Kolone ljudi u dronjcima bježe iz svojih naselja. Mnogima su cilj baze UN-a ili neka od susjednih država, najvjerojatnije Uganda. Djeca su gladna, a situaciju ne poboljšavaju pucnji iz 'busha' koji se čuju svakodnevno. Glavno je sačuvati glavu i ne naletjeti na paravojne formacije koje nemaju milosti. Njihova je plaća ratni plijen, a zarobljenici su im samo teret.

Građanski rat u Južnom Sudanu bjesni već gotovo godinu dana, a kraj mu se ne nazire. Dosad je u sukobu živote izgubilo 10.000 ljudi, milijun i pol ih je raseljeno, a nekoliko milijuna gladuju. Kontradiktorno za državu koja ima jednu od najplodnijih zemalja Afrike! Uz tek klasično opravdanje kako je sukob borba za vlast unutar Južnog Sudana, pojavile su se hipoteze koje impliciraju borbu između SAD-a i Kine oko investicija i iskorištavanja resursa.

Godine 2011., tik prije proglašenja nezavisnosti od Sudana, poslije desetljeća krvavog rata, sve je izgledalo drugačije. Zemlja bogata prirodnim resursima, prvenstveno naftom i rudama postala je najmlađa država na svijetu. U glavni grad Jubu stizali su poduzetnici sa svih strana: iz Kenije, Eritreje, Ugande. Otvarale su se radnje s nadanjima za prosperitetom i velikom zaradom. Investicije su nahrupile, a ponajviše iz Kine i SAD-a. No danas, ni tri godine poslije, Južnim Sudanom ponovno teku potoci krvi, a val međuetničkog nasilja kao da je nemoguće zaustaviti.

Predsjednik i njegov bivši zamjenik

U Južnom Sudanu, dakle, postoje dvije struje sukobljene oko želje za vlašću, oko kontrole nad resursima. S jedne strane tu je legitimno izabrani predsjednik Salva Kiir Mayardit, a s druge njegov bivši zamjenik Riek Machar. Vrijedi spomenuti kako je situacija zapaprena i međuplemenskim tenzijama, jer u Južnom Sudanu plemena ima preko 60, a dva su najveća Dinka i Nuer.

Salva Kiir iz plemena je Dinka i rimokatolik, a po osamostaljenju od Sudana, 9. srpnja 2011. inauguriran je za predsjednika. No u srpnju 2013., otpustio je cijeli kabinet vlade, a Machar ga je optužio za uvođenje diktature. To je dovelo i do pokušaja puča 16. prosinca 2013. godine!

Njegov suparnik, Reik Machar rođen je kao 26. dijete jednog poglavice 1953. iz plemena Nuer, ogranak Dok – država Unity, ima doktorat iz metalurške struke i prezbiterijanac je. Iako ga je Kiir optužio da stoji iza puča, ovaj je to opovrgao, no sad je izvjesno da je to upravo tako. U vrijeme građanskog rata od 1997. do 2000., paktirao sa sjeverom, a onda osnovao svoju miliciju, da bi se 2002. ponovno vratio južnom pokretu. Nakon što je stvarni dugogodišnji vođa za samostalnost juga John Garang poginuo u zrakoplovnoj nesreći 2005., Kiir kao zamjenik postaje predsjednik, a Machar potpredsjednik autonomnog Južnog Sudana. Na Zapadu poznat kao suprug Emme McCune, mlade britanske humanitarke, koja je ostavila civilizacijske pogodnosti da s njim živi u njegovom Tukulu (okrugla kućica od blata sa slamnatim krovom). Ona gine u prometnoj nesreći u Nairobiju 1993. u 29. godini. Bila je trudna, ako je ikome to bitno.

Počeci sukoba

Uvečer 14. prosince 2013., počeo je sukob između članova predsjedničke garde. Nepoznate uniformirane osobe zapucale su na mitingu SPLM-a, vodeće JS stranke kojoj je predsjednik Salva Kiir. Već sljedećeg dana, 15. prosinca, Kiir je zatražio generala Mariala da razoruža svoje vojnike iz 'bojne Tigar', što je i učinjeno, ali su navodno razoružani samo vojnici Dinke što potvrđuje problem plemenske pripadnosti.

U toj svađi vojnici iz plemena Nuera preuzeli su kontrolu skladišta naoružanja i samog stožera. Drugo jutro Dinke su protuudarom istjerale 'pobunjenike'. No nakon toga nisu stali, već krenuli po Jubi s namjerom ubijanja Nueraca, otimajući stvari i imovinu. U okršajima koji su uslijedili između vojnika plemena Dinka i Nuer korištene su, uz sveprisutne AK-47 i teške strojnice i minobacači. Napadnuti su i UN-ovi kampovi u kojima su civili potražili zaklon.

Crno zlato – crna smrt

Jedno od glavnih razloga ovoga sukoba svakako je nafta koje u Južnom Sudanu ima napretek. Štoviše, ona čini čak 95 posto BDP-a! No Južni Sudan, zbog dugogodišnjih ratova, nema infrastrukture i rafinerije i potrebna su velika ulaganja.

Nafta se crpi na sjevernoj granici i distribuira u susjedni Sudan, bivšu neprijateljsku državu od koje su se odcijepili. Zaradu od nafte, naravno, zadržava vlada, osim onog dijela koji eksploatiraju Kinezi, Indijci i Petronas.

U intervjuu na samom početku sukoba pobunjeni Machar rekao je da će njegove trupe, sad kad kontroliraju ta naftna polja, same kontrolirati eksploataciju i iz toga isključiti Jubu te na taj način direktno poslovati s Khartoumom. 'Otvorit ćemo poseban račun na koji će se slijevati prihodi od nafte, a sve za ekonomski boljitak naroda Južnog Sudana. Juba će biti isključena iz toga dok njegova (Macharova) grupa ne preuzme vlast od predsjednika Kiira.'

Kina i SAD

Nije tajna da su Kinezi u Afriku ušli na mala vrata, bez vojne sile kao što to rade Amerikanci. Ušli su tiho, sklapajući poslove, gradeći ceste i iskorištavajući resurse kao naplatu za svoj posao. Eklatantni primjer tomu su DR Kongo i Južni Sudan. Ekonomija žedna nafte morala je tražiti nove izvore. Južni Sudan bio je upravo to.

Zbog sveg navedenog, ne čudi činjenica da u Africi trenutačno živi i radi više od milijun Kineza! Kina je također i najveći trgovinski partner Crnog Kontinenta, s oko 200 milijardi dolara prometa, dok je SAD na istom polju duplo slabiji s oko 100 milijardi dolara. Sličnu situaciju vidimo i u Južnom Sudanu. Amerika (SAD) je u Južni Sudan ulagala i prije službenog proglašenja nezavisnosti 2011. Podržavala je borbu za nezavisnost u višedesetljetnom građanskom ratu muslimanskog sjevera i kršćanskog juga. Od 2005., Amerika je potrošila oko 300 milijuna dolara na profesionaliziranje Južnosudanske vojske i oko 10 milijardi na proces stabilizacije.

Ovakva ulaganje ne čude jer je nadaleko poznato da Južni Sudan ima jednu od najplodnijih zemalja u Africi, a ujedno je bogata naftom i rudama. Paradoksalno, trenutačno nekoliko milijuna ljudi gladuje! Iako je zemlja površinom veća od Francuske, u njoj postoji svega 200 kilometara asfaltiranih cesta, i to većinom oko glavnog grada Jube. Od izvoznih proizvoda najvažnija je nafta. Ona čini više od 90 posto BDP-a i glavni je razlog sukoba.

Iako su Amerikanci podupirali Južni Sudan na putu nezavisnosti, situacija se kasnije bitno promijenila. Naime, prije početka sukoba krajem 2013., oko 70 posto sveukupnog izvoza nafte našlo se u rukama Kineza, a južnosudanska nafta pokrivala je čak pet posto kineskih potreba za naftom. Iako je Kina prije proglašenja nezavisnosti ostajala suzdržana bojeći se kako će ostati bez dotoka nafte iz polja na jugu koja naftovodima moraju proći kroz suparnički sjever, to se izgleda bitno promijenilo. Kini je najvažnija stabilnost kako bi posao tekao uobičajenim tokom. Najgore što se moglo dogoditi krvavi je sukob koji će omesti taj proces. Stoga i ne čudi izjava južnosudanskog ministra informiranja Michaela Makueija Luetha kada optužuje zapadne saveznika za umiješanost u pobuni protiv predsjednika Salve Kiira. Prema njegovim izjavama, Amerika na krilima kaosa želi zagospodariti većim dijom naftnog bogatstva Južnog Sudana.

Kina se u međuvremenu odlučila na veliki korak slanja 700 vojnika u sklopu misije UN-a. Glavni im je zadatak čuvati naftna polja. To je revolucionaran potez, jer Kina se do sada suzdržavala od slanja većeg broja vojnika u Afriku i sve je bazirala isključivo na trgovinskim ugovorima.

U kojem će smjeru sukob krenuti, još nije sigurno. Mirovni pregovori traju cijelu godinu i trenutačno se čini kao da je pucnjeva i pokolja manje. To nikako neće razveseliti iskusnijeg promatrača, jer on zna da su puške prestale grmjeti samo zbog kišne sezone. Čim kiše prestanu, možemo očekivati novi krvavi bal u najmlađoj državi na svijetu.

Više od autora čitajte na njegovom blogu.