Povijest Indije i Pakistana neraskidivo je povezana ratnim sukobima koje su vodile zbog Kašmira otkako su stekle neovisnost od Ujedinjenog Kraljevstva 1947. godine.

Obje države su u međuvremenu značajno unaprijedile svoje vojne i nuklearne sposobnosti, posljednji put 2019., kada je zabilježen i njihov sukob, što predstavlja povećan rizik od eskalacije čak i u srazu ograničenog intenziteta.

Pakistan tvrdi da Indija planira vojni upad nakon što je New Delhi okrivio Islamabad za prošlomjesečni smrtonosni napad na domaće turiste u indijskom dijelu Kašmira.

Indijski premijer Narendra Modi obećao je kazniti podupiratelje tog napada u obimu koji 'nadilazi njihovu maštu', a Pakistan je negirao umiješanost u njega, upozorivši da će uzvratiti ako bude meta udara.

Indija je 2019. godine izvela zračne napade na Pakistan nakon što je bombardiran njezin vojni konvoj u Kašmiru i izjavila da je uništila 'terorističke kampove'. Pakistanski borbeni avioni uzvratili su i oborili indijski zrakoplov tijekom dvodnevnih akcija. Susjedi su inače vodili tri rata, i to tijekom 1948., 1965. i 1971. godine, a sukobili su se bezbroj puta. U tim neprijateljstvima raseljeno je više od 10 milijuna ljudi, a oko milijun ih je ubijeno.

Obje zemlje nabavile su značajan dio svojih nuklearnih arsenala 1990-ih godina, no vojni analitičari ocjenjuju da niti jedna strana neće razmatrati korištenje takvog naoružanja osim ako ne bude prisiljena na to. Budući da se Kašmir smatra jednim od najopasnijih žarišta u svijetu, stručnjaci ističu da bi takav sukob vjerojatno uključivao zrakoplove, rakete i dronove, odnosno upotrebu po kvaliteti sličnog oružja Indije i Pakistana, iako bi daleko veći indijski resursi došli do izražaja tijekom duljeg razdoblja.

Za sve je 'kriva' Kina

Zasad je nuklearni sukob dviju zemalja pasivne strateške prirode, jer nuklearna doktrina Pakistana navodi politiku prvog udara, iako bi taj napad bio pokrenut samo ako oružane snage ne bi bile u mogućnosti zaustaviti invaziju kakva je zabilježena u ratu vođenom 1971. godine. Druga mogućnost pakistanskog nuklearnog napada ovisila bi o odluci Indije da prva iskoristi svoj nuklearni arsenal, premda New Delhi ima deklariranu politiku da ne koristi prvi takvo oružje.

Prema nekim studijama, čak i mala nuklearna razmjena između Indije i Pakistana mogla bi ubiti 20 milijuna ljudi u tjedan dana. Ako bi pak bila izazvana nuklearna zima, gotovo dvije milijarde ljudi mogle bi umrijeti od gladi nakon što bi došlo do zamračenja i pada temperature, a samim time i propasti poljoprivrednih usjeva.

Indija je postala nuklearna sila 1974., nakon što je uspješno testirala svoje prvo oružje te vrste u programu kodnog naziva Nasmiješeni Buda. Nuklearna fisijska bomba detonirana je na poligonu Pokhran indijske vojske u Radžastanu.

Bomba je bila implozivnog tipa s plutonijevom jezgrom, a premda su podaci o točnoj nuklearnoj snazi oskudni, vjeruje se da je mogla proizvesti udar snage između šest i deset kilotona. Dva desetljeća poslije Indija je provela daljnja nuklearna ispitivanja i objavila svoju nuklearnu doktrinu 'vjerodostojnog minimalnog odvraćanja', temeljenu 'isključivo na odmazdi'.

Indija je započela nuklearna istraživanja 1944., tri godine nakon što je ta najmnogoljudnija država na svijetu stekla neovisnost od britanske krune. Službeni New Delhi vrlo brzo promijenio je politiku i do 1965. je, sa Švedskom, predvodio pokušaje zaustavljanja širenja nuklearnih kapaciteta u svijetu.

Ipak, sukob s Kinom, koja je prvi nuklearni test provela 1964., doveo je do odluke o razvoju kapaciteta za proizvodnju nuklearnog oružja.

Osiguravanje drugog udara

Pakistan je počeo razvijati nuklearno oružje kao odgovor na indijski atomski program te nakon poraza od te zemlje u ratu 1971. i naknadnog stjecanja neovisnosti Bangladeša, dotad poznatog kao Istočni Pakistan. Program je ubrzan nakon indijskog testiranja Nasmiješenog Bude, a vjeruje se da je Islamabad do 1980-ih dovoljno razvio tehnologiju za samostalnu proizvodnju nuklearnog oružja. Poslije indijskih nuklearnih testova 1998., Pakistan je uzvratio testiranjem vlastitog atomskog oružja.

Vjeruje se da Indija ima oko 180 nuklearnih bojnih glava te da se mogu ispaliti raketama na kopno i more, kao i ispaljivanjem iz borbenih aviona. Indijski nuklearni kapacitet je poznat kao trijada i predstavlja strukture koje uključuju interkontinentalne balističke rakete (ICBM) u kopnenim bazama, balističke rakete za lansiranje s podmornica (SLBM) te nuklearne bombe i rakete koje mogu aktivirati strateški bombarderi. Svrha te trijade je povećati nuklearno odvraćanje smanjenjem šanse da neprijatelj uništi sve indijske snage u napadu prvim udarom, čime se osigurava to da New Delhi pokrene drugi udar.

Osim napada na kopnene snage, vjeruje se da indijski borbeni avioni Mirage 2000 i SEPECAT Jaguar mogu odigrati sekundarnu ulogu u potencijalnom nuklearnom ratu. Jaguar je i inače dizajniran za nošenje nuklearnog oružja, a u ovom slučaju najvjerojatnija metoda isporuke bila bi korištenje slobodnopadajućih i nenavođenih bombi. Zasad nije bilo naznaka toga da će Indija pokušavati prilagoditi svoje višenamjenske avione Rafale za nuklearne napade.

Prema neovisnim procjenama, ta država u svojim kopnenim bazama drži 68 nuklearnih bojnih glava, kojima ravna Zapovjedništvo strateških snaga, koristeći pritom razna vozila i lansirne silose. U njezinom se arsenalu trenutno nalazi šest vrsta balističkih projektila iz obitelji Agni, od kojih posljednje inačice imaju domet do 12.000 kilometara. Tu su i razne varijante projektila Prithvi, a koji bi zbog kratkog dometa morali biti raspoređeni u blizini granice s Pakistanom.

Nezamjenjive podmornice

U pomorskom dijelu atomskog arsenala Indija se oslanja na svoju nuklearnu podmornicu INS Arihant, za koju se vjeruje da je izgrađena uz pomoć Rusije. Najavljene podmornice iz te klase trebale bi biti naoružane s do 12 raketa Sagarika s nuklearnim bojnim glavama dometa do 700 kilometara. Uz to, New Delhi razvija posebne inačice projektila Agni i Prithvi za ispaljivanje iz podmornica. Pored toga, tvrdi da može izgraditi termonuklearno oružje snage 200 kilotona, temeljeno na ispitivanju sustava Shakti-1.

Pakistan s druge strane ima zalihe od otprilike 160 bojnih glava, što ga čini šestim najvećim nuklearnim arsenalom u svijetu. Prema nekim procjenama, do kraja ove godine zemlja bi mogla uvećati broj bojnih glava za petinu. Zrakoplovna komponenta Pakistana pri eventualnom nuklearnom napadu računa na višenamjenske F-16A/B i Mirage III/V, a oni bi mogli isporučiti bojne glave dometa između 1600 i 2100 kilometara.

Kopnene nuklearne snage Pakistana na raspolaganju imaju nekoliko nuklearnih projektila, čiji se domet proteže od 200 do 2200 kilometara. Riječ je o raznim inačicama iz programa Haft, nazvanim Abdali, Gaznavid, Šahin, Gauri i Ababil. Islamabad ima i dva tipa krstarećih raketa za lansiranje sa zemlje i iz zraka – Babur i Ra'ad – posebnih inačica spomenutog Hafta s dometom od 300 do 700 kilometara. Pakistanska nuklearna podmornica klase Hangor može pak ispaliti morsku varijantu Babura dometa 450 kilometara.

Valja reći da Pakistan na razvoju svojih nuklearnih kapaciteta surađuje s Kinom, a Indija je potpisala sporazum o suradnji sa Sjedinjenim Državama te joj on omogućuje sudjelovanje u međunarodnoj nuklearnoj trgovini. Indija je također sklopila sporazum o nuklearnoj trgovini s Kanadom i Australijom, a sve zbog straha od poteza koje bi mogla povući Kina. Pakistan se zasad usredotočuje na razvoj nuklearnih projektila kratkog dometa za taktičke napade da bi se mogao suprotstaviti rastućem indijskom sustavu raketne obrane.