U prohladnu svibanjsku večer sijeda, krhka redovnica nekamo žuri prolazeći pokraj zagrebačke Gradske vijećnice, a kad ugleda razdragane svatove, zaustavlja se pokraj mladenke. 'Blagoslovljena bila i puno sreće u životu ti želim', govori joj ozarena lica i nježno joj spušta ruku na podlakticu. Onda pita gdje joj je dragi. 'Pa... nije dragi nego je draga', odgovara mladenka.

Redovnica ostaje ponešto zatečena. Čitala je ona o tome, ali nije vjerovala da će za života doista svjedočiti sklapanju braka dviju žena. Daleko je to od nje, nije njezin svijet, a nije ni kako je Bog naumio. Ustuknula je, ali joj ruka i dalje drži podlakticu sretne mladenke.

'Mene su na vjeronauku učili da Bog voli sve ljude', nastavlja mladenka Ivana koja nije mogla ni slutiti kako će njezino vjenčanje dijelom pretvoriti i u svojevrstan aktivistički čin. Nikad je to nije zanimalo, reći će mi poslije, ali priznat će i kako je s vremenom to postalo 'neminovno', pogotovo otkad se autala na poslu i... uostalom, gdje god je stigla.

'Bog samo želi da budemo sretni', redovnica će.

'Mi i jesmo sretne. Volimo se.'

'A djeca? Mislite li imati djecu?'

'Da, umjetnom oplodnjom.'

Šutnja, popuštanje stiska ruke.

'Blagoslovljena bila', ponavlja redovnica uvodni pozdrav i užurbanim korakom nestaje prema crkvi Sv. Marka.

Kad sam posljednji put bila u Gradskoj vijećnici na prijateljičinom vjenčanju, bilo je to vrijeme koje danas nekako pamtim kao sivo, hladno, oporo i neizvjesno (ne, ne samo zato što je bio prosinac). 'Otac domovine' Franjo Tuđman broji svoje zadnje dane, u zagrebačke se klubove nerado izlazi zbog učestalih racija, nitko točno ne zna što slijedi. Da ste u to vrijeme bilo koga pitali misli li da će se na istom tom mjestu sklapati gej brakovi, rekao bi vam da ste poludjeli i proglasio vas antidržavnim nismosezaTOborili elementom.

Šesnaest burnih poratnih godina kasnije na jednoj običnoj i neobaveznoj kavi dobivam svoju prvu pozivnicu za gej vjenčanje. Priznajem, nisam luda za vjenčanjima i svime što uz njih ide, ali, kao u nekakvom američkom rom comu, raznježim se i orose mi i oči, ali se sakrijem jer volim o sebi misliti da nisam baš netko tko će se raspekmeziti zbog tamo nekog lezbijskog vjenčanja. 'Naravno, doći ću, rado ću doći', kažem joj i znam da će to za moju malu osobnu povijest biti jedan od onih događaja koje pamtimo cijeli život.

Ivana i Andrea zajedno su godinu i pol dana i kako kažu, 'to je to', odlučile su stati pred matičara, sad kad to napokon mogu.

Došao je i taj dan, uzvanici su se okupili pred Gradskom vijećnicom u kojoj će te mlade žene reći sudbonosno 'da', a one su se već povukle nekamo unutra tremirati i čekati svoj red. Ugledam ih, već stoje pred vratima u vjenčanicama koje im je skrojila Andreina mama. Ivanini roditelji nisu došli, samo brat, koji joj je pružio svu podršku i bio uz nju. Ne mogu prihvatiti činjenicu da im kćer stupa u brak s drugom ženom i ne žele imati ništa s tim.

Ali Ivana je odlučila živjeti svoj život punim plućima bez obzira na to, ne skrivati se i biti ono što jest. Gledam je kako stoji s Andreom, svaka ima svoj buketić, ne mogu se prestati smiješiti i doslovno pocupkuju od uzbuđenja. Da ja imam takve potpetice, ne bih se usudila ni ubrzati korak, a kamoli poskočiti.

Vrata se otvaraju i pedesetak uzvanika nestrpljivo nahrupi u svečano urešenu dvoranu. Na koncu, svima nam je ovo prvo gej vjenčanje. Sjedam u jedan od posljednjih redova stolaca i ceremonija počinje. Ženski gudački duo tiho svira u kutu.

Hvala Bogu da nije Candle in the wind o čemu se svojedobno pisalo kao o glazbenoj pozadini za sklapanje životnih partnerstava. Ne znam ni sama što sam mislila da se događa u takvim trenucima i zašto me iznenadilo to što se matičarka smiješi i ne pada joj na pamet da se prizove na savjest ili obred vjenčanja vodi imalo drugačije od ostalih.

U trenutku kad Ivanu i Andreu pita pristaju li sklopiti životno partnerstvo, Ivana još pokušava biti frajerica i okreće se prema nama i uz pobjedonosni Yesss nasmije sve uzvanike, no odmah nakon razmjene prstenja i poljupca ograde padaju poput pločica domina i novopečene mladenke rasplaču se od sreće, a pola dvorane skupa s njima.

Ostatak teksta pročitajte ovdje