KOMENTAR MARINKA ČULIĆA

Kraj hrvatskog hladnog rata

  • Autor: Marinko Čulić
  • Zadnja izmjena 13.01.2010 13:24
  • Objavljeno 13.01.2010 u 12:01
Ivo Josipović

Ivo Josipović

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Od povratka HDZ-a na vlast 2003, po prvi puta se dogodilo da SDP dobije jedne izbore bez obzira na grlate optužbe da je leglo presvučenih komunjara i boljševika. U rukama Ive Josipovića zato su sada i sukno i škare: on bi mogao iskoristiti povoljan trenutak da kao prvi čovjek iz lijevog centra pokuša pomiriti i crvenu i crnu Hrvatsku

Nikada u životu nisam citirao ni jednu jedinu rečenicu glavnog tajnika SDP-a Igora Dragovana, a sumnjam da će biti potrebe za to i ubuduće. Ipak, taj sivi partijski čovjek, zanimljiv i poletan otprilike kao stog sijena ili bačva pijeska, izrekao je najzanimljiviju rečenicu u noći objave rezultata ovih predsjedničkih izbora. Kazao je da je razočaran drugim krugom tih izbora, što je naizgled u potpuno ćaknutom neskladu s trijumfom svog stranačkog kolege Ive Josipovića.

Ali, Dragovana je naljutila prljava kampanja u kojoj je Bandić toliko huškao na podjelu crne i crvene Hrvatske da to odavno nije viđeno. I zbilja nije, ali tajnik SDP kazao bi cijelu istinu tek da je dodao da to ovaj put nije prošlo, štoviše obilo se Bandiću o glavu. Zapravo, kad odvrtiš film unatrag, vidiš da se prvi put od povratka HDZ-a na vlast 2003. godine dogodilo da SDP dobije jedne izbore bez obzira na grlate optužbe da je leglo presvučenih komunjara i boljševika.

U tim, ne zna se da li prozirnijim ili histeričnijim napadima, prednjačio je prvi čovjek HDZ-a i Vlade Ivo Sanader, i to čak i u onim najboljim danima kada su mu iz svijeta i zemlje stizali naramci pohvala za europeizaciju Hrvatske i svoje stranke. Ali, on je, eto, mirno kombinirao te dvije stvari kao kada bi netko smatrao sasvim normalnim odlaziti na kazališne predstave u maskirnoj uniformi i pod oružjem. Tako je stvoreno sasvim nemoguće, poluizvanredno stanje.

Verbalni građanski ratovi na svim izborima

S jedne strane, Hrvatska je polako odrađivala zadnje dionice ulaska u Europsku uniju, ali bi na svakim izborima buknuo verbalni građanski rat koji bi je bacio daleko unatrag. Ispadalo je da se cijela Europa riješila komunista i već i zaboravila na njih, a samo se po hrvatskim šumama i gorama još smucaju neki tipovi u trorogim kapama i zvijezdama na njima. Možda se može naći neko objašnjenje za ovo Sanaderovo bulažnjenje, prvenstveno to da je ovim htio kompenzirati frustracije HDZ-ovog članstva koje je bilo zatečeno i zbunjeno naglim zaokretom prema Europi.

Ali, pusti ti objašnjenja, bilo je to teško štetočinstvo, motivirano ipak najviše time da se po svaku cijenu sačuva vlast i, nakon niza godina ovog ludovanja, mora se reći da je Hrvatska imala više sreće nego pameti. Da je, naime, Sanader ostao na vlasti, sasvim je sigurno da bismo bili već negdje u trećoj ili četvrtoj neprijateljskoj ofenzivi protiv današnjih regruta Titove vojske. No, onda je došlo do zaokreta. Sanader je sletio s vlasti, nakon samoubilačkog 'puča' i šutnut s političke scene, a time je praktički povukao za sobom u ambis i predsjedničke ambicije svog adlatusa Bandića.

Tako je Sanader, koji je započeo s ovim redovitim antikomunističkim mahnitanjima, paradoksalno najzaslužniji što je ovaj hladni rat crnih i crvenih konačno prestao i pitanje je hoće li više uopće biti obnovljen. Sigurno je da Jadranka Kosor u tome neće htjeti slijediti primjer svog prethodnika, kao što će htjeti da mu bude što manje slična i u svemu drugome. Doduše, ne treba odbaciti mogućnost da Bandić, pogotovo ako ga SDP bude stiskao u Zagrebu, pokuša stvoriti neku nacionalnu antikomunističku alijansu, u savezu sa Šišljagićem, Kerumom, možda i Primorcem. Ali, prije toga morat će zaliječiti rane teškog izbornog poraza koji mu je očito teško pao, a to može potrajati.

Zato su sada sukno i škare u rukama Josipovića, koji bi mogao iskoristiti povoljan trenutak da kao prvi čovjek iz lijevog centra pokuša pomiriti crnu i crvenu Hrvatsku. Svaki iz svojih razloga to nisu mogli ni Račan (previše uplašen i fasciniran desnicom) ni Mesić (previše osoran i podsmješljiv prema njoj), ali možda može Josipović ako spretno iskombinira bolje strane jednog i drugog. To znači ako usvoji pozitivno nasljeđe Mesićeve detuđmanizacije (iako ovaj izgleda u to već sumnja), ali ga upakira u ambalažu račanovskog dara da sa svakim sjedne i popriča.

Oprost ako uslijedi hlađenje strasti

Moram priznati da me Josipović u predizbornoj kampanji stotinu puta iznervirao populističkim udvaranjem, koje ponekad nije nimalo zaostajalo za Bandićevim. Ali čovjek bi mu sve oprostio ako pridonese hlađenju strasti, ako hoćete i civilizacijskom (što ne znači političkom) izmirenju crne i crvene Hrvatske. Zato ima više nego dobre pretpostavke u dosad nezabilježenom hrvatskom iskustvu da jednog predsjednika podrže i dosadašnji predsjednik i premijerka (istina neizravno), sav lijevi centar, pa čak i izborni konkurenti s desnog centra (Vidošević).

Ima, da se razumijemo, Josipović i neka ograničenja. Naravno da ovo izmirenje isključuje tip Sanader-Bandićeve desnice, kojoj je jarosni antikomunizam bio u krajnjoj liniji samo prozirna maska za koruptivno muljanje. Ali, koliko god zvučalo paradoksalno, novi predsjednik može izvući neke koristi i od Bandića, najviše iz njegove preporuke da ne bude daljinski upravljač Zorana Milanovića.

Jer Milanović evidentno nije kapacitiran za ovako velike nacionalne projekte. Toliko je zagledan u sebe da se smatra darovanim Hrvatskoj i kad povlači najprosječnije i najbanalnije političke poteze. Da nije tako, ne bi s ovakvim omalovažavanjem gledao na Jadranku Kosor, koju očito i dalje smatra igračkom iz Sanaderove lutkarske radnje, a žučljivim kritikama pridružio se i dio lijevo-liberalnih medija.

Ovo drugo nije samo po sebi nikakav problem, naprotiv, treba novu premijerku držati na medijskom oku dok god ne pomete sve staro i trulo u HDZ-u, čega je, uostalom, i sama bila dio. I, naravno, dok ne podnese sve potrebne dokaze da zbilja donosi nešto novo. Ali, loše je što se u ovim napadima premijerku uporno gura u Sanaderovo krilo, kao da bi na metli kojom je počela čistiti korupciju i ona morala otići.

Tako vidiš da ni Milanović ni ti mediji ne shvaćaju jednu od kardinalnih činjenica hrvatske politike, iako je ona davno testirana i potvrđena. Nema napretka Hrvatske bez modernizacije i aktivnog sudjelovanja HDZ-a (sjetite se samo izručenja Gotovine ili rušenja ustaških spomenika i sve je jasno). Tko to ne vidi, ne vidi ništa.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi