SVJEDOCI VREMENA: ŽRTVA I MUČITELJ

Kako se na Golom otoku kamenjem drobilo ljude

15.01.2014 u 14:13

Bionic
Reading

Oni koji su morali denuncirati svoje kolege logoraše da bi preživjeli Goli otok, a takvih je bila većina, ustvari su još i gore žrtve od onih koji su uspjeli istrpjeti batine i mučenja. Njih je Goli otok pratio cijeli život, nosili su ga u sebi, za njih je logor trajao do njihove smrti, tako je u dokumentarcu 'Goli otok', sinoć prikazanom na HTV-u, govorio bivši logoraš, slikar Alfred Pal

Riječ je o filmu autora Darka Bavoljka, premijerno prikazanom prije nešto više od godinu dana, koji je rekonstruirao život i metode Udbe u najpoznatijem logoru za politički preodgoj u SFRJ. To da je bila riječ o sudbinama 16.000 muškaraca i žena, od kojih je tijekom sedam godina postojanja Golog otoka pomrlo ili pobijeno 399 logoraša, u pravilu informbiroovaca, stradalih kao posljedica sukoba na liniji Tito - Staljin, povijesna je činjenica. Svjedočanstva preživjelih, kojih je sve manje, uvijek su aktualna.

Ispada da je Bavoljak u posljednji trenutak snimio priču čija su okosnica ispovijesti upravitelja logora udbinog generala Jove Kapičića i Pala, koji je u logoru odslužio dvije kazne. I to nakon što je u Drugom svjetskom ratu jedini od svoje obitelji preživio Holokaust u ustaškom režimu, zatim i zatočenje u talijanskom logoru na otoku Rabu, a potom i borbu u partizanima. Kapičić je, naime, umro prije nešto više od mjesec dana, a Pal kratko nakon snimanja filma.

Živote logoraša zauvijek je izmijenila rezolucija Informbiroa iz lipnja 1948. kada je na sjednici u Bukureštu Titov režim optužen da restaurira fašizam i priklanja se 'imperijalističkim silama'.

'U toj se rezoluciji pozivalo narode Jugoslavije da sruše režim Tita i sluge imperijalizma. Ne može biti isto napadač i onaj koji se brani. Mi smo mogli i da ih pobijemo. Pa tko zna što bi bilo da su nas Rusi napali', tako je u filmu Jovo Kapičić objasnio zašto su stradali jugoslavenski građani koji se nisu na vrijeme prilagodili apsolutnoj odanosti samo jednoj strani u komunističkom sukobu.

U filmu je potom prikazan govor Tita, koji je rezoluciju iz Bukurešta nazvao napadom na KPJ, jedinstvo naroda Jugoslavije i razbijanje zemlje, što je značilo da vrh KPJ kreće u obračun sa stvarnim ili potencijalnim pristalicama rezolucije Informbiroa. Alat izvršenja bila je Udba koja je u pravilu neselektivno krenula u veliki broj uhićenja.
Kapičić do kraja života, očito, nije imao dvojbe da državni vrh nije imao izbora.

'To su bakterije koje zaraze zdrav organizam. Znate, kad netko takav dođe na selo i stane pričati o velikoj Rusiji i tražiti da se ide Staljinu... Što smo mogli uraditi? Pa mi smo čekali rat', rekao je.

'Ranković me je zvao i rekao mi: 'Jovo, imaš jedan posao, uzmi nekoliko ljudi, jednog geologa i idi u Dalmaciju. Ima jedno ostvrce koje se zove Goli otok.'

Udba u Hrvatskoj bila je ta koja je dobila naređenje izgraditi logor, zamišljen kao mjesto 'političkog preodgajanja i drugarskog uvjeravanja', nakon čega bi informbiroovci bili ponovno uključeni u društveni i politički život. Alfred Pal imao je 'čast' da dođe u logor 9. lipnja 1949, kao jedan od prvih zatočenika. Film se također oslanja i na zapise iz Udbinih dokumenata o Milovanu Zecu, Palovom novinaru i prijatelju, koji je na izdržavanju druge kazne podlegao torturi. Zec je u Drugom svjetskom ratu preživio ustaške logore Jasenovac i Staru Gradišku, a poslije rata je bio šef odjela u uredu za informiranje Vlade NR Hrvatske.

'Poslije presude bio sam očajan. U skupnoj ćeliji u ta tri dana i noći bez sna, bez apetita, bez bistre svijesti, osjetio sam da se cijeli jedan svijet srušio u meni', zabilježeno je Zecovo svjedočanstvo u njegovim zapisima.

Pal se u filmu prisjetio kako je već sama vožnja brodom bila ponižavajuća. Osuđenici su bili natiskani u identične skučene prostore kao, kako je rekao, crnci koji su u doba ropstva u zapadnom svijetu bili odvoženi iz Afrike na Kubu i u Sjevernu Ameriku. Često ni oni ni obitelji nisu znali kamo ih vode.

Izbacili su me iz broda tako što su me zgrabili za kosu i za nogu i prebacili van. Onda su te vani malo prebili, zgazili, i onda, skidaj se, i sada marš, trkom. Dakle, trčiš gol, već si plav, zelen od udaraca i ondje je špalir. To su oni koji se još nisu revidirali, oni te nemaju pravo tući nego samo pljuvati... Nisam znao što me tek čeka gore. A čekalo ih je dvije i pol tisuće, poredanih kao zmija. Oni su ozbiljno udarali', govorio je Pal.

Riječ je bila o tome da je logor bio zamišljen tako da su osuđenici mogli dokazati da su rehabilitirani samo kroz torturu, odricanje od svih svojih stavova, čak i od svoje osobnosti te, konačno i najvažnije, kroz prokazivanje drugih logoraša.

Kapičić pak do kraja života ne priznaje da je bilo onako kako su preživjeli svjedočili.


'Rekao sam ja njima kad je došla prva grupa. Rekao sam im, znate, ljudi, ovdje vas je zlo dovelo. Ja sam vaš drug i prijatelj, borac, a i vi ste borci junaci. Nitko vas ovdje pipnuti neće, nego ćete brzo ići kući... Ja ne tvrdim da smo mi bili čistunci, časne sestre. Mi smo kao prvo imali ruke do ovdje u ratu. Bilo je: ili mi njih, ili oni nas', govorio je Kapičić.

U filmu je dano nekoliko primjera političkih grijeha zbog kojih se išlo na robiju: uhapšen zato što je harangirao da je petogodišnji plan nerealan, što je slušao istočnoeuropske radiopostaje, da je borba Sjeverne Koreje opravdana i opravdavao agresiju Kine i SSSR u Koreji, da se naša zemlja ne može održati izvan blokova.

Pala je Udbi prijavio poznanik, a sustav je tako funkcionirao da je svaki prijavljeni morao naći još barem dvojicu koju bi prijavio, dok bi po odsluženju kazne morao potpisati izjavu o suradnji s Udbom. To je također jedan od razloga zašto su osuđenici nakon oslobađanja često šutjeli o svom robijanju.

'Kakav bih ja bio čovjek da idem spavati s nekom ženom, da od nje nešto saznam, i da sutra idem do organa Udbe kako bih to prijavio?', napisao je.

Vrbovanje je bilo ključno za održavanje sustava tijekom sukoba između Jugoslavije i Varšavskog pakta.
'Došao si ovdje kao čovjek koji je držao do sebe, koji je imao nekakvu prošlost. Ovdje se to jednostavno poništilo i pokušalo ti se dokazati da si nitko ni ništa, da si izrod, govno, i da Partija odlučuje o tvom karakteru, što ćeš reći, što ćeš činiti', svjedočio je Pal.

Kapičić tvrdi da se nikada nisu koristili staljinističkim metodama, te je tvrdio da je to bio društveno korisni rad, da praktično 'to nije ni bila kazna'. I dok je Pal opisivao rad u kamenolomu, i to nošenje kamena za one koji su tek došli ili su bili posebno kažnjeni, Kapičić je tvrdio da su logoraši lovili ribu, kuhali, obavljali zanatlijske poslove i slično.

Može čovjek biti lopov. Ali ako mu kažeš da je izdajnik, to je najstrašnija kazna koja postoji. On ne želi biti izdajnik, on želi biti žrtva, oni se zovu mučenici s Golog otoka. Izmislio je da ga je netko pekao na žaru', tako je objašnjavao sudbine tisuća Kapičić.

Njemu je, međutim, suprotstavljeno Palovo svjedočanstvo.

'Ako bi se netko samo požalio da je umoran ili gladan, radila se bilješka da radi negativnu propagandu. Slijedile su kazne, ili čak prolazak kroz stroj, odnosno batinanje kroz dvored', govorio je i dodao da su u tjedan ili dva i najnaivniji od onih koji su dolazili shvatili pravila igre.

Osim premlaćivanja, najgore opasnosti po zdravlje bili su tifus i dizenterija, a prvo što je kosilo osuđenike bila je sunčanica. Praktički jedino oko čega su se Kapičić i Pal slagali bilo je da je najvažnije bilo slomiti ljudsko dostojanstvo.

Slažem se da je Goli Otok bio poniženje. To su bili fini ljudi, borci, junaci', priznao je Kapičić.

'Pitanje ljudskog dostojanstva je bilo osnovno prvo srušiti kod svakog pojedinca. On više o svom dostojanstvu ne vodi računa, nego država. To se smatralo da si revidirao', govorio je Pal.

I dok je Pal svjedočio prvom ubijenom na Golom otoku, Blaži Radičeviću koji je politički stradao kao visoki dužnosnik u CK KP Crne Gore, Kapičić je tvrdio da nitko nije bio ubijen po naređenju. Za Radičevića je tvrdio da su ga zatukli njegovi cimeri u baraci jer je navodno odbio njihovo oslobađanje, a za ostale je tvrdio da su jednostavno umirali.

'Bilo ih je možda 250. Ali to su mali gradovi. A ljudi umiru i u gradovima', govorio je.

Kapičić je i inače odavao dojam osobe koja je Drugi svjetski rat preživjela u najtežim bitkama protiv okupatora isključivo zbog svoje tvrdoće, ali i koja se poslije rata s pozicije prvog čovjeka Udbe s istom tvrdoćom i apsolutnom odanosti Partiji obrušavala na stvarne ili potencijalne protivnike režima.

Meni sin i snaha to ne razumiju. Kažu, vi ste pretjerivali. Pa jesmo, pretjerivali smo. Mi smo pretjerivali u ratu više nego tu, pa nitko to ne spominje... Ja sam stotinu ljudi pustio s Golog otoka. Nijedan to nije stavio u novine. To su pokvarenjaci! Mislili su kad dođe Staljin da će biti veliki. Ne bi se oni dobro proveli da je došlo rata. Mi smo bili opasni, gadni ljudi, ali u okviru prava, nekog našeg prava... Meni nije ništa žao. Ja sam bio ljubimac Tita, Rankovića i Đilasa. Tito me je vodio svuda po svijetu, a nisam mu ja trebao, ima policajaca. Đilas me zvao da lovimo jarebice, ribu. Ranković, ručak, večera. Ja sam bio dio tog kolektiva, ne u vrhu kao oni, ali ja sam bio izvršni organ za sve što su oni zamislili', tako je govorio Kapičić sve do svoje smrti u 94. godini.

Ono što je u priči o Golom otoku bilo možda i najgore, bilo je to što su izmrcvareni zatočenici nakon odslužene kazne bili puštani 'na slobodu' u društvo u kojem nisu mogli naći posao, u kojem su im obitelji gubile stanarska prava, u kojem su ih svi izbjegavali jer su znali da su za puštanje morali potpisati dokument o suradnji s Udbom.