Šibenik je hrvatskoj glazbi dao niz velikih imena, no malo je priča koje tako dobro opisuju temperament tog kraja kao ona o nikad ostvarenom albumu Arsena Dedića i Miše Kovača. Otkrio ju je skladatelj Dušan Šarac, autor 'Šibenske balade' i 'Dalmacije u mom oku', koji je u cijeloj priči imao ulogu posrednika, i to prilično nezahvalnu.

Put u Tribunj sa sestrom kao 'publikom'

Sve je počelo susretom u Zagrebu. Arsen je Šarcu predložio da zajedno Miši naprave LP i predao mu pet ili šest svojih pjesama. Šarac ih je odnio Miši u Tribunj, a na put je poveo i sestru. Razlog je bio jednostavan: Mišo je, kako se Šarac prisjetio, u njoj vidio publiku, pa mu je njezino mišljenje bilo važnije od skladateljeva.

Ideja je, međutim, pala već na pjesmi 'Djevojka iz moga kraja'. Mišo je smatrao da Arsen u refrenu previše misli na sebe, a premalo na onoga tko će pjesmu pjevati.

'Samo ako se na svakoj šibenskoj crkvi ukaže Gospa'

Šarac se u Zagreb vratio s knedlom u grlu i tri dana nije skupio snage nazvati Arsena. Arsen je znao da je stigao, pa ga je na kraju sam nazvao i upitao kakav je Mišin odgovor.

Kad je čuo što mu se zamjera, u njemu je planula, kako to Šarac opisuje, tipična šibenska furija. Poručio je da će Miši dati svoju pjesmu jedino ako se na svakoj šibenskoj crkvi ukaže Gospa. Obećanje ipak nije održao jer su njih dvojica kasnije zajedno snimili pjesmu 'Mi smo lišće s iste grane', koju Šarac, kako sam priznaje, baš i ne voli.

Sedamdeset i pet ponavljanja u studiju

Iako je Mišo slovio kao zahtjevan suradnik, Šarac tvrdi da s njim nikada nije imao problema, zbog čega je njihova suradnja i trajala desetljećima. Samo su se jednom satima natezali oko pjesme 'Ja ne mogu drugo nego da je ljubim'. Šarac ga je 75 puta vraćao u studio dok prvi stih 'Vezali me uz taj kamen' nije otpjevao onako kako je zamislio.

Mišu i danas smatra velikim pjevačem kojeg mnogi nepravedno podcjenjuju. Posebno ističe njegov moderan i prepoznatljiv glas te kaže da je uživo bio najjači. Oliverove snimke, dodaje, može slušati satima, no na koncertima je prednost uvijek imao Mišo.

Ni Arsenu ne uskraćuje priznanje. Opisuje ga kao svestranog umjetnika, kantautora, pjesnika i slikara, koji je svaki dan ustajao u šest ujutro. Kad ga je Šarac jednom zadirkivao da mu sastanak u deset ne može biti prerano jer nije zaposlen, Arsen mu je odgovorio da jest, i to sam kod sebe.