Službeno Pridnjestrovska Moldavska Republika (PMR) oblast je Moldavije, samoproglašena, ali nepriznata država koja je de facto nezavisna od Moldavije od 2. rujna 1990, kada je jednostrano proglasila nezavisnost te se uz pomoć 14. sovjetske armije oduprla pokušaju moldavskih vlasti da je stave pod kontrolu u Pridnjestrovskom ratu. Od godine 1992. je na snazi primirje, a Vijeće Europe priznaje Pridnjestrovlje kao oblast 'zamrznutog sukoba'. Suverenitet Pridnjestrovlja je predmet spora, ali sve to Evgeniu više ne zanima.

'Otišla sam iz svoje zemlje jer sam željela živjeti. Hrvatska nije bila na popisu mojih želja. Zapravo, uopće nisam razmišljala o zemlji u kojoj ću živjeti. Naglasak je bio na tome da želim preživjeti', priča Evgenia, koja je prvi put stala na hrvatsko tlo u Rijeci.

'Moj grad udaljen je od mora 100 kilometara, ali sam prvi put vidjela more kao dijete u državi koja se tada zvala SSSR. Drugi put vidjela sam ga u Rijeci i taj dobar osjećaj da opet vidim more uz svu neizvjesnost bio je prvi susret s Hrvatskom. I sad kad mi je teško poželim da opet vidim more', kaže dok se upoznajemo i objašnjavam joj kako u povodu ovogodišnjeg Svjetskog dana izbjeglica, 20. lipnja, umjesto brojki i slova u koje se tema izbjeglica pospremi tijekom ostalih dana u godini, želim razgovarati sa živom osobom, čiji život, muka i identitet nadilaze stereotipe koje u površnosti lijepimo za one koji su zbog sukoba, ratnih stradanja i kršenja ljudskih prava bili prisiljeni napustiti vlastite domove.

Bilo je teško, ali uz dobre ljude manje boli

Evgenia po mnogo čemu ruši uobičajene predodžbe o 'običnom izbjeglici' (koja naravno ne postoji, jer ne postoje obični ljudi, osim u glavama loših političara). Ona ne dolazi iz prostora poput Sirije, Afganistana, Afrike, koji su zadnjih godina postali mjesto velikog egzodusa naroda. Od velikog broja izbjeglica razlikuje se i po svom obrazovanju, profesor je ruskog jezika i književnosti, ali je - uspješno integrirana. To ne znači da je njenih šest godina od centra za azilante u Kutini preko Rijeke do Zagreba prošlo kao u zašećerenom promidžbenom spotu. Bilo je to vrijeme teške unutarnje borbe, suočavanja s neizvjesnošću, tjeskobom, prvim koracima i nerazumijevanjima; vrijeme koje još uvijek traje, ali koje je zbog solidarnosti onih među nama koji su joj pomagali shvaćajući da paragrafi mogu urediti odnose, ali da se jedino srcem može spasiti čovjeka.

Zato je ovaj razgovor bio više mapiranje tog puta humanosti. Drama boli koju svatko od izbjeglica nosi ne prebrođuje se njenim javnim očitovanjem (koju mediji vrlo često plasiraju gotovo s pornografskom sklonošću) nego u zdravoj interakciji društva. Evgeniina priča utoliko je poziv da Hrvatska bude takvo društvo za 1.600 osoba koliko ćemo primiti u okviru EU programa preseljenja i premještanja izbjeglica.

Iznimka: Birokracija ju nije gnjavila, azil je brzo dobila

'Moja sreća je da je procedura dobivanja azila u mom slučaju trajala kratko. Od prvog razgovora do sređivanja statusa proteklo je dva mjeseca i to je bila prekretnica, nakon koje sam mogla odahnuti. Na neki način tu sam bila iznimka, jer ljudi čekaju znatno duže', priča Evgenia na dobro posloženom hrvatskom, u kojem se tek u daljini osjeti poneki po ruski pozicioniran vokal. Reklo bi se prije da je Zagorka, kažem joj, a ona odvraća kako je 'baš s jezikom u početku bilo jako teško'. Evgenia osim ruskog govori i engleski, ali prvo vrijeme gotovo da nije mogla živjeti bez prevoditelja.

'U početku je veliki problem bilo to što veliki broj nižih službenika s kojima sam se susretala nije govorio engleski. Pogotovo ne onaj birokratski. Papirologija koju morate razriješiti opsežna je i detaljna, tako da sam se često znala naći u slijepoj jezičnoj ulici. U slijepoj ulici se nađete i kad se susrećete svakodnevno s ljudima, ne razumijete ih, a želite im nešto objasniti ili ih pitati. Od prvog trena sam odlučila iz nje izići tako da dobro naučim hrvatski. Doduše, to je meni bilo lakše jer je moja materinja jezična struktura slavenska, a i profesor sam jezika', kaže Evgenia, koja je uspješno položila tečaj hrvatskoga na Croaticumu

Tečaj hrvatskog jezika ključan je za integraciju

'Za integraciju je jezik prevažan, zato mislim da bi se osim razine koja se danas daje, trebalo promisliti o tome da se izbjeglicama ponudi i više tečajeva sve do naprednog. Možda ga ne bi završilo njih mnogo, ali od takvih bi bilo puno koristi', drži Evgenia.

Istodobno s učenjem hrvatskog ona je morala pronaći način kako svoju diplomu učiniti valjanom.

'Diploma iz Pridnjestovlja nije izvan te zemlje valjana, zato sam morala najprije u Ministarstvu obrazovanja ishoditi uvjerenje na temelju kojeg sam mogla upisati Filozofski fakultet u Zagrebu. Danas privodim kraju studij iz fonetike, smjer rehabilitacija', pojašnjava mi.

Može li se gladan učiti?

Na moju primjedbu kako smo priču pomalo okrenuli obrnuto – čovjek prije svega mora imati neki krov nad glavom, mora nešto jesti da bi mogao učiti – kaže kako se to manje više može svesti pod tipičnu hrvatsku priču.

'Nakon što dobijete azil, dobijete i privremenu mogućnost stanovanja. To traje dvije godine. Ja sam se nakon Kutine vratila u Rijeku, ali tu sam bila dva mjeseca, jer sam željela raditi na sebi i učiti jezik, a za to sam bolje mogućnosti imala u Zagrebu', kaže i dodaje kako ove godine puni pet godina zagrebačkog podstanarstva koje uredno sama plaća. Kad je posao posrijedi, i tu je Evgenia uspješno integrirana - riječ je, naravno, o ironiji, s tim da su njena iskustva utoliko teža jer je potpuno sama.

Zaposlenje i tipične muke hrvatskih radnika kao visok stupanj uklopljenosti u društvo

'Radila sam i radim sve što mi se ponudi. Prevodim, dajem instrukcije iz ruskog, bila sam veoma kratko u školi kao zamjena kolegici na bolovanju. Imam i to iskustvo da sam za jednog poslodavca radila pošteno i predano i nisam dobila novac. Sad sam na sudu s njim. Znam da mnogo ljudi u Hrvatskoj ima slična iskustva. Na sreću, oni imaju nekog svog. Mnogi s kojima sam dijelila radno mjesto u Zagrebu dolaze iz Dalmacije, Bosne, Slavonije… Oni se nakon vikenda vraćaju s torbama punim hrane. Ja sve što trebam moram kupiti. Kad nema novca, nema ni obroka', kaže.

Pohvale Crvenom križu

Na pitanje, kako bi ocijenila ulogu institucija, kaže kako njih čine ljudi. 'Hrvatska ima svoje brige i udomljavanje izbjeglica nije jednostavan proces. Postoje zakoni, ali postoje i ljudi, a oni su ključni. Što se mene tiče, za mene je gospođa Maja Kadoić koja se u Crvenom križu brine za integriranje izbjeglica 'žena od Boga'. Zakoni uvijek imaju granicu i to često znači da neku svoju želju nećete moći ostvariti, ali ljudska solidarnost i briga koju sam ja osjetila kod Maje učini da pronađete snagu i podnesete tu trenutnu frustraciju. Maja je dobar primjer onoga što se u velikim birokratskim sustavima i gradovima, ne samo u Hrvatskoj, nego svuda u svijetu gubi. Ljudi se zatvaraju u sebe, drugog doživljavaju kao stranca, a kad ste izbjeglica pa makar s azilom, onda sve to dvostruko teže pada', kaže Evgenia.

Kad je na odlasku pitam što bi na kraju bio njen recept za dobru integraciju, uz smijeh poručuje:
'Nema boljeg lijeka od dobrih ljudi!'


425740 ,420024,418218 ,432805