ANALIZA ALEKSANDRE ŠUĆUR

Kako je Vučićev 'balkanski špijun' izblamirao Srbiju pred cijelom Europom

Aleksandar Vučić

Aleksandar Vučić

Izvor: Reuters / Autor: Marko Djurica

S izuzećem malih oceanskih država, sve zemlje svijeta imaju manje ili više uspješne sigurnosno-obavještajne agencije. Čak i Vatikanska žandarmerija ima obavještajni odjel i spada među 193 zemlje koje su organizirale jednu ili više takvih državnih agencija. Špijunske igre vrlo su intrigantne, ali imaju uhodana pravila, piše za tportal Aleksandra Šućur otkrivajući pozadine nekih velikih špijunski afera koje su odjeknule Europom. Među njih zasigurno ne spada uhićenje Čede Čolovića u Srbiji. Naprotiv, teatralno uhićenjem sitnog doušnika izblamirala se i Srbija i njezin premijer Aleksandar Vučić

Odavanje državnih ili vojnih tajni je teže kazneno djelo u većini zemalja, ali sudski postupci za obavještajnu djelatnost praktički su nepostojeći, naročito u pacificiranim europskim zemljama i okolnostima u kojima obavještajna djelatnost ne predstavlja nikakvu opasnost po mir i stabilnost država.

Duga je tradicija dovela do toga da se sa obavještajcima postupa diskretno i bez skandala.

U nedjelju, 14. siječnja 1906., u osam ujutro, na prostranoj poljani ispred utvrde Real Cittadella u Messini kapetan Gerardo Ercolessi podvrgnut je degradaciji časničkog čina i izbacivanju iz Vojske Kraljevine Italije. Ritual se odvio šest mjeseci nakon presude u postupku za kazneno djelo špijunaže i veleizdaje te burnog odjeka kojeg je proces imao u javnosti: vijesti i analize dvadeset cjelodnevnih ročišta nisu silazile s naslovnih stranica talijanskih dnevnih listova, a okončan je izrijekom na pet godina zatvora i isključenju iz vojske.

Špijunski procesi zbog podmetanja odavno su prebačeni pod oko javnosti

Kapetan Kraljevske pješadije Ercolessi i supruga uhićeni su in flagranti zbog kaznenog djela špijunaže i veleizdaje u svojoj kući. Suprotno zahtjevima (militarističkog) dijela javnosti, nije mu sudio Vojni sud, nije primijenjen vojni zakon, a nije izrečena ni smrtna kazna propisana građanskim kaznenim zakonom. Štoviše, supruga Geraldina Zola (obratite pozornost na prezime supruge, iako nije bila bliski srodnik poznatog francuskog književnika), privedena s njim za sudioništvo te okrivljujućim dokazima unatoč, oslobođena je svakog temelja optužnice.

Iako je istraga trajala godinama i posjedovala nesporne dokaze o špijunskoj aktivnosti supružnika Ercolessi-Zola, iako je zaplijenila 300 francuskih zlatnika kao dokaz ranijih isplata, sudsko vijeće Višeg suda (Corte d'Assise) u Messini prihvatilo je za kaznenopravnu činjenicu samo krađu povjerljivih isprava, ne i prodaju vojnih karata i tajnih podataka obrane Messinskog tjesnaca Francuskoj. Zašto ih sudsko vijeće nije osudilo na najvišu (smrtnu) kaznu predviđenu tadašnjim kaznenim zakonom?

Za razumijevanje dinamike tog procesa valja se prisjetiti da se on zbio samo nekoliko godina nakon najpoznatijeg špijunskog suđenja u povijesti, odnosno slučaja Dreyfus te tajanstvene i nikad rasvijetljene smrti književnika Emila Zole koji je Dreyfusa javno branio.

Slučaj Dreyfus eksplodirao je u svjetskoj javnosti, jer je Emil Zola vješto razotkrio da su svi dokazi na teret francuskog časnika bili montirani baš kao i sam proces koji se i dan danas spominje kao i Zolin čuveni tekst 'J'accuse!'. Tadašnji državnici 44 zemlje svijeta (govorimo još o dugom stoljeću, kad su države bile imperiji i nije ih bilo puno kao danas), zgađeno su, ali savjesno reagirali na slučaj Dreyfus te se na multilateralnim sastancima dogovorili da je najbolje rješenje protiv podmetaljki to da procesi za špijunažu budu javni i pred civilnim kaznenim sudom. I baš u tada relativno mlada talijanska monarhija našla se u žarištu špijunskog skandala koji je odjeknuo i u međunarodnoj javnosti.

Špijuniranje u društvu špijuna druge strane - začetak Ferijalnog izviđačkog saveza

Početak 20. stoljeća bio je obilježen naglašenim interesnim rivalstvom nad Mediteranom (desetljeće ranije otvoren je i Sueski kanal, u suvlasništvu francuskih kompanija), a planovi obrane trgovačkih ruta, artiljerijske obalne obrane (još nije bilo ratnog zrakoplovstva) i utvrđivanje obala predstavljali su okosnicu svih vojnih djelatnosti. Tjesnac između Sicilije i Kalabrije bio je predmetom kontinuiranog rada i preinake ranijih planova u čitavom razdoblju 1862. - 1914. godine.

Na značaj ovog područja za tadašnje interese i savezništva/rivalstva ukazuje i posjet 1904. njemačkog cara Wilhelma II. Messinskoj utvrdi (Njemačka je s Austrijom bila saveznik Italije u Trojnom savezu), kao i kasnije objave zapisa i dnevnika jednog od najpoznatijih tajnih agenata britanske krune, lorda Badena Powella, zapovjednika mornarice Njezinog Kraljevskog Veličanstva na Malti, koji će pred kraj 19. stoljeća provesti niz godina u motrenju i špijuniranju talijanskih linija obrane na tom području (baš kao i austrijskih, u Dalmaciji), čak ponekad i u društvu francuskih kolega špijuna, a prerušen u entuzijastičnog botanika i/ili entomologa u lovu na leptire. En passant, da podsjetimo da će ga to terensko iskustvo navesti (1907. godine) na utemeljenje najrasprostranjenijeg i najbrojnijeg udruženja na svijetu: Ferijalnog izviđačkog saveza, a njegov život postati inspiracija brojnih književnih i filmskih autora.

To je razdoblje obilježeno intenzivnim pregovorima oko pravila ratovanja, a u njima će, zbog slučaja Dreyfus, biti obuhvaćena i obavještajna djelatnost (i u ratu i u miru) koja će, godine 1907., dovesti  do potpisivanja Haške povelje, obvezujući zemlje na javan i transparentan proces za špijunažu. Uz izuzetak nekih kasnijih procesa (uvijek javnih) vezanih za Prvi i Drugi svjetski rat te procesa za vojno-industrijsku špijunažu (kao npr. proces bračnom paru Rosenberg), slučaj Ercolessi pamtimo kao zadnju presudu – na svijetu - u postupku za samo kazneno djelo špijunaže, bez elemenata drugih kaznenih djela.

Špijuni, obavještajci i informatori, naročito u miru, naime završavaju u sudnici samo ako ih se optužuje za neko teže kazneno djelo: ubojstva, terorizam, sudjelovanje u zločinačkim organizacijama, pri čemu špijunska djelatnost služi samo kao otegotna okolnost, ne predstavlja glavni temelj optužnice. S obzirom na to da većina obavještajaca ima diplomatsko pokriće, procesi se ni ne otvaraju, već zemlja domaćin zatraži njihovo udaljavanje (ako joj izravno zasmetaju).

Komično uhićenje Čede Čolovića

Čak i bez poznavanja povijesnih i pravnih okolnosti, 111 godina nakon presude Ercolessi, uhićenje jednog časnika u mirovini za špijunažu, ima gotovo komičan prizvuk (jasno, osim po njega samog i njegovu obitelj). Što je uopće mogao biti predmet (eventualne) obavještajne djelatnosti Čede Čolovića, umirovljenog (nižeg) časnika? Svi relevantni zemljopisno-strateški uvidi danas se lako utvrđuju satelitski, a detaljne vojne karte su dostupne i na world wide webu, nema nikakve potrebe da netko za taj posao plaća nekog današnjeg kapetana Ercolessija.

Dvije susjedne države surađuju, posluju, građani nesmetano putuju iz jedne u drugu. Iako iz relativno periferne pozicije, obje sudjeluju u europskim procesima, a imaju i zajedničke interese u segmentu energetske sigurnosti i opskrbe. Specijalne postrojbe vojske Republike Hrvatske i Republike Srbije čak zajedno sudjeluju u međunarodnim vojnim vježbama!

Po medijima su se nadalje pravile spekulacije da je uhićeni istraživao i izvještavao VSOA-u o mogućim ratnim zločincima među časnicima bivše JNA, ali istraživanje i procesuiranje ratnih zločina spada u obveze Republike Srbije, i po međunarodnim i unutarnjim propisima. U tom slučaju, zaslužio bi orden za hrabrost, a ne suđenje. Nijednoj zemlji nije u interesu štititi ratne zločince.

Iako su detalji uhićenja nejasni (a ne bi trebali biti, ako se sjetimo međunarodnog načela o transparentnosti i javnosti procesa za špijunažu), i međunarodna i domaća javnost u Srbiji instinktivno je pripisala razlog privođenja političkom trenu: otporu reakcionarnih elemenata Republike Srbije procesu europeizacije i normativnog usklađivanja s europskim propisima, a posebice, otvorenom poglavlju 23 u pretpristupnim pregovorima s Europskom unijom. Tu je također i ne baš razumljivi referendum u Republici Srpskoj oko proslave njezina dana utemeljenja, od kojeg se Republika Srbija (navodno) distancirala, kao jamac (baš kao i Hrvatska) integralnosti i stabilnosti Bosne i Hercegovine.

Ne mogu obavještajci voditi istrage protiv obavještajaca

Da je dio pravosuđa RS (a i nekizakoni ad hoc i ad personam) u funkciji tih reakcionarnih političkih struja, već smo imali priliku analizirati, nakon sramne presude koja je pravno rehabilitirala Dražu Mihajlovića. Za razliku od tog događaja, slučaj Čolović, pretpostavljaju pak neki drugi komentatori, mogao bi imati za cilj ne samo internu uporabu smirivanja ekstremističkih strasti, već i izazivanje tenzije s Hrvatskom, s obzirom na to da je osumnjičeni i hrvatski državljanin, a navodna optužnica tereti i Republiku Hrvatsku.

Bez optužnice – nitko od nas ne može znati za što se uopće sumnjiči taj umirovljenik, čiji je pritvor produljen na dodatnih 30 dana a zatim je objavljeno da je 'sve priznao i dobio tri godine zatvora'. Možemo samo čitati besmislene trakavice po novinama. Ako ga se optužuje za špijunažu, što bi impliciralo neku krivicu Republike Hrvatske – još jednom vrijedi podsjetiti da proces mora biti javan i transparentan.

Dok pišem, posljednja vijest je ta da se optuženi nagodio s Tužiteljstvom RS. Sudska nagodba nije dokaz krivice, netko se jednostavno može i željeti žrtvovati za svoju zemlju i na sve ga mogu nagovoriti. Nakon gore opisanog zadnjeg poznatog procesa za špijunažu, dugujem obrazloženje zašto su sve optužbe za špijunažu na teret kapetana Ercolessija otpale. Jer je u javnom i transparentnom procesu utvrđeno da istraga nije bila nepristrana, naročito plaćanje za navodnu špijunažu. Ne mogu obavještajci voditi istrage protiv obavještajaca. U tome je kvaka.

Po mom skromnom mišljenju, puno je vjerojatnije da će ovaj slučaj izazvati samo podsmijeh i sramoćenje Republike Srbije i njezina ispolitiziranog pravosuđa (i u međunarodnoj i domaćoj javnosti) koje gubi vrijeme i novac tamošnjih poreznih obveznika na istrage i procese balkanskim špijunima, ravno 111 godina nakon slučaja Ercolessi koji je barem imao kakvog-takvog faktičkog temelja i geopolitičkog smisla.

Uostalom, mislim da Republika Srbija uopće nema hrabrosti za javan i transparentan proces za špijunažu. A to bi bilo zanimljivo pratiti.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!