Ne znam, nisam vjernik, pa mi možda fali kvalifikacija da o tome govorim. Ali sve mi se čini da Jadranka Kosor ima tajni plan, o kojem nas iz taktičkih razloga još ne obavještava, da postane kraljica Hrvata. Da, to je ona velepoštovana gospođa kojoj je ime Majka Božja, ali to Hrvatima nikada nije bilo dovoljno, htjeli su je prigrliti više od drugih, pa su joj davali i laskavija imena od drugih. Tako Bogorodica dobi i ime Rajska Djeva, uz već spomenuti dodatak – kraljica Hrvata.

E sad, kakve sve to ima veze s hrvatskom premijerkom i što je tu gospođu na Zemlji privuklo onoj na Nebu? Treba se još prisjetiti da su Hrvati gradili kult Gospe na uvjerenju da se ona posebno brine za hrvatski narod – nije valjda slučajno što se toliko puta ukazala na hrvatskim kamenjarima, čak i u prozorskim oknima i na kori drveća – te je počastiše i imenom 'najvjernija odvjetnica Hrvata'. Aha, odvjetnica, tu smo! Sada bi i najmanjem djetetu moralo biti jasno zašto je Kosor onako graknula na Polančecovog branitelja Antu Nobila nakon što je ovaj javno ustvrdio da se njegovom klijentu pakira da bi se preko njega došlo do Sanadera i s njim iza rešetaka dobilo još jedne izbore.

Pa, naravno, odvjetnica Hrvata odlučila je uzeti stvari u svoje ruke. Nesretni Nobilo zaboravio je da je premijerka prije dva-tri mjeseca u Saboru poklopila s nedostupnih visina jednu sasvim nevinu kritiku opozicije usklikom: 'Živjela Hrvatska!' Već tada mi se činilo da u tome ima nečeg religiozno mističnog i odlučio sam zadržati to u pamćenju i provjeriti. Ali nikakva provjera više nije potrebna, sve je bistro kao Djevina suza. Odvjetnik Nobilo našao se na udaru jer se drznuo protusloviti odvjetnici Hrvata i još se pokazao toliko bezobraznim da se nije pokajao, nego nastavlja zvocati i zanovijetati. A kada pred odvjetnicom-kraljicom jedan odvjetnik-kmet smjesta ne padne ničice, to se, razumije se, ne oprašta.

Nema veze što Nobilo nije napravio ni trećinu onoga što su napravili drugi. Recimo, Zvonimir Hodak je u namjeri da obrani svog klijenta Vladimira Zagorca grmio da je ovome namješten montirani politički proces, iza čega stoje najviše vlasti koje se time žele dodvoriti Bruxellesu. A trojica branitelja Branimira Glavaša – Madunić, Miljević, Matijević – tvrdili su to isto i još zahtijevali da se ovoga smjesta pusti na slobodu, što su ponavljali sve dok im sam Glavaš nije ispunio želju – i zbrisao. Pa ipak, Hrvatska odvjetnička komora nije ni prstom mrdnula da prizove pameti te odvjetnike dugog jezika. Ali kada je Kosor javno prozvala Nobila zbog 'političkog pritiska' i izrazila nadu da će biti strukovno kažnjen, Komora je u roku Šeks poduzela disciplinske mjere.

Mora se priznati da je Odvjetnička komora iskazala zadivljujuće istančan nos za politiku. Kada je Hodak vrištao protiv pakiranja Zagorcu, to je išlo Mesića kojemu je istjecao drugi mandat, a kada su sudsku namještaljku insinuirali Glavaševi odvjetnici, to je išlo Sanadera, koji je, pokazat će se poslije, također bio na odlasku. Kosor, međutim, nikamo ne odlazi, to možeš uzeti za sigurno nakon ove Komorine intervencije, i ona je odmah skočila na noge lagane da ispuni premijerkinu želju. I to bez obzira što se kratko prije pokazalo da je baš premijerka potpisala odluku o prodaji (zapravo više predaji) TLM-a konzorciju Adrial te o bagatelno jeftinoj struji koja će se preko te šibenske tvrtke isporučivati mostarskom Aluminiju

Istočni grijeh hrvatske politike

To još nije sve. Iako su i suđenja Zagorcu i Glavašu imala veliku političku težinu, to se ipak ne može usporediti s ovom pričom o HEP-u, TLM-u i Aluminiju. Jer tu se radi o istočnom grijehu hrvatskih državnih vlasti prema BiH, počevši od Tuđmanovih dana do danas, s tim da se na ovom slučaju može dobro pratiti kako se ona kreirala i čime je završila. Imam pred sobom stenogram razgovora Tuđmana i hrvatskog državnog vodstva s delegacijom tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne iz kolovoza 1995, kada je donesena odluka da Hrvatska uloži u obnovu proizvodnje u mostarskom Aluminiju, uz podršku tadašnjem direktoru Miji Brajkoviću da to bude etnički čisto, hrvatsko poduzeće.

Bilo je to tri mjeseca prije Daytona, dakle još se nije znalo da će HR Herceg-Bosna uskoro biti razmontirana pa je mašta slobodno krojila budućnost tog prostora. Recimo, Nikica Valentić je govorio da Hrvatska i Herceg-Bosna moraju biti 'ekonomski jedinstven prostor', štoviše nadziran i hijerarhijski povezanom vojskom i policijom. A Jure Radić je tražio da se model etničkog inženjeringa u Hrvatskoj, po kojem je postao nadaleko poznat, primijeni i u Herceg-Bosni. Kao što se vidi, obnova mostarskog Aluminija bila je dio šireg plana pužućeg širenja Hrvatske na dijelove BiH, s tim da se već na tom sastanku dalo čuti da mnogo novca koji ode tamo nije pod efikasnom kontrolom.

Danas znamo da su se planovi oko Aluminija razbili i o grbaču TLM-u, koji je u njima očito imao drugorazredno mjesto, da bi u ovom desetljeću bilo odlučeno da je Hrvatskoj dovoljan mostarski kombinat, a onaj šibenski može pod led. I tu je prostor za muljažu širok da širi ne može biti, jer dogovoreno pretvaranje TLM-a u skupo građevinsko zemljište jedva da je moglo ići, a da netko nije debelo podmazan. No šteta koja je napravljena Hrvatskoj zapravo je mnogostruko veća, jer je time ukucan još jedan čavao u lijes hrvatske industrije. Umjesto da Hrvatska gradi vlastite industrijske pogone, ona ih podiže – u Bosni i Hercegovini.

Sve u svemu, puno, previše toga se otvorilo da bi se sukob Kosor – Nobilo sada lomio preko koljena snagom politički jačega. Jest da je Nobilo premazanac koji se izvještio da krivicu svojih klijenata (Petrač, Kutle) umanjuje prebacujući je na druge. Ali ako premijerka s pozom kraljice misli da će joj pasti kruna s glave ukoliko omogući rasvjetljavanje ove megaafere, bogami neka padne.