladu. Taj je potez označio važnu promjenu u međunarodnom položaju talibana, premda nije doveo do njihova širokog međunarodnog priznanja.

Za Rusiju, Kinu, Iran, Pakistan i države Srednje Azije Afganistan predstavlja prije svega pitanje regionalne sigurnosti. Pritom su ključni problemi terorizam, trgovina drogom, migracije, granice i mogućnost da afganistanski teritorij ponovno postane baza za međunarodne terorističke organizacije. Istodobno, zapadne države nastoje održavati određenu razinu komunikacije s talibanskim vlastima zbog humanitarnih i sigurnosnih razloga, ali bez potpunog političkog prihvaćanja njihova modela vlasti.

Peta obljetnica pada Kabula stoga nije samo obljetnica jednog povijesnog događaja. Ona je i svojevrsni test zapadne politike intervencionizma. Afganistanski slučaj pokazuje koliko je teško izgraditi funkcionalnu državu u društvu obilježenom desetljećima rata, slabim institucijama, regionalnim podjelama, tradicionalnim strukturama moći i snažnim utjecajem susjednih država.

Uz to, pad Kabula ostaje jedna od najvažnijih strateških lekcija 21. stoljeća jer pokazuje granice vojne moći, ograničenja projekta izgradnje države izvana i važnost političke legitimnosti. Istodobno upozorava da se dugoročna stabilnost ne može mjeriti samo time tko kontrolira teritorij. Pravo pitanje jest kakvu državu ta vlast gradi, kome ona služi i kakav društveni poredak ostavlja iza sebe.

Pet godina nakon povratka talibana odgovor na ta pitanja i dalje je jedna od najvećih nepoznanica suvremene međunarodne politike.