ANALIZA DRAGE PILSELA

Papa neće dinamitom na braću Castro

  • Autor: Drago Pilsel
  • Zadnja izmjena 26.03.2012 17:30
  • Objavljeno 26.03.2012 u 16:13
Papa Benedikt XVI. Kuba

Papa Benedikt XVI. Kuba

Izvor: Reuters / Autor: Reuters

Prije deset dana, nadbiskup Havane, kardinal Jaime Ortega, od policije i komunističkih vlasti zatražio je da se deložira grupa disidenata koja je mirno zauzela jednu župnu crkvu u glavnome gradu s namjerom da do poglavara Katoličke crkve stigne njezin apel za zaštitu ljudskih prava. Bio je to presedan svjetskih razmjera jer Crkva načelno ne stoji na strani onih koji ih krše

Dogodio se jasan znak da Katolička crkva na Kubi ne želi pokvariti Papin posjetu otoku, kamo danas stiže nakon pohoda Meksiku, ali i dokaz da Benedikt XVI ne kani (niti može) silom rušiti komunistički režim jer mu je važnije dobiti dozvolu za gradnju crkava gdje će se svećenici i biskupi moliti nekom imaginarnom Bogu, a ne onom koji je život dao za sve obespravljene.

Na kraju programa pastoralnog pohoda državi Guanajuato u Meksiku, Papa je biskupima i svećenicima okupljenima sinoć u katedrali u gradu Leon kazao i ovo: 'Budite na strani onih koji su marginalizirani od strane sile, vlasti ili bogatstva koji ignoriraju one kojima nedostaje skoro sve. Crkva ne može odvojiti hvalu Boga od službe čovječanstvu.' Mislio je Papa, u prvome redu, na siromahe i na žrtve narkokartela s kojima se, da sramota ne bude potpuna, simbolično i susreo (jer je žrtve pedofilije zaobišao u velikom luku), no je li mogao misliti na one koji goni tajna policija i na one koji su trunuli ili trune u kubanskim političkim kazamatima? Trebao je i na njih misliti. Eto zašto.

Velika očekivanja

Prije 14 godina, dok je letio prema Kubi na pastoralnom putovanju kojim je privukao pažnju svjetske javnosti, Ivan Pavao II (Papa je na Kubi bio od 21. do 26. siječnja 1998) odgovorio je na nekoliko pitanja novinara koji su ga pratili, kako to već biva, u zrakoplovu, pa je usporedio kršćansku i marksističko-lenjinističku revoluciju. Za prvu je kazao da je 'revolucija ljubavi', dok je za drugu, naprotiv, rekao da je 'revolucija mržnje, osvete i gaženje nevinih žrtava'.

Prošli petak, opet u avionu preko Atlantika, i opet prema Kubi (zapravo, prema Meksiku i Kubi), nasljednik Ivana Pavla II, Benedikt XVI, otišao je korak dalje i novinarima kazao što misli o doktrini koju je vodila kubansku političku elitu posljednjih 50 godina: u prvome redu, da marksistička ideologija 'više ne odgovara stvarnosti', a zatim da je potrebno sagraditi novi model društva i da Crkva u tome želi pomoći. Mirno i dijaloški.

Dakle, jedna i druga Papina posjeta počinju polemički i s velikim očekivanjima (treba samo baciti pogled na uzavrelu oporbenu kubansku blogosferu) o promjenama, prevelikima, misli ovaj novinar (koji prilično dobro poznaje Kubu i tamošnju Katoličku crkvu), jer se ni tada kao ni danas kubanska vlast ne pokazuje previše zainteresirana za možebitne učinke takve papinske kritike. Do ovdje idu sličnosti. A sada nešto o razlikama.

Od 1998. puno se toga promijenilo kako na otoku, tako i u odnosu Crkva - država. Ali u drugim segmentima, velikih promjena i nema. Tada su bile već prošle najgore godine nakon kolapsa SSSR-a, Kuba se polako dizala iz pepela i bila je pod znakom protureforme, ali i pod konstantnim napadima hiperaktivnoga Fidela Castra u stalnom ratu s neželjenim posljedicama tzv. otvaranja. Privatna inicijativa, silom promovirana od kraha ekonomije nakon pada Sovjetskog Saveza jer druge nije bilo nego da se nevoljko dopusti slobodna zanimanja i malo poduzetništvo, stenjala su pod pritiskom birokracije, a odnos komunista i Crkve bio je još uvijek jako napet.

Nešto se ipak kreće

Uoči Papine posjete, Castro vraća Božić 1997. kao blagdan (što je bio ukinuo 1969. izgovorom da je taj blagdan ometao žetvu šećerne trske) i dopustio je, nakon tjedana vuci-potegni između Havane i Vatikana, da se kardinal Ortega obrati Kubancima putem nacionalnog radija i televizije.

Mnogi su, kao i danas, kada Benedikt XVI stiže u Havanu, tada vjerovali da će već i sama prisutnost Karola Wojtyle na otoku biti katalizator velikih političkih i društvenih promjena no, kako se kasnije vidjelo, poljski je papa samo bio posvećen jačanju crkvenih pozicija i dobivanju nekih koncesija, riječju, ni izbliza se nije dogodilo ono što je Ivan Pavao II postigao u Poljskoj deset godina ranije.

Četrnaest godina kasnije, nitko pametan ne vjeruje da bi Benedikt XVI došao na Kubu dijeliti dinamit oporbi; ta, rekosmo, njegov kardinal od komunista traži asistenciju u deložiranju grupice disidenata (među kojim je bio i jedan 82-godišnjak) snagama specijalne policije iako mnogi disidenti, kako to danas čini ugledni liječnik i politički zatvorenik Oscar Elías Biscet u El Paísu (proveo je u zatvoru punih 12 godina i preživio tri pokušaja ubojstva), smatraju da treba poštivati vrijeme i poduprijeti Crkvu koja ima 'svoj način borbe' i koja je strpljivo otvarala pukotine u zidovima režima, pa su kroz jednu od tih pukotina tijekom 2010. na slobodu izašli svi politički zatvorenici iz glasovite 'grupe 75' (Biscet među njima).

Crkva, istina je, polako dobiva sve više prostora iako mnogi od zahtjeva s kojima je na otok stigao Ivan Pavao II još nisu odobreni (sloboda da misionari stignu na Kubu, sloboda gradnje, sloboda medijskog djelovanja, sloboda ulaska u državne škole itd.). Ali, rekosmo, nešto se događa: lani je Katolička crkva otvorila vrlo moderno sjemenište u okolici Havane, Caritas je dobio veći manevarski prostor, čak je država dozvolila Crkvi da otvori poslovno učilište u suradnji s jednim sveučilištem iz Španjolske i tu i tamo na otok, kao gosti Crkve, stižu važni predavači i poduzetnici katoličkog profila koji se zalažu za pozitivnu ulogu kubanskog iseljeništva u očekivanoj tranziciji.

Otkad je vlast naslijedio od starijega brata (srpanj 2006), Raúl Castro je vidio da se broj privatnih malih poduzetnika udvostručio (na oko 350.000), dozvolio je bankama da daju manje kredite tim ljudima, podijelio je nekoliko milijuna hektara seljacima i otvorio proces dijaloga s Crkvom oko nekih bitnih humanitarnih pitanja.

Nedavna barikadiranja disidenata u Holguínu i Havani, kao i masovna hapšenja pripadnica pokreta Žene u bijelom (majke, supruge i sestre političkih zatvorenika), govore da je situacija i dalje napeta i da se otok u bitnome nije promijenio: da je to još uvijek žestoka policijska država gdje nema ljudskih prava ni političkih i građanskih sloboda, pa tako ni slobodnog tiska.

Osim ako ne bude nekih velikih iznenađenja (ne, naravno, susret Pape i Fidela Castra koji će se, po svemu sudeći, ipak dogoditi tiho, ali srdačno jer je to jako važno propagandistima režima i samom Fidelu, da na zidu objesi još jedan trofej), posjeta Benedikta XVI Kubi, kao onaj Ivana Pavla II, želi otvoriti vrata Crkvi. Ali njezin hijerarhijski dio misli da ima pravo i da je politički mudro da na početku samo on zakorači u novi prostor slobode. Točno je, Crkva danas više ne 'misli u stoljećima', ali još uvijek to čini 'u desetljećima'. Za jedno desetljeće, naime, braće Castro više neće biti. A to je puno važnije nego velike vjerojatnosti da tada ne bude ni Benedikta ili njegova servilnoga kubanskoga kardinala.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi