Prema posljednjim anketama, Netanyahuova stranka Likud i Gantzov savez centrističkih stanaka Plavo-bijeli (nazvan po bojama izraelske zastave) trče gotovo rame uz rame i mogli bi osvojiti po tridesetak mandata u izraelskom parlamentu Knessetu, u kojem se za 120 zastupničkih mjesta bori oko 40 stranaka.

Pokazatelji su frapantni zna li se da je novi oporbeni lider, bivši načelnik glavnog stožera izraelske vojske Benny Gantz (59), bez ikakvog političkog iskustva i uz mršav politički program, osnovao stranku u posljednjim danima 2018., a svoj prvi politički govor održao krajem siječnja ove godine.

Većina anketa ipak ukazuje na malu prednost Plavo-bijelih, s time da je njihov pobjednički potencijal osakaćen zbog izgledne postizborne koalicije Likuda s konzervativnim desničarskim snagama.

Prema koalicijskoj računici, Netanyahu može očekivati 64, a Gantz 56 zastupničkih mandata. Ipak, iznenađenja su moguća, a jedno je sigurno - Bibijeva pozicija prilično je poljuljana.

Netanyahu je prešao dugačak put od 1988. godine, kada je na Likudovoj listi ušao u Knesset i aktivirao se u političkoj areni. Tri desetljeća kasnije, s 13 godina staža na čelu izraelske vlade, opterećen nizom korupcijskih afera, bori se za novi premijerski mandat, ali i za politički opstanak u državi obilježenoj grijesima visokih državnih dužnosnika - poput bivšeg premijera Ehuda Olmerta, utamničenog zbog korupcije i opstrukcije pravosuđa, bivšeg predsjednika Moše Katsava, koji je pet godina proveo iza rešetaka zbog silovanja i seksualnog zlostavljanja zaposlenica predsjedničkog ureda, te desetak ministara koji su zbog raznih grijeha odslužili zatvorske kazne, osuđeni na društveno koristan rad ili su zbog nasilničkog ponašanja platili globe te su zbog prijekog suda javnosti nestali iz političkog života.

Zašto Benjamin Netanyahu, uz sve optužbe na svoj račun - izraelski državni tužitelj u veljači je najavio da premijera, nakon izbora, planira optužiti za korupciju u tri slučaja: za mito, prijevaru i kršenje povjerenja - još uvijek tako visoko kotira u istraživanjima javnog mnijenja?

Nekoliko je faktora koji mu od ranije idu u korist. Prvi je izraelski premijer rođen na tlu Države Izrael, dio djetinjstva proveo je u SAD-u i potom se školovao na najprestižnijim američkim sveučilištima, a u mladosti se iskazao kao borac u izraelskoj vojsci te je napredovao do vođe elitne jedinice i prilikom jedne od brojnih akcija bio ranjen u rame. U čuvenoj antiterorističkoj akciji spašavanja taoca poginuo mu je brat Jonathan, zapovjednik postrojbe, a prezime Netanyahu otad ima posebnu težinu u izraelskoj javnosti. U bratovu čast, Benjamin je utemeljio antiteroristički institut, odakle se vinuo u izraelsko veleposlanstvo u Washingtonu i na poziciju stalnog predstavnika Izraela pri UN-u.

Posljednjih nekoliko godina, otkako je na čelu SAD-a Netanyahuov saveznik Donald Trump, izraelska vlada ostvarila je dva cilja iz najsmionijih desničarskih snova - Washington je prvo priznao Jeruzalem kao izraelsku prijestolnicu i tamo prebacio svoje veleposlanstvo, a ni posljedično jačanje sukoba ni nova krvoprolića u Pojasu Gaze nisu spriječili američkog predsjednika da okupiranu Golansku visoravan proglasi izraelskim teritorijem. Učinio je to prije dva tjedna, dok je Netanyahu bio u službenom posjetu Bijeloj kući, označivši time dramatičan zaokret od desetljeća američke politike, osobito od političkog nasljeđa svog prethodnika Baracka Obame, koji za politiku Benjamina Netanyahua nije imao nimalo razumijevanja.

Na nesigurnom bliskoistočnom području sigurnost je uvijek visoko na listi prioriteta birača, a Netanyahu je poznat kao tvrd i nepopustljiv vrhovnik koji protivnike drži pod kontrolom prijetnjama i demonstracijom sile. Mit o zaštitniku Izraela i sam je njegovao, a danas odrješito odbacuje sve optužbe na svoj račun. Upravo zahvaljujući odlučnosti, političkom talentu i govorničkom umijeću, honorirali su ga gotovo svi s kojima surađivao te se veoma brzo uspinjao u stranačkoj, ali i dužnosničkoj hijerarhiji.

Izraelska ljevica desetljećima je nemoćno svjedočila Netanyahuovim ispadima, širenju židovskih naselja na okupiranoj Zapadnoj obali i zatiranju mirovnih pregovora s Palestincima. Uz nove kandidate na političkoj sceni, mnogi se nadaju da je 'Bibijevoj eri' konačno odzvonilo.

Savez Plavo-bijeli, uz popularnog Gantza, predvodi zastupnik u Knessetu, bivši novinar i ministar financija Yair Lapid, a ta politička grupacija okuplja čak trojicu generala i bivšeg ministra s ukupno 117 godina vojnog iskustva. Takav dojam zajamčene sigurnosti, u kombinaciji s dojmom poštenja uslijed izostanka korupcijskih afera, biračima signalizira da bi nova politička snaga možda mogla i uspjeti u ostvarenju zacrtanog cilja: smanjenju podjela u duboko razjedinjenom izraelskom društvu.

Vojna prošlost važan je faktor za svakog političkog aspiranta u Izraelu jer gotovo 80 posto tamošnjih građana ima povjerenje u vojsku, dok svega 30 posto vjeruje vladi. S obzirom na visoku vojnu funkciju, Gantz je otprije dobro poznat izraelskoj javnosti, no iako se proklamira kao 'ujedinitelj' zavađenih polova političkog spektra, propustio je iznijeti svoj cjelovit politički program. Osim toga, strogo dozira javne nastupe, što izluđuje prvenstveno medije. U nemogućnosti da dopru do nove političke zvijezde na izraelskom nebu, novinari Haaretza naposljetku su nazvali njegovu stariju sestru te se ispostavilo da su Gantzovi politički stavovi i njoj samoj nepoznati.

Po pitanju odnosa s Palestincima, obećao je da će biti posvećen postizanju mirovnog sporazuma. Istovremeno, nad glavom mu visi tužba za ratne zločine, koju je protiv njega u Nizozemskoj pokrenuo Palestinac iz Gaze s nizozemskim državljanstvom, nakon što mu je u izraelskom bombaškom napadu 2014. godine poginulo šestero članova obitelji.

U predizbornom ratu s Netanyahuom, Gantz je, međutim, zaigrao upravo na vojno-sigurnosnu kartu.

'Uspostavit ćemo jak kabinet i s IDF-om (Izraelske obrambene snage, op.a.) i sigurnosnim službama suočiti se s izazovima na odgovoran način - ne kroz medije. Neće nam trebati ničije vodstvo u obrani naše zemlje ili borbi protiv terorizma', poručio je Gantz, govoreći o iranskim snagama koje se utvrđuju, kako je rekao, u Siriji, Libanonu i Pojasu Gaze.