MMF predviđa da će zelena tranzicija potaknuti neviđenu pomamu za metalima. Poznato je što će se najviše tražiti

Zamjena fosilnih goriva niskougljičnim tehnologijama zahtijevat će osmostruko veća ulaganja u obnovljivu energiju i izazvati snažan rast potražnje za metalima, ističu u MMF-u.

Podsjećaju da bi udio struje proizvedene iz obnovljivih izvora trebao porasti sa sadašnjih 10 na 60 posto, ponajprije u sustavima koji kao pogonsku snagu koriste vjetar, Sunce i hidroenergiju. Udio fosilnih goriva smanjit će se istodobno s gotovo 80 na oko 20 posto.

Fotonaponski sustavi za proizvodnju struje koriste velike količine bakra, silicija, srebra i cinka, a vjetroturbine sadrže željeznu rudu, bakar i aluminij, podsjećaju.

Snažan izvor potražnje za metalima bit će i električna vozila, ističu, podsjećajući da baterija za električno vozilo obično sadrži oko osam kilograma litija, 35 kilograma nikla, 20 kilograma mangana i 14 kilograma nikla, a stanice za punjenje zahtijevaju značajne količine bakra.

U takvim bi uvjetima potražnja za metalima i njihove cijene mogle snažno rasti godinama, upozoravaju u MMF-u.

Tako bi cijena litija mogla porasti s prošlogodišnjih 6.000 dolara na oko 15 tisuća dolara po metričkoj toni u drugoj polovini desetljeća i ostati povišena u većem dijelu idućeg desetljeća, a sličan će skok u idućim godinama bilježiti i cijene kobalta i nikla.

Razvoj rudnika dugotrajan je pak proces i često traje 10 godina pa i dulje, napominju u MMF-u.

S obzirom na prognozirano povećanje potrošnje metala do 2050. godine prema scenariju o neto nultoj emisiji štetnih plinova, aktualna je proizvodnja grafita, kobalta, vanadija i nikla po svemu sudeći nedovoljna i bila bi više od dvije trećine manja od potražnje.

Nedovoljna je i opskrba bakrom, litijem i platinom, koja će za potražnjom kaskati nekih 30 do 40 posto.

Neki metali zahtijevat će više ulaganja a neki bi mogli predstavljati veći problem zbog malih rezervi, ističu u MMF-u. Kompanije bi ih mogle povećati inovacijama u tehnologiji vađenja i pojačanom potragom za nalazištima, sugeriraju.

Rješenje nudi i recikliranje koje se već prakticira u slučaju bakra i nikla, a sve je raširenija praksa i u slučaju litija i kobalta.

Problem je i koncentracija nalazišta u određenim zemljama, naglašavajući rizike mogućih uskih grla u opskrbi u slučaju da ulaganja u proizvodne kapacitete ne prate rast potražnje, ali i moguće geopolitičke rizike.

Demokratska Republika Kongo proizvodi tako 70 posto svjetskog kobalta i sadrži polovinu rezervi tog metala. Njezina je pozicija toliko dominantna da bi nastavak proizvodnje na sadašnjoj razini znatno otežao energetsku tranziciju, ističu u MMF-u.

Slično vrijedi i za Kinu, Čile i Južnoafričku Republiku, vodeće prozvođače drugih metala ključnih za energetsku tranziciju.

Problem je i što rudarenje utječe na okoliš i ubrzava globalno zatopljenje, iako znatno manje nego proizvodnja ugljena i plina. To pak otežava pristup financiranju, pa kompanije moraju poboljšati standarde zaštite okoliša kako bi osigurale ulaganja, sugerira MMF.