KOMENTAR MARINKA ČULIĆA

Kakva je metla pomela Čačića

  • Autor: Marinko Čulić
  • Zadnja izmjena 22.01.2014 13:58
  • Objavljeno 22.01.2014 u 13:58
Radimir Čačić dobra

Radimir Čačić dobra

Izvor: Pixsell / Autor: Sanjin Strukic/PIXSELL

Ako je jasno da nedemokratsko ustrojstvo političkih stranaka zakonomjerno proizvodi isto to i u cijelom društvu, logično je pretpostaviti da 'autonomaštvo' političkih stranaka u pročišćavanju svojih kadrova izaziva prirodno reagiranje da se i drugi tako ponašaju

Kada je Radimir Čačić izbačen kao kufer iz HNS-a, bez mogućnosti da se žali a zbog zatvorskog režima i da bekne o tome, čovjeka je sjećanje vratilo desetak godina unatrag. Tada je grupa najeminentnijih profesora s politološkog, pravnog i filozofskog fakulteta predložila novi zakon o političkim strankama, kojim bi ovima bilo stavljeno u obavezu da učine dostupnim javnosti sve svoje financije. A, što je još važnije, zakonodavac, Sabor, propisao bi i njihovo unutrašnje ustrojstvo, od načina biranja rukovodstva i statutarnih prava članstva, do ovoga što se sada dogodilo Čačiću – kada i kako nekome smiju biti pokazana izlazna vrata stranke.

Profesori su pošli od više nego razumne pretpostavke da su političke stranke prevažan dio političkog sustava da bi svoje unutrašnje odnose regulirale kako im padne na pamet. Te od još jedne, koja je i ključna u ovoj priči, a to je da država i društvo ne mogu postati demokratski ako nisu demokratske i političke stranke, a evidentno je da nisu. I što mislite kako je inicijativa prošla? Naravno, odbijena je kao nešto gotovo kužno, uz bijesno objašnjenje svih političkih stranaka (koliko god svoja imena nakrcale atributima 'demokratske') da se time narušava njihova unutrašnja autonomija. Osobito će ostati u sjećanju da su se u tome složila upravo bratski, do zadnje točke i zareza, i dva ljuta, ili navodno ljuta oponenta – HDZ i SDP.

Tako je, eto, obranjena 'autonomija' hrvatskih političkih stranaka, kao nekakva silna dragocjenost koju treba čuvati od izumiranja poput velebitske degenije ili sredozemne medvjedice. Ali, ima slučajeva, znaju to biolozi, kada se pretjera u zaštiti ugroženih vrsta, pa one počnu ugrožavati druge vrste (evo, mljetski mungos), i baš to je slučaj s našim političkim strankama. One danas izgledaju kao čvrsto obzidane i ušančene utvrde autokracije ili u najboljem slučaju dirigirane demokracije, unutar kojih šefovi i njima odana kamarila upravljaju članstvom čvrstom rukom. A kada treba i brezovom kadrovskom metlom.

Metla tako efikasno mete da više praktički nema stranaka iz kojih nisu nastale neke nove, 'čiste' stranke ili nestranačke grupe. Tako da svu silu političkih stranaka koje danas postoje treba barem dijelom objasniti i bijegom od stroge stranačke stege, koja ponekad ide do rupa notorne satrapije. Ipak, zbog Čačićevog izbacivanja iz HNS-a, fokus je na sada već pravoj maloj armiji stranačkih predsjednika i ex-predsjednika koji su naglavce pobacani iz stranaka kojima su šefovali, ili ih čak i osnivali (Paraga, Đapić, Sanader, Kosor, Čačić…). Da se odmah razumijemo, ne treba roniti suze nad tim ljudima. Njihova sudbina samo pokazuje da spomenuta metla ima dva kraja, jer ono što se njima dogodilo i oni su itekako radili drugima u stranci, tako da se u neku ruku čak može reći da su sami sebe pomeli. To vrijedi i za Čačića, koliko i za sve ostale spomenute.


Autonomija kao izgovor za despotizam

Nešto drugo je ovdje važnije. Ako sveučilišni profesori s početka teksta s pravom podvlače da nedemokratsko ustrojstvo političkih stranaka zakonomjerno proizvodi isto to i u cijelom društvu, logično je pretpostaviti još nešto. A to je da spomenuto 'autonomaštvo' političkih stranaka izaziva prirodno reagiranje da se i drugi tako ponašaju. Već klasični primjer za to je Jakovčićev IDS, čije je koketiranje s istarskom autonomijom niklo na plodnom tlu rigidnog centralizma iz metropole, ali se onda i sama ta stranka ustrojila po strogom hijerarhijskom modelu ništa manje od HDZ-a i ostalih. Ima tih primjera još (Milan Bandić, koji voli govoriti o sebi kao žrtvi SDP-ovih čistki, upravo se kandidira za uljuđenog 'gradonačelnika Hrvatske', ali se zapravo ponaša kao kancelar Zagreba), a u najnovije vrijeme aktualno je ovo što se događa u sudstvu nakon otvaranja slučaja Perković.

Nedavno je jedan poznati novinar napisao da mu je Ivo Josipović u razgovoru koji nije bio za objavljivao govorio o hrvatskom sudovima kao sili koja se odvojila od društva. To je netipična izjava za uvijek opreznog i skanjivog Josipovića, ali je on nije demantirao, najvjerojatnije zato što bi ispalo da brani sudstvo, a tu se neke stvari jednostavno ne mogu braniti. U posljednje vrijeme posebno strši trenutno najeksponiraniji sudac Ivan Turudić, koji u maniri kravljeg repa brblja o tome kako politika nikada nije vršila pritisak na sudstvo kao danas. Naravno, da to nije točno. Sudstvo je najviše bilo u pandžama politike u vrijeme kada je HDZ preko Ivića Pašalića izravno postavljao sve suce u zemlji, od kojih je dio onda vraćao uslugu i tako što je kolaborirao u prikrivanju ratnih zločina, što je Turudiću itekako dobro poznato. I sam je bio dio slične nametnute kadrovske selekcije.


Kad anonimni 'visoki izvor' prijeti

Sve ovo, razumije se, ne znači da ima opravdanja za Zorana Milanovića koji je pod krinkom neimenovanog vladinog 'visokog izvora' napao Turudića zbog odluke o izručenju Perkovića, a Branka Hrvatina zbog toga što su mu suci pobjegli s lanca. Ali, o tome ovdje i jeste riječ. Da se nedemokratsko ustrojstvo jednih državnih institucija koncentrično širi i na ostale, za što je Turudić upravo bogomdan primjer, jer on očito ne razumije da ako se politika ne smije miješati u pravosuđe, vrijedi i obratno. Ni pravosuđe se ne smije miješati u državnu politiku. Nije nikakvo čudo što mu to nije jasno, jer čovjek bjelodano loše stoji ne samo s političkom pismenošću, nego, avaj, čak i s pravnom.

To se jasno kao na školskoj tabli vidjelo kada je kod Stankovića u Nedjeljom u dva rekao da bi odbio voditi sudski proces u kojem bi se kao optuženik pojavio njegov turbo-problematični prijatelj Zdravko Mamić. Tako bi, poput đaka koji markira nastavu, ovaj 'stručnjak' riješio sukobe interesa u svom sudačkom poslu, praktički potvrđujući da oni postoje, a ne izbjegavajući ih. I baš bi bilo zanimljivo znati kako bi se snašao ako bi morao suditi Eduardu da Silvi, Ćiri Blaževiću, Ivici Crniću, Hrvoju Malešu, nekom od BBB-ovaca…i desetinama, stotinama drugih s kojima je Mamić u sukobu.

Eto, sve to spada u hrvatsku političku i javnu scenu i s obzirom na to kakvi se guraju na nju još možemo biti zadovoljni što nam nije i gore.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!