PROSVJED PROTIV KAPITALIZMA

Na čijoj bi strani bio Isus?

  • Autor: P.S.
  • Zadnja izmjena 02.11.2011 14:43
  • Objavljeno 02.11.2011 u 11:55
Crkva Okupirajmo London

Crkva Okupirajmo London

Izvor: Reuters / Autor: Reuters

U svjetlu nastavka prosvjeda 'Okupirajmo London' ispred katedrale Svetog Pavla, mnogi u Crkvi se pitaju trebaju li biti na strani prosvjednika ili vlasti. Kako tvrdi crkveni povjesničar Stephen Tomkins, takve su rasprave stare najmanje 2.000 godina, piše BBC

Kršćanska crkva prešla je dug put od svojih radikalnih početaka. Unutrašnjost katedrale u Londonu odiše velikom moći i bogatstvom, te je kao takva u savršenom skladu s financijskim središtem koje ju okružuje i koje joj pomaže u financiranju.

Da li to znači da je izdala istinski duh kršćanskog radikalizma, ili je to primjer uspostave religije kakvo kršćanstvo zaista jest?, pita se BBC.

Nema sumnje da je kršćanstvo kada se prvi put pojavilo u Rimskom Carstvu bilo radikalan izazov. Vjerujući da su svi ljudi stvoreni na sliku Božju, Crkva je prihvaćala robove i žene kao svoje ravnopravne članove, čak i kao vođe i učitelje, i to je bila takva povreda vrijednosti rimske obitelji da su kršćani ubijani u velikom broju.

Ipak, od samog početka, najradikalniji kršćanski vođa, sveti Pavao, rekao je svojim sljedbenicima: 'Neka svaka osoba bude predmet organa vlasti... koji su Božji sluge za vaše dobro.'

Do velike političke promjene došlo kada se car Konstantin preobratio na kršćanstvo u četvrtom stoljeću, i kada su se ujedinile država i crkva.

Bilo je mnogo reakcija na ovo. Mnogi kršćani odlučili da doista slijediti Isusa, što znači biti bez vlasništva ili kuće i živjeti u pustinji, isprva u izolaciji, a kasnije u komunama. Oni su bili prvi redovnici i redovnice, i heroji istinskih kršćana. Ako je Crkva danas na marginama društva, njeni su sveci bili miljama izvan njega.

Ista dvosmislenost se nastavila sve do danas. U Engleskoj kralja ili kraljicu je uvijek krunio nadbiskup od Canterburyja, a biskupi donose zakone u Domu lordova.

Pa ipak, jednom je monarhija bila ukinuta, zajedno s gospodarima, biskupima i cijelom crkvenom državom u 17. stoljeću, i to od strane samih kršćana, Cromwellovih puritanaca koji su željeli uvesti pravu kršćansku vlast, na onaj način kako su to oni shvaćali.

U Južnoj Africi nizozemska crkva utemeljila je rasističku državu, dok su ostali kršćani na čelu s nadbiskupom Desmondom Tutuom vodili kampanju protiv nje.

Prvi veliki zastupnik za ljudska prava bio je dominikanski svećenik Bartolomej de las Casas, koji je prosvjedovao protiv načina na koji su se Španjolci odnosili prema Indijancima.

Protestantski reformator Martin Luther propovijedao je da 'ništa nije toliko otrovno, opasno ili vražje kao pobuna', te da se tiraniji 'ne treba odupirati, već je trpjeti'. Ali, u isto vrijeme sve je više radikalnih reformatora ustajalo protiv vladajuće klase, ili su formirali pacifističke socijalističke komune.

Jasno je da je Crkva previše raznolika pojava da bi zauzela isključivo jednu stranu. Čini se da postoje dva razloga za to. Jedan je ideja koja ujedinjuje sve kršćane - da duguju poslušnost Bogu. To omogućava onim konzervativnijim vjernicima da slušaju Boga poštujući vlasti, onima radikalnijima da se pokoravaju Bogu umjesto vlasti.

Drugi razlog je to što je Biblija kombinacija toliko različitih glasova i perspektiva. Njeni su junaci kraljevi i proroci koji nasilno osuđuju kraljeve, gerilske pobunjenike i državne službenike, zakonodavce i prijestupnike.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi