Od općina koje nisu okupirane najviše stanova je stradalo u općinama Osijek (20.500 ili oko 34 posto stambenog fonda), Vinkovci (12.980 ili oko 41 posto), Pakrac (8100 ili oko 76 posto), Slavonski Brod (7475 ili oko 21 posto), Karlovac (6633 ili oko 22 posto), Nova Gradiška (6624 ili oko 33 posto), Valpovo (5775 ili oko 49 posto) i Novska (2984 ili oko 35 posto).

Po podacima iz 1992., na privremeno okupiranom području najviše stanova je uništeno i oštećeno u općinama Vukovar (25.590 ili 91 posto), Petrinja (7083 ili oko 58 posto), Slunj (5620 ili oko 84 posto), Drniš (5016 ili oko 53posto), Kostajnica (4590 ili oko 85 posto), Glina (4518 ili oko 58 posto), Otočac (3507 ili oko 42 posto). Procjenjuje se da je u agresiji na Republiku Hrvatsku, ne računajući privremeno okupirano područje, uništeno, teže ili lakše oštećeno oko 210.000 stanova. Najveći dio razrušen je već 1991. kad je počinjena šteta procijenjena na oko 3,2 milijarde američkih dolara, ističe Nazor u priopćenju.

Po podacima Odjela za informiranje Ministarstva zdravstva iz 2000., u Hrvatskoj je tijekom Domovinskog rata poginulo, ubijeno ili umrlo od posljedica ranjavanja ukupno 4137 civilnih osoba. U taj broj tada još nisu uključeni poginuli civili ekshumirani i identificirani iz masovnih i pojedinačnih grobnica te poginuli civili na privremeno okupiranom području Hrvatske. Te kategorije stradalnika procjenjuju se na još ukupno 2468 civilnih žrtava, pa bi ukupni broj smrtno stradalih civila iznosio 6605.

Po privremenom popisu osoba poginulih u agresiji Srbije, odnosno JNA i srpsko-crnogorskih postrojbi na RH, kojeg je usporedbom, dopunom i objedinjavanjem podataka iz različitih izvora izradila Uprava za zatočene i nestale Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti RH, u Hrvatskoj je tijekom Domovinskog rata smrtno stradalo 12.213 hrvatskih branitelja i civila. Popis nije obuhvatio osobe koje su vođene kao nestale, osobe koje su poginule u neprijateljskim postrojbama, odnosno poginule Srbe na okupiranom području RH.

Uprava za zatočene i nestale do prosinca 2009. otkrila je 143 masovne i više od 1400 pojedinačnih grobnica žrtava srpske agresije.

Iz njih su ekshumirani posmrtni ostaci 3752 osobe, od kojih je 3180 identificirano i uvršteno u privremeni popis poginulih.

Ekshumirani su i posmrtni ostaci 782 osobe, uglavnom pripadnika srpskih postrojbi i civila, poginulih 1995. na privremeno okupiranom hrvatskom području, koje su bile pokopane u zajedničkim grobnicama. Do prosinca 2009. identificirano je njih 456.

Pri Upravi za zatočene i nestale u prosincu 2009. još uvijek je otvoreno 1827 zahtjeva za traženje nestalih osoba s područja Republike Hrvatske - 1030 osoba nestalo 1991/1992. u srpskoj agresiji na Republiku Hrvatsku, a 797 osoba s privremeno okupiranog područja RH, uglavnom pripadnika srpskih postrojbi i civila, nestalo je 1995.

Po privremenom popisu Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata iz prosinca 2009., temeljenom na istraživanju dokumenata pobunjenih Srba, na privremeno okupiranom području RH smrtno je stradalo ili se vodi kao nestalo oko pet tisuća osoba, među kojima je i njih najmanje 400 nesrpske narodnosti.

U ukupnom broju smrtno stradalih je oko 70 posto 'boraca' (pripadnici JNA, odnosno 'Srpske vojske Krajine', 'milicije Krajine' i ostalih srpskih paravojnih postrojbi), te oko 20 posto civila Za oko deset posto smrtno stradalih osoba nije pouzdano utvrđen status.

Među poginulim vojnicima JNA je i 35 mobiliziranih Hrvata, 44 Muslimana, 6 Mađara i 101 'ostalih' (Albanci, Makedonci, Crnogorci i druge nesrpske narodnosti), a najmanje 196 Hrvata je u popisu smrtno stradalih civila.

U jedinstvenom popisu međuresorne Radne skupine za izradu Registra djece poginule uslijed ratnih razaranja u Republici Hrvatskoj navedena su imena 402 poginule djece, uz napomenu da to nije konačan broj poginule djece u Domovinskom ratu.

Od toga je 323 djece poginulo zbog ratnog djelovanja; više od 70 posto stradalo je uslijed izravnog neprijateljskog djelovanja (eksplozija granate, mine, raketiranja zrakoplova, snajpera i sl.), a manje od 30 posto uslijed neizravnog neprijateljskog djelovanja (igranje vatrenim oružjem, ručnom bombom i sl).

Od preostalih 79 djece s tog popisa, utvrđeno je da se radi o 32 osobe koje su stradale kao punoljetne (19 i više godina), 23 djece za koje se i pored naknadne provjere preko matičnih ureda nije mogao utvrditi njihov identitet i način stradavanja, a ostalih 24 nije poginulo uslijed ratnih okolnosti, već nesretnim slučajem (u prometu, od udara električne energije, od trovanja plinom, i sl).

Istodobno, ranjeno je 1044 djece. Kao posljedica ranjavanja u 188 djece nastao je različit stupanj tjelesne invalidnosti (u 56 vrlo teška, 92 teška, te u 40 umjerena tjelesna invalidnost). Bez jednog roditelja ostalo je 5497 djece, a 74 djece je ostalo bez oba roditelja.

Na samom početku rata, u nedostatku vojnih ustanova, educiranog osoblja za ratne uvjete i rezervi sanitetskog materijala, brigu za zbrinjavanje ranjenika preuzima isključivo civilna zdravstvena služba. Stvaranjem Hrvatske vojske i eskalacijom rata ustanovljen je integralni civilno-vojni sustav, u kojem su prva pomoć i transport bili u vojnoj organizaciji, a daljnje liječenje u civilnoj.

Po podacima Stožera saniteta Ministarstva zdravstva koji je od samog početka rata vodio registar ranjenika zaprimljenih u svih 58 zdravstvenih ustanova koliko ih je sudjelovalo u zbrinjavanju ranjenika, tijekom Domovinskog rata ukupno je ranjeno 30.578 osoba. Od toga čak 7169 civila, 21.959 hrvatskih branitelja, 58 pripadnika mirovnih snaga UN-a i 613 neprijateljskih vojnika. Za 779 ranjenika nema podataka o pripadnosti, ali se za većinu njih može utvrditi da su pripadali neprijateljskim jedinicama.

O iznimno dobroj organizaciji ratnog saniteta govore podaci da je prvu pomoć na mjestu stradavanja primilo 5065 ranjenika, te da je u roku od jednog sata nakon ranjavanja do mjesta zbrinjavanja prevezeno oko 61 posto ranjenika, a u roku od dva sata njih oko 76 posto.

Više od dva sata bilo je potrebno samo za doista vrlo udaljena i teško pristupačna bojišta (u roku od četiri sata do mjesta zbrinjavanja prevezeno je oko 86 posto ranjenika). Primjerice na Velebitu gdje je u vremenskim neprilikama (magla, nevrijeme) kad se evakuacija nije mogla izvršiti zračnim putem, za prenošenje ranjenika do vozila prve pomoći katkad trebalo i 16 sati.

Tijekom liječenja, od zadobivenih rana umrlo je 648 osoba (u bolnici je umrlo 395 vojnika i 253 civila, a u ambulanti 2 civila), što znači da stopa smrtnosti, izračunata na temelju broja od 30.520 hospitaliziranih (nisu uračunati pripadnici snaga UN-a) i procjene od oko petnaest tisuća liječenih u ambulantama - iznosi 1,45 posto (1,75 posto od ukupnog broja zbrinutih vojnika i 3,53 posto od ukupnog broja zbrinutih civila). Oko 50 posto ozljeda nastalo je od posljedica eksplozije, a manje od 30 posto uzrokovano je metkom.

Stopa smrtnosti zbrinutih ranjenika bila je, za ratne prilike, iznimno niska, čak i u najtežim uvjetima rada kakvi su bili u vukovarskoj bolnici tijekom opsade grada od 25. kolovoza do 20. studenoga 1991. (krajem rujna iznosila je 1,5 – 1,7 posto, a zbog iznimno teških uvjeta rada pred okupaciju grada narasla je do tri posto).