KOMENTAR DAMIRA PETRANOVIĆA

Komunalni poučak ili 'Hrvatska kao Omiš'

  • Autor: Damir Petranović
  • Zadnja izmjena 14.03.2015 11:25
  • Objavljeno 14.03.2015 u 11:25
Ivan Kovačić

Ivan Kovačić

Izvor: Pixsell / Autor: Ivana Ivanovic/PIXSELL

Dok se u desetak gradova i općina priprema novi krug lokalnih izbora i novi obračun SDP-a i HDZ-a, a u dubrovačkom slučaju i raspetljavanje krimogenog kompleksa koji bi sve evidentnije mogao rezultirati još jednom koalicijom ovih dviju stranaka, maleni Omiš ponovno je potonuo u blaženu anonimnost. Gradić s tek petnaestak tisuća duša prije samo koji dan punio je stupce dnevnih novina navodnim političkim fenomenom, postavši ogledni primjerak buđenja građanske svijesti, premda se ondje zapravno nije dogodilo ništa revolucionarno. Barem teoretski

Jednu lošu, korumpiranu i baš skandalozno nesposobnu gradsku vlast nakon puna dva desetljeća zamijenili su friški i po svemu sudeći pošteni ljudi, izrasli na krilima komunalnog očaja i beznađa koje je evoluiralo u aktivizam. Bilo je tijesno, u par desetaka glasova - no kada su krajem prošle godine bivši žderači gradskog novca zbili redove i krenuli u rušenje svojih nasljednika, Omišani su ih plebiscitarno pomeli do kraja. Drugog kruga izbora nema, a nova vlast dobila je apsolutnu većinu i još dvije i pol godine mira.

Kažemo da se ondje nije zbilo ništa revolucionarno jer bi pojmovi poput 'lokalne demokracije', 'političke odgovornosti' i najobičnijeg morala u dvadeset i kusur godina trebali doprijeti i do najzabitijeg sela, najveće vukojebine na onoj bizarnoj listi s pet stotina hrvatskih gradova i općina. Kako to, međutim, nije slučaj čak ni u glavnom gradu ili sredinama s respektabilnom demokratskom tradicijom poput Dubrovnika, došli smo do toga da jedna ni po čemu posebna dalmatinska komuna svojim primjerom očita lekciju cijeloj Hrvatskoj.

I zato su se prošlog vikenda izbori u Omišu pratili s posebnom pažnjom i zebnjom, strepilo se hoće li građani koji su od samog nastanka demokracije živjeli neku svoju vrstu stockholmskog sindroma prepoznati što se oko njih zbiva, hoće li nasjesti na vječno iste ideološke budalaštine i jesu li, dovraga, uopće svjesni o čemu odlučuju kada iza kartonskih panela zaokružuju stranačke logotipe i njima poznata prezimena.

Da bi im odluka bila lakša, poslužila je predizborna kampanja: dok je novi nezavisni gradonačelnik Ivan Kovačić na glavnom gradskom trgu izgovarao dosadnu priču o magistralnom cjevovodu, njegov protivnik Ivan Škaričić je samo par stotina metara dalje trčkarao za Tomislavom Karamarkom i veselio se njegovim lamentacijama o ustašama i partizanima. Dok je Kovačić s gotovo inženjerskom preciznošću crtao stanje gradske blagajne i monstruozno veliku rupu koju je naslijedio, s HDZ-ovog skupa treštala je retorika uobičajena za nacionalne predizborne parade, s nesposobnim premijerom i politički već blagopočivajućim predsjednikom u glavnoj ulozi.

Dok su jedni gnjavili s vrtićima i cestama, drugi su mahali zastavama.

I kad je HDZ-ov kandidat Mijo Mimica javno apelirao na sugrađane da bivšoj vlasti dozvole nastaviti tamo gdje je 2013. godine prekinuta, 60 posto Omišana smrznulo se od straha i pohrlilo na birališta, gdje su zaokružili ime Ivana Kovačića. Čovjeka koji se - manje svojom krivnjom ili zaslugom, a puno više zahvaljujući očajnom stanju građanske svijesti u Hrvata - izrodio u simbol koji bi trebao dokazati da kao nacija ipak nismo doživjeli kolektivni moždani udar.

Jer taj 40-godišnji tihi i mirni sveučilišni profesor zubne protetike u manje od dvije godine uspio je u nečemu što sa strane izgleda potpuno logično, a iz političke prizme gotovo blasfemično: započeo je vraćati gradske dugove i racionalno poslovati, prodao je nekoliko luksuznih automobila kako bi izgradio vrtić i kupio cisternu za vatrogasce, dao stipendije i poticaje studentima i postiplomcima, pokrenuo desetine manjih i većih infrastrukturnih projekata... Jednom riječju, čovjek normalno radi.

A pored toga je stigao i poslati desetak kaznenih prijava protiv prethodnika koji su nenamjenski trošili gradski novac, prodavali imovinu u bescijenje i u nepoznate svrhe, dnevno arčili par tisuća kuna na reprezentaciju - kolokvijalno, na žderanje i lokanje - i cijeli jedan grad držali zarobljenim od svog interesno-rodijačko-stranačkog kružoka ljudi. Strahote iz Omiša posljednjih mjeseci periodično su iskakale s novinskih stranica, obično kad bi se pojavio kakav bizaran detalj. Recimo, ono kad je HDZ-ov gradonačelnik iz gradskog proračuna naručio i platio predizbornu anketu, od koje osim računa do danas nije pronađen nikakav trag. Kada je opraštao dugove, namještao poslove, uhljebljivao rodbinu, krčmio gradske pare i bezobrazno namještao čak i vlastitu plaću, pa potpisivao dokumente po kojima godinama nije iskoristio ni jedan jedini dan godišnjeg odmora.

Ili kad na radnom stolu u njegovom uredu pronašli kompjuter koji - dokazano - nikad nije bio ni ukopčan u struju.

Uglavnom, bilo je ovih dana pomalo dirljivo gledati izvještaje iz Omiša i slušati raspoložene građane koji su svoj izbor lokalne vlasti uglavnom argumentirali dječački iskreno: od umirovljenika koji sliježe ramenima i objašnjava da 'mladost hoće promjene' do ozbiljnog brke koji mrko opisuje svoje 'desno uvjerenje', ali i odluku da ipak glasuje za ono što je najbolje za njegov grad. Dakle, za Ivana Kovačića - koji možda izgleda i zvuči malo dosadnjikavo, no budi nadu da politika u nekim slučajevima ipak može ići pod ruku s poštenjem i stručnošću. Barem na lokalnom, komunalnom nivou.

Igrom slučaja Kovačić je nezavisni kandidat i ne dolazi iz nijedne od velikih stranaka, što u ovoj priči ne mora biti ključan - ali svakako može biti znakovit detalj. Bez generaliziranja, jer bi se od pet stotina slučajeva moglo naći par stranačkih gradonačelnika koji dobro rade svoj posao, kao i 'nezavisnih' koji bi svoj korupcijski model prenijeli na cijelu Hrvatsku, ali ipak: jesmo li shvatili da su nam ceste i vrtići važniji od stranačkih zastava?

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!