Priča počinje 1921. godine, kada je Aleksandar Ehrmann osnovao Prvu jugoslavensku tvornicu vagona, strojeva i mostova, prepoznavši potencijal Broda na Savi i potrebu za željezničkim vozilima. Već godinu poslije počinje proizvodnja jednostavnijih čeličnih konstrukcija.

Sredinom 20-ih snažno se razvija i montažna djelatnost. Godine 1926. Đurina Montaža gradi svoj prvi most, preko Tise u vojvođanskom Titelu. Od tada se djelatnost desetljećima širi – od mostova i industrijskih postrojenja do cementara, nuklearnih elektrana i gradskih naselja. Tisuće radnika radile su u više od 50 zemalja svijeta.

Stota obljetnica Montaže bila je povod za izložbu „Monteri stoljeća“ u Muzeju Brodskog Posavlja, ali i prilika za podsjetnik koliko su povijesti tvornice i grada bile isprepletene.

„Grad počiva na povijesti ove tvornice, a tvornica i grad su uvijek živjeli skupa. Montaža je bila jedan veliki dio Đure Đakovića, tako da je ona značajno utjecala na izgled grada. Svaka slavonskobrodska obitelj povezana je s Đurom Đakovićem jer je tijekom cijelog jednog stoljeća svatko imao nekoga tko je tamo radio“, ističe Tea Duvnjak, dugogodišnja zaposlenica ĐĐ Montaže i suradnica na izložbi.

Zajedno s Đurinim tvrtkama rastao je i Slavonski Brod. Gradile su se tvornice i industrijske hale, ali i radnička naselja, blokovi, kino dvorane, mostovi i prvi neboderi – dio grada koji poznajemo i danas.

Most koji su gradili triput

Među najvećim projektima na kojima je Montaža radila bio je most koji spaja Slavonski i Bosanski Brod. Đurini radnici na njemu su tijekom gotovo šest desetljeća radili čak tri puta.

Prvi put bili su to zaposlenici tadašnje Tvornice vagona, strojeva i mostova, koji su od travnja do kolovoza 1941. obnavljali oštećeni most. Nije izdržao Drugi svjetski rat – potpuno je srušen 1945. godine.

Slijedila je gradnja novog mosta od 1957. do 1961., kada su monteri radili na montaži njegove čelične konstrukcije. Most je postao simbol industrijskog napretka s obje strane Save, sve do ratnih sukoba početkom 90-ih. Dana 7. listopada 1992., dan nakon pada Bosanske Posavine, most između Slavonskog i Bosanskog Broda miniran je i prelazak preko Save ponovno je prekinut.

Od 1999. do 2000. stručne ruke brodskih montera Đure Đakovića treći put grade i rekonstruiraju most na Savi. Obnova je tada financirana američkim novcem iz donacije USAID-a, a most će uskoro neminovno dočekati i nova obnova, jer godišnje ovim mostom prođe 11 milijuna i 800 tisuća putnika.

Milovićka – neboder koji nikad nije dovršen

Mnogi prepoznatljivi objekti u Slavonskom Brodu konstruirani su i montirani u halama Đure Đakovića. Među njima je i poslovni toranj Đure Đakovića, Brođanima poznatiji kao „Milovićka“, nazvan po tadašnjem direktoru tvornice i idejnom tvorcu Antunu Miloviću.

Jedanaesterokatni stakleni neboder trebao je biti simbol moći i snažne gospodarske pozicije Holdinga Đuro Đaković. Gradnja je počela 1981., a vođenje velikog gradilišta pripalo je tada mladom inženjeru Željku Brliću. Zgrada je zamišljena tako da u njoj svoje predstavnike imaju sve tvrtke unutar poslovne zone Đure Đakovića.

No projekt nikada nije u potpunosti ostvaren. Zgrada je svečano otvorena 1983. godine, iako neki njezini dijelovi nikada nisu izgrađeni.

„Počeli smo gradnju u vrijeme kada je tadašnja država zabranila neindustrijske investicije. Imala je naziv telefonska centrala i terminal i to je bio način da se zakamuflira njezina neindustrijska namjena“, prisjeća se Brlić.

Potom je ponestalo novca. Samo na papiru ostao je velebni ulaz s dvije konferencijske dvorane pa se požarni ulaz s bočne strane počeo koristiti kao glavni – i tako je ostalo do danas. Podrum je možda jedini od početka bio u punoj funkciji jer se u njemu nalazila velika telefonska centrala.

Predstavnici Đurinih tvrtki polako su se useljavali, ali „Milovićka“ nikada nije doživjela puni kapacitet.

Brlić se prisjeća da se gradilo čelikom i kvalitetnim pocinčanim materijalima, a tvrdi da je upravo zbog čelične konstrukcije zgrada iznimno sigurna u slučaju potresa.

„Zgrada je elastična. Izrađena je od čelične konstrukcije, mogu u slučaju jačeg potresa popucati sva stakla, ali ona se neće srušiti“, kaže nekadašnji voditelj gradilišta.

Danas „Milovićka“ nije ni izbliza poslovna zgrada kakva je trebala postati. Nekada većinski u vlasništvu Đure Đakovića, s vremenom je kat po kat otkupljivana i privatizirana, a posljednjih desetak godina korisnici su je postupno napuštali.

Posljednjih mjeseci slika zgrade i pomalo zapuštenog okolnog prostora ipak se počela mijenjati. Zadnja tri kata dobila su novog vlasnika, dok slavonskobrodsko Sveučilište, koje ima prostore uz zgradu, uređuje parkirališta i zelene površine.

Poslovni toranj koji se svojedobno nije smio ni reklamirati kao poslovni toranj danas je jedan od najuočljivijih ostataka industrijske baštine Slavonskog Broda.

Đurin most – od prečaca do „ničije zemlje“

Odmah uz „Milovićku“ nalazi se još jedan trag vremena kada su kroz industrijsku zonu svakodnevno prolazile tisuće radnika. Pješački most, među Brođanima poznat kao „Đurin most“, i danas za desetak minuta skraćuje put od središta grada prema industrijskoj zoni, a svakodnevno ga koriste i učenici koji vlakom ili autobusom putuju u obližnje srednje škole.

Most je projektiran i proizveden u halama Montaže, a njegove čelične konstrukcije, stepeništa i ostale ključne dijelove sastavljali su i montirali Brođani.

Nekada moderno i praktično rješenje s vremenom je, međutim, doživjelo sudbinu dijela nekadašnje Đurine imovine. Raspadom velikog industrijskog sustava ostali su neriješeni vlasnički odnosi, a pješački most postao je svojevrsna „ničija zemlja“.

Nekadašnje vlasništvo SOUR-a Đuro Đaković, most koji prelazi preko željeznice, a nalazi se na području Grada Slavonskog Broda, godinama su komplicirali pitanje tko bi ga trebao temeljito obnoviti. Grad je povremeno ulagao u zamjenu dotrajalih i opasnih dijelova kako bi ostao siguran za pješake.

Brođani se danas šale da je njihov nekada suvremeni pješački most postao besplatni „escape room“ u kojem je najveća zagonetka kako prijeći preko oronulih stepenica bez spoticanja.

Praktično rješenje građeno za grad tisuća industrijskih radnika tako je postalo jedan od najočitijih primjera problema s nasljeđem nekadašnjeg Đure Đakovića.

Đuro je radnicima gradio i stanove

Snaga nekadašnjeg Đure Đakovića nije se mjerila samo brojem zaposlenih, tvornicama i poslovima diljem svijeta. Njegove su tvrtke desetljećima sudjelovale i u stambenom zbrinjavanju svojih radnika.

Dugogodišnji zaposlenik, danas predsjednik Nadzornog odbora Montaže Darko Katić prisjeća se sustava u kojem su tvrtke Đure Đakovića izdvajale novac za stambenu izgradnju, a prema visini ulaganja dobivale određeni broj stanova koje su potom dodjeljivale svojim radnicima.

Tako su planski nastajala nova naselja po cijelom gradu. Među najvećima je Naselje Andrije Hebranga, u koje su prve radničke obitelji počele useljavati 1977. godine. Montaža je, zahvaljujući dobroj financijskoj podlozi i gotovo 3000 zaposlenih, raspolagala s čak 500 stanova.

Stanovi su se dodjeljivali prema rang-listama, na temelju prihoda kućanstva, broja djece i drugih socijalnih kriterija.

„Bilo je gužve na listama čekanja, stanovi su se čak i mijenjali među radnicima, ali se na taj način nastojalo riješiti stambeno pitanje na što humaniji način“, kaže Katić, koji je u Montaži počeo kao stipendist, napredovao do člana Uprave za financije, a od 2002. do 2007. bio i predsjednik Uprave.

I sam je dobio stan u Naselju Andrije Hebranga, koji je poslije i otkupio.

„Stanovi su prvo bili kategorizirani kao društveni stanovi, a nakon izglasavanja novih zakona početkom 90-ih postali su stanovi za otkup po povoljnim cijenama. Postojeći stanari mogli su otkupiti stanove u kojima su živjeli po doista simboličnim iznosima“, pojašnjava Katić.

Primjerice, za dvosobni stan u središtu grada mjesečna otplata u prosjeku je iznosila između stotinjak i dvjestotinjak kuna, na rok od tridesetak godina.

„S takvom socijalnom politikom dobili smo svojevrsni mir među ljudima i blagostanje. Ako si imao i manju plaću, ali si imao gdje stanovati, onda si imao sigurnost“, zaključuje Katić.

Kruh sa sedam kora

Iza mostova, nebodera, industrijskih postrojenja i svih velikih poslova Đure Đakovića stajali su monteri. Posao su zvali „kruhom sa sedam kora“ – značio je mjesece na terenu, rad na visinama, mostovima, u dubini velikih kotlova i industrijskih postrojenja, često daleko od obitelji.

Brođanin Slaviša Stanković radio je na cementarama u Puli i Našicama, Željezari u Smederevu i kotlu u ljubljanskoj bolnici. Sedamdesetih i osamdesetih godina biti monter Đure Đakovića, kaže, bilo je jedno od najatraktivnijih zanimanja.

„Imali smo u to vrijeme pune džepove novaca. Dobivali smo dnevnice, plaće i prekovremene sate. Bili smo cijenjeni na području cijele Jugoslavije pa i Europe, jednostavno smo bili pojam. Kada smo primjerice izlazili u Ljubljanu i tamo na cesti kažem da sam monter Đure Đakovića, svi ostali kraj mene mogli su samo skupljati mrvice“, ponosno ističe Stanković.

Drago Čugura u Montaži je nedavno proslavio 50 godina radnog staža. Sjeća se i prvog radnog dana.

„Dobio sam rješenje za radno mjesto: pomoćni bravar na montaži, malo uvredljivo, ali motivirajuće“, kroz smijeh govori današnji predsjednik Skupštine tvrtke.

Poslije je vodio gradilišta na gotovo svim kontinentima, radio u Africi, Aziji i diljem Europe.

„Najveća snaga su naši ljudi, naši monteri koji su i danas spremni otići na bilo koji dio zemaljske kugle i tamo izvesti najzahtjevnije radove. Svaki posao je lijep i ima neku svoju čar, ali kada iza vas ostane neki objekt, to je poseban doživljaj“, kaže Čugura.

Svijet u kojem su Stanković i Čugura počinjali raditi u međuvremenu je nestao. Sredinom 80-ih Đuro Đaković imao je više od 15 tisuća zaposlenih, no krajem desetljeća počinju financijski problemi. Inflacija i kriza na ruskom tržištu pogodile su poslovanje, a početkom 90-ih slijede rat i privatizacija. Tisuće radnika ostaju bez posla, pojedine tvrtke zatvaraju vrata, a veliki industrijski sustav raspada se na niz poduzeća različitih sudbina.

Problemi nisu nestali ni desetljećima poslije. Đuro Đaković Grupa prolazila je kroz višegodišnje pokušaje restrukturiranja i dokapitalizacije, a jedan od pokušaja prikupljanja 250 milijuna kuna završio je 2017. neuspješno. Grupa je potom nastavila potragu za kapitalom i strateškim partnerom.

Novo poglavlje otvoreno je 2022. godine, kada je češki DD Acquisition postao većinski vlasnik Đuro Đaković Grupe, nakon ulaganja kojim je dovršen proces preuzimanja. Novi vlasnici tada su najavili povećanje proizvodnje, broja zaposlenih i plaća.

Dio stare industrijske priče nastavlja živjeti i kroz Montažu. Tvrtka danas posluje na gradilištima u 15 zemalja, a među poslovima na kojima sudjeluje je i prva fuzijska nuklearna elektrana u Francuskoj.

„Imamo otvorena gradilišta u 15 zemalja, naša jedna godina sastoji se od 1.500.000 odrađenih sati u 15 različitih zemalja i na više od 50 različitih projekata“, kaže predsjednik Uprave Montaže Ante Pivac, koji je karijeru također počeo kao stipendist tvrtke.

U stotinu godina promijenili su se alati, zaštitna oprema, tehnologija, uvjeti rada i zemlje u koje monteri odlaze. Promijenio se i Đuro Đaković. Od nekadašnjeg industrijskog sustava s više od 15 tisuća zaposlenih ostale su tvrtke različitih sudbina, ali i tragovi koje je gotovo nemoguće odvojiti od Slavonskog Broda.

Ostali su mostovi, hale, neboderi i naselja. Ostali su i ljudi koji još odlaze na gradilišta diljem svijeta.

Jer monterski posao, kako kažu oni koji su ga radili, nikada nije bio prodavanje priče, ideje ili magle. Iza montera mora ostati nešto opipljivo – spojeno, zavareno, podignuto i izgrađeno.

A iza Đurinih montera toga je u proteklih stotinu godina ostalo dovoljno da se njihova povijest može čitati i u samom gradu.