KOMENTAR MARINKA ČULIĆA

Je li Kolinda Grabar Kitarović 'HDZ-ov Josipović'?

  • Autor: Marinko Čulić
  • Zadnja izmjena 08.01.2014 12:13
  • Objavljeno 08.01.2014 u 12:00
Kolinda Grabar Kitarović i Ivo Josipović

Kolinda Grabar Kitarović i Ivo Josipović

Izvor: Pixsell / Autor: Željko Lukunić

Ako je krajnja točka priče o Kolindi Grabar Kitarović kao mogućem oponentu Ive Josipovića na predsjedničkim izborima ta da Karamarkova stranka iznjedri novog uspješnog predsjednika neuspješne zemlje, hvala lijepo – takvog već imamo

Da se sutra održe predsjednički izbori, opet bi premoćno pobijedio sadašnji predsjednik Ivo Josipović. Ta se rečenica ponavlja već četvrtu godinu otkako je Josipović na Pantovčaku, baš svaki put kada anketne agencije provedu istraživanje o tome. Ponovilo se i prije nekoliko dana, kada je opet isti čovjek, pobijedivši već u prvome krugu, zasjeo sam kao duh na vrh liste popularnosti. Ali ovaj put ipak uz jednu dosad nepoznatu novinu. Procurilo je da u HDZ-u razmišljaju da Josipoviću suprotstave Kolindu Grabar Kitarović, za koju se pretpostavlja da bi puno bolje prošla od dosadašnjih predsjedničkih kandidata ove stranke: nekarizmatičnih Mate Granića i Jadranke Kosor te nabusitog Andrije Hebranga.

Ona je, naprotiv, omiljena u javnosti kao koncilijantna i uglađena osoba, a sigurno joj neće odmoći ni to što je privlačna žena pa izgleda da u Karamarkovoj stranci smatraju da su konačno riješili veliki problem. Ni na jednim izborima nakon Tuđmanova odlaska nisu se pojavili s poštenim predsjedničkim kandidatom, ali, evo, i njima se posrećilo da najzad nađu jednu takvu. Ali ima tu nešto što ne vide, ili ne žele vidjeti. Po svojim karakternim osobinama Grabar Kitarović zapravo je vrlo slična Josipoviću, što će reći da megapopularnom predsjedniku HDZ-ovci namjeravaju suprotstaviti neku vrstu 'ženskog Josipovića'. To samo podcrtava nešto što tu neupitnu popularnost aktualnog predsjednika čini začudnom, ako hoćete, u neku ruku i nenormalnom.

Nije, naime, normalno da se u, sada će, pola desetljeća nije pojavio baš nitko tko bi bio ozbiljan protukandidat Josipoviću, izuzevši, dobro, Antu Gotovinu (ali, izgleda da taj novopečeni ribar nema zasad nikakvih predsjedničkih ambicija). To je nepobitan znak, a nije jedini, da politika u Hrvatskoj nepovratno odumire kao ozbiljna djelatnost. Od nje je još jedino ostalo to kako tko od političara izgleda (imaju li mu očni kapci ravnomjeran ovjes), je li pristojna ponašanja, smješka li se pred kamerama… Ukratko, riječ je o famoznoj estradizaciji politike koja je kao putujući cirkus dospjela i na ove naše strane sa Zapada, ali je stvar zapravo još i puno gora.


Izbori kakvi bi trebali biti

Onaj tko dovoljno dugo pamti sjetit će se da su se ideolozi u bivšoj državi rugali zapadnim demokracijama da je tamo sve isto, ono što govori vlast malo prepakirano govori i opozicija. I danas ćete čuti nemali broj našijenaca kako uvjereno tvrde da između američkih republikanaca i demokrata nema nikakve razlike. Ali crnog vraga je tako. Američki predsjednički izbori, čak i u fazi unutarstranačke borbe za nominaciju, prava su politička korida o pitanjima zdravstva, bankarskog sistema, uloge države itd. u odnosu na ovo kod nas, a isto je bilo i na nedavnim njemačkim parlamentarnim izborima. Štoviše, iza potonjih je onda još slijedilo nekoliko tjedana ljutih pregovora, u kojima je Angela Merkel, ta 'najmoćnija žena na svijetu', morala napraviti presedanski ustupak socijaldemokratskom koalicijskom partneru oko najnižih radničkih plaća.

U našem slučaju imamo odjek s uzavrele američke političke scene samo u obliku ovoga žestokog svjetonazorskog rata kojeg upravo gledamo, a s njemačke scene ni toliko, tako da se za visoku temperaturu brine još samo radikalna desnica. Ali kako ona Hrvatsku i dalje uporno doživljava tako da bi htjela oslobađati već oslobođeno, kroatizirati već kroatizirano i homogenizirati već homogenizirano, i to je zapravo samo dodatni dokaz prije spomenute tvrdnje o odumiranju politike. Ona, ta politika, u smislu ozbiljnog bavljenja životnim pitanjima ljudi i zemlje, jedva da više postoji, a i ono što postoji bezuspješno dokazuje razloge svoga postojanja. Ivo Josipović možda nije prvi od kojeg treba početi s nabrajanjem krivaca za ovakvo stanje, ali kako je očito da se iz petnih žila trudi da ostane najpopularnijih političar, red je da se vidi što iza toga stoji.

Kada ga pitaju što je ključ te njegove popularnosti, je li on u tome što se nikome ne želi zamjeriti, reagira uvrijeđeno i veli da je to podmetanje, on bi samo htio da se među sukobljenim stranama ne ruše mostovi, nego da se vodi dijalog. U redu, predsjednik ima puno pravo zauzeti i takav stav. Ali onda mora odgovoriti kako to da su ti mostovi rušeni valjda najviše baš za njegova mandata. I je li uopće moglo biti drukčije ako je, recimo, oko ćirilice u Vukovaru zauzeo stav da Ustavni zakon o manjinama treba poštovati, ili donijeti drukčiji. A to je onda izgleda i potaklo vukovarske stožeraše da skupljaju potpise za takav drukčiji Ustavni zakon pa sada i imamo ovu prijetnju antićiriličnim referendumom.


Što bi napravila Kolinda Grabar Kitarović?

Srećom, HDZ je odustao od podrške tom referendumu pa sada čak izgleda da on više od kolebljivog i dezorijentiranog Josipovića doprinosi smirivanju strasti i stabiliziranju situacije. Ali Karamarkova stranka  praktički je do jučer potpirivala te strasti i ohrabrivala vukovarske stožeraše da nastave antićirilični ustanak do konačne pobjede latinice. I sada bi ta stranka htjela dati novog hrvatskog predsjednika?! Pa taj bi, bila to Grabar Kitarović ili bilo tko drugi, mogao biti dobar predsjednik samo ako bi prekinuo svaku vezu, pogotovo pupčanu, s takvim HDZ-om. A odmah zatim, već u sljedećem koraku, morao bi se početi baviti ozbiljnom politikom, u kojoj ćirilica svakako ne bi bila na zadnjem mjestu, ali, bogami, ni na prvom.

To je politika koja je u najboljem smislu 'starinska', jer radi ono što je politika uvijek morala raditi, određivati ciljeve zemlje i boriti se za smjerove kojim se do njih dolazi. A ne proizvoditi političke manekene kojima je jedina svrha svidjeti se javnosti i obarati besmislene rekorde popularnosti, koji u ovako nesređenoj i rastrojenoj zemlji izgledaju već sasvim, sasvim groteskno. Po logici koja danas vlada, najpopularnijeg predsjednika imat ćemo kada zemlja bude – na korak do propasti. O da, znam da se ova priča može ispričati i na drukčiji način, u smislu da bi nominacija Grabar Kitarović za predsjedničke izbore značila povratak HDZ-a u centar, i da to treba pozdraviti. Evo, pozdravljam.

Ali ako je krajnja točka ove priče ta da Karamarkova stranka iznjedri novog uspješnog predsjednika neuspješne zemlje, hvala lijepo – takvog već imamo.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!