Ideja talijanskih arhitekata iz milanskog studija VG13 Architects Studio Associato izazvala je zgražanje u javnosti te se ogroman postotak građana koji su iskazali mišljenje o novom Maksimiru ne slaže s odabirom stručnog žirija i dosta paušalno zaziva da se natječaj poništi.

O Maksimiru se jučer govorilo i u emisiji Otvoreno, a prije nekoliko dana javio se i premijer Andrej Plenković te je dosta indikativno poručio: 'Biste li vi gradili kuću koja vam se ne sviđa?' Dinamovi navijači ogorčeni su činjenicom da Dinamo neće dobiti stadion famoznog 'zatvorenog tipa', na društvenim mrežama objavljuju se AI rješenja ili dorade odabranog projekta i sve se više čini da se rad talijanskih arhitekata, barem u ovom obliku, neće graditi.

No može li se samo tako poništiti ozbiljan, a takvim je barem prikazan, međunarodni natječaj za kapitalni projekt u jednoj od europskih metropola? Ako pitate višestruko nagrađivanoga zagrebačkog arhitekta Damira Ljutića, bivšeg predsjednika Društva arhitekata Zagreba, takvo što bilo bi izrazito problematično.

Opasno za buduće projekte

'Kao prvo, to bi bila teška kulturološka i civilizacijska sramota i za grad i za državu. Uskoro će se raspisati međunarodni natječaj za gradnju Vladine zgrade na mjestu srušenog Vjesnikova nebodera. To je također ozbiljan i velik projekt. Ako poništimo ili odustanemo od ovog natječaja, koji će se ozbiljan arhitektonski ured javiti na taj natječaj kad vidi da smo poništili ovaj za stadion? Ispast ćemo smiješni i neozbiljni u očima Europe i svijeta', smatra Ljutić i nastavlja:

'Osim toga, zaboravlja se koliko bi to koštalo. Pa nije samo tako poništiti jedan i raspisati drugi natječaj. Nisam upoznat s time postoje li penali na ovom natječaju, ali sam nagradni fond bio je oko milijun eura. Ocjenjivački sud je koštao, žiri je koštao, sve je to koštalo – govorimo o nekoliko milijuna eura koje ćemo baciti u vjetar. Netko je sve to platio, odnosno morat će ponovno platiti.

A zašto? Zato što ljudi po društvenim mrežama kukaju da im se stadion ne sviđa jer ne izgleda onako kako su ga zamišljali. Glavni i ogroman problem u ovoj priči bio je potpun nedostatak bilo kakve komunikacije prije natječaja, za vrijeme natječaja i nakon natječaja. Emocija nije zabranjena; ljudi imaju pravo reći što misle. Stvorila se shizofrena situacija jer su ljudi očekivali Allianz Arenu, a dobili su nešto što ne razumiju.

Naručitelji natječaja nisu uopće komunicirali s ljudima. Trebali su organizirati panele, ići po kvartovima, razgovarati s ljudima, čuti što oni hoće, kako razmišljaju i, po potrebi, objasniti im da neke stvari koje oni žele možda nisu najbolje rješenje', kaže Ljutić.

Talijanski arhitekti pobijedili su na natječaju na koji se prijavilo 88 radova iz čitavog svijeta, a to im je prvi veliki kapitalni projekt te prvi stadion koji su osmislili, što mnogi također smatraju minusom.

'Eiffela su željeli utopiti u Seini, a sad mu se dive'

'Ovaj stadion ima potencijal biti vrhunsko djelo, ali to ne znači da se ljudima mora svidjeti. Takvih primjera ima jako puno u povijesti. Gustavea Eiffela željeli su utopiti u Seini kad je predstavio svoj toranj u Parizu pa mu se danas svi dive', smatra Ljutić.

Odabranom radu najviše se zamjera činjenica da tribine nisu spojene te da je previše otvoren i na vjetrometini. Svatko tko je bio na sadašnjem u Maksimiru u jesenskim ili zimskim mjesecima dobro zna koliko može biti hladno i neugodno kad iz maksimirske šume krene onaj hladni vjetar.

'Termin koji stalno čujem u ovoj hajci na novi stadion je funkcionalnost. Kažu da nije funkcionalan, a u biti nemaju pojma o čemu pričaju. Da se razumijemo, ako stadion nije dvorana, odnosno ako krov nije potpuno zatvoren, zimi će biti hladno. Ako je vani pet stupnjeva i puše vjetar, neće vjetar zaobići stadion. To je iluzija. Slažem se da ovi otvoreni kutovi stadiona ne pomažu tome, ali tu govorimo o jednom ili dva stupnja razlike.

Čitam i slušam da će ljudi pokisnuti. Kiša ne pada vertikalno, nema toga krova koji će zaštititi baš sve redove tribine od kiše. Ljudi to ne moraju znati i imaju pravo na svoj dojam. Ali isto tako bi trebali vjerovati profesionalcima, a ovaj je žiri sastavljen od profesionalaca i trebali bi razumjeti kad im netko želi nešto objasniti. A nitko im, ponavljam, ništa nije objasnio', kaže Ljutić.

Promjena projekta je moguća, ali...

Pitali smo ga je li moguće i do koje mjere doraditi postojeći projekt da bi svi bili zadovoljni.

'Naravno da je moguće i ne bi to bilo prvi put. Veliki Norman Foster projektirao je novu zgradu Bundestaga u Berlinu i zamislio je ravni stakleni krov. Svi živi su se pobunili, Foster je promijenio projekt i na kraju napravio veliku kupolu. To su radikalne promjene i pitanje je jesu li arhitekti ovog stadiona spremni na takve promjene', kaže Ljutić i dodaje:

'Sve je stvar dogovora, ali onda se mogu javiti svi ostali s natječaja i reći da će i oni nešto doraditi. Može se dati i primjedba na natječaj, koja košta oko šezdeset tisuća eura, što dodatno komplicira stvar. Sumnjam da si manji uredi mogu to priuštiti, ali velikima, poput Zahe Hadid i Kenga Kume, to nije problem platiti. I gdje smo onda?

Idealno bi bilo da se uspiju dogovoriti neke korekcije u dizajnu. Ocjenjivački sud mora dati jasne naputke i nadam se da će ih ti mladi arhitekti moći usvojiti. Imam dojam da u javnom diskursu ljudi ni ne znaju što zapravo žele. Treba im pokazati da ih se razumije, da ih se uvažava, ali im ne treba podilaziti jer se onda gubi smisao čitavog natječaja. Nijedno veliko arhitektonsko djelo nije nastalo jer je samo arhitekt bio genijalac, već zato što je komunicirao i surađivao', naglašava arhitekt.

Idejno rješenje talijanskih arhitekata komentirali su i statičari te su izrazili sumnju u izvedivost projekta prema sadašnjim nacrtima. Kako doznajemo od drugih arhitekata, ovaj stadion i još dva od prvih pet nagrađenih uopće se ne bi smjeli izvoditi.

Statika ozbiljan problem

'Ti objavljeni dokumenti su vrlo nečitki, teško ih je pročitati. Nisam statičar, ali neke stvari znam. Kad sam vidio presjek tog stadiona, vidio sam probleme. Po onome što je objavljeno, ne znam kako to može stajati. No mi nismo vidjeli svu dokumentaciju i bio bih jako, jako šokiran da arhitekti o tome nisu vodili računa.

Riječ je o dečkima koji su studirali na ozbiljnom fakultetu u Švicarskoj. Pri izradi ovakvih rješenja napravi se načelni koncept statike i, ako oni to nisu napravili, to bi bilo suludo. Ne kažem da nije moguće, ali je izrazito malo vjerojatno. Uostalom, u žiriju je bio i stručnjak za statiku. Da su svi napravili takav propust – sumnjam', objasnio nam je Ljutić pa upozorio na još jednu stvar:

'Cijena je, ako se ne varam, 205 milijuna eura. Tu brojku objesite mačku o rep. Ne znamo koliko će to koštati kad krene gradnja, a ako ćemo nešto mijenjati ili dodavati, cijena će biti znatno veća.

Svakako nemamo novca za to. Na tom stadionu godišnje će biti oko nekoliko stotina tisuća ljudi, a toliko njih svaki dan prelazi zagrebačke mostove, kojih je premalo. Za ovakav stadion može se izgraditi dva mosta. Ako se već ide u ovakav projekt, koji građani plaćaju, onda ih se mora saslušati i mora se bolje komunicirati s njima.'

Ljutić je zaključio razgovor miroljubivim tonom.

'Na ovu ideju, da se tako izrazim, ne treba ići tenkom nego dronom. Imamo potencijal dobiti jedinstven stadion, kakvih nema u svijetu i kakvi će se možda graditi u budućnosti. Svi su stadioni danas isti: krafne s elektroničkim panoima za promocije. Svijet se mijenja, na kraju krajeva, nogomet se jako promijenio, pa zašto ne bi i stadioni? Zašto bismo tražili nešto što već postoji, a možemo imati nešto bolje, nešto novo?

Samo to treba ljudima predočiti, napraviti novu, detaljnu prezentaciju i smiriti javnost. I u tome moramo biti pametni jer nas gledaju i Europa i svijet.'