A OSOBA GODINE JE…

Nastavnica iz Gunje koja je natjerala Milanovića na stvarnu akciju

01.01.2015 u 12:52

  • +3

Gunja nakon poplave

Izvor: Pixsell / Autor: Goran Ferbezar/PIXSELL

Bionic
Reading

Iza nas je 2014., godina u kojoj je Hrvatska bila ujedinjena, skrušena i emotivna najviše kada je spoznala tragediju poplavljenih područja. Političari su onamo dolazili i odlazili, a jedna je žena uspjela utjerati i konkretnu akciju: nastavnica Senka Klišanić. Pitali smo je danas kako je u školi sada kada ih mnogo manje obilaze političari, kako se drže učenici od kojih mnogi još stanuju u kontejnerima te što danas želi poručiti premijeru i ministru prosvjete

Bio je vruć srpanjski dan u ljeto 2014., premijer Zoran Milanović ponovno je obilazio poplavljena područja. Evo ga u Gunji, svjež je iskočio iz limuzine, u besprijekorno bijeloj košulji, uz njega se tiska ministar Tihomir Jakovina, brine da pred kamerama bude sve kako treba. Ceremonijalne rečenice, a onda su – izvan protokola – naišli na ženu koja nije htjela ostati samo kulisa. Fotografija neumoljivo razotkriva da se iza osmijeha ministra Jakovine krije strah da će ova gospođa možda previše razljutiti premijera.

Do mikrofona je na njegovu žalost došla nastavnica engleskog u Osnovnoj školi 'Antun i Stjepan Radić' Senka Klišanić i rekla: 'Same hrmbamo zidove. A gdje je Ministarstvo prosvjete?! Ako do 1. rujna ne budemo u obnovljenoj školi, ja ću kontaktirati s vama i medijima. Ovo je zabilježeno', kazala je nastavnica engleskog u OŠ 'Antun i Stjepan Radić' u Gunji. Premijer je kazao da je time izvršila legitiman pritisak na vlast. 'Mi smo u očaju. Na rubu!' replicirala mu je Senka Klišanić.

Posramljenom premijeru Zoranu Milanoviću nije ostalo drugo nego da doista pritišće i provjerava: hoće li ta škola zbilja biti obnovljena do 1. rujna? Zamislite samo kakav bi to bio debakl da škola nije bila obnovljena, i da je 1. rujna na vrata Banskih dvora pokucala 'opasna' nastavnica Senka Klišanić.

Nastava se danas u Gunji odvija po redovnom odgojno-obrazovnom programu iako se sve obitelji nisu vratile u svoje domove.

Nastavnica Senka Klišanić pokazala je cijeloj hrvatskoj javnosti da ne želi pristati na političko manipuliranje Gunjom, na pretvaranje tog nesretnog područja u kulisu za stjecanje političkih bodova, da želi poručiti političarima da moraju djelovati konkretno. Ili će ostati – osramoćeni.


Tportal: Kako danas gledate na svoj istup i kako je do njega uopće došlo?

Senka Klišanić: Meni je bilo strašno što su oni to gledali kao filmski set. Sve to nas košta, a učinak nula. Premijer Milanović je bio u blizini i kolege i ja smo spontano izašli. Onda sam ga zamolila da dođe i vidi. Meni je bilo neshvatljivo da se netko može odnositi tako nemarno, ipak je škola državna institucija. Nama je škola centar života, srce koje pumpa. Da se ona ugasila, nama bi se djeca raselila i za par godina nitko ne bi ostao u Gunji. Pokazalo se da se može kad se hoće. Samo to njegovo obećanje je bilo dovoljno. Kome će čovjek vjerovati ako ne svom premijeru. Malo su me zasmetali kasniji komentari u javnosti da sam članica HDZ-a, ili predajem vjeronauk i slično, zbog mog nastupa. Ja sam samo slobodna građanka koja želi slobodno razmišljati i ne moram biti opozicija da bih kritizirala vlast.

Tportal: Školska godina započela je u Gunji kao i u svim drugim dijelovima Hrvatske. Kako se odvija nastava s obzirom na to da se nisu svi vratili u svoje domove?

Senka Klišanić: Od 8. rujna škola funkcionira normalno, što se tiče nastave, svih odgojno-obrazovnih aktivnosti, kao da nije bila poplava. Od 320 učenika prije poplave, vratilo nam se 310. Za jedan broj učenika organiziran je svakodnevni prijevoz iz okolnih naselja. Trudimo se da djece što manje osjećaju posljedice nastale situacije jer ovo ustvari nije normalan oblik života. Organiziramo, uz nastavu, i natjecanja, izlete te druge izvannastavne aktivnosti. To je zapravo jedan interesantan fenomen: škola je za njih točka gdje prepoznaju da je nešto normalno i njima znano. Dolaze kao da nikakvih problema nemaju, sve je na razini normalne situacije, a ustvari je bijeg iz surove stvarnosti u jedan privid. Vjerojatno nisu ni svjesni koliko je to teško. Mnogi božićne blagdane nisu mogli slaviti kod kuće, pa smo ih prigodno proslavili u školi zahvaljujući brojnim donacijama. Okićena je i jelka kako bi doživljaj bio potpun. Znate, djeca su puna straha, kada pada kiša po kontejnerima, oni pakiraju stvari da bježe.

Tportal: Pozicija učitelja i nastavnika danas je u Hrvatskoj izuzetno teška. Čuje li se dovoljno glas vaše struke u javnosti?

Senka Klišanić: Naša profesija je toliko podcijenjena. Degradirani smo na razne načine, ne govorim samo o plaći. Najbolnije mi je čuti rečenicu da mi preko ljeta ne radimo, a nitko ne vidi koliko doista radi jedan nastavnik. Imam osjećaj da nas svi doživljavaju kao teret, a rezultati našeg rada se vide nakon nekoliko godina. Našu školu prošli su primjerice braća Mićanović, glumac Zvonko Zečević, građanka Europe Martina Čuljak i brojni drugi. Ljudi ne vide taj rezultat. Prvi izlazak djeteta iz obitelji je škola. Svi misle da bi mogli zamijeniti nastavnike kao da je naša profesija nešto što se može naći na ulici. Društvo nas ne cijeni dovoljno, a mi smo vrlo bitna karika. Djecu učimo praktički sve, kako da se pravilno hrane, hodaju, razmišljaju. A to se toliko malo cijeni. Kad dijete ima odlične ocjene, pametan je na mamu i tatu, a kad ima negativnu ocjenu, kriva je učiteljica.

Tportal: Što biste poručili premijeru i ministru školstva?

Senka Klišanić: Neka se samo prisjete svoje učiteljice iz osnovne škole. Sigurno je nisu zaboravili, nitko ne zaboravlja. Neka se samo prisjete što im je značila, pa će znati.

Tportal: Koje su Vam želje, očekivanja u 2015. godini?

Senka Klišanić: Puno više novca za prosvjetu. Situacija će biti takva u školstvu sve dok će se izdvajati novac za sve drugo prije nego za prosvjetu, I sve dok će se postavljati nekakvi površni ciljevi. Sustav vrijednosti je nakaradan i mjeri se kroz vanjske simbole, dobar auto, cipele. Mi ne blještimo zlatnim lancima, bijesnim automobilima i onda nas ne prepoznaju. U tom poremećenom sustavu vrijednosti škola može odigrati veliku ulogu, ali ako nam dozvole da radimo ono što znamo i možemo.