PUTOPIS JASENA BOKE

Bjelorusija, diktatura u koju malo tko putuje: Kako mi je KGB uzeo dokumente i satima me pretresao do gole kože

  • Autor: Jasen Boko
  • Zadnja izmjena 20.07.2022 15:49
  • Objavljeno 17.07.2022 u 13:30
tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Montaža: Neven Bučević

Jedan od najpopularnijih hrvatskih putopisaca Jasen Boko ove godine intenzivno putuje istokom Europe, pripremajući putopisnu knjigu o migracijama koje su formirale suvremenu Europu. U dva nastavka za tportal piše o svom iskustvu u jednoj od najmanje poznatih europskih zemalja, u koju malo tko putuje – Bjelorusiji

Već šest sati sjedim u nekakvoj vojnoj zgradi u Maziru na jugoistoku Bjelorusije, bez oduzete putovnice i dokumenata, u neposrednoj blizini ukrajinske granice. Sa mnom su četiri pripadnika bjeloruskog KGB-a (da, zloglasna sovjetska služba u Bjelorusiji je zadržala to ime) koji me već satima ispituju i pretražuju sve što imam kod sebe i u automobilu, uključujući mobitel.

Kako se uvijek uspijem naći na krivom mjestu u krivo vrijeme? Proganja me to pitanje. Zapravo odavno znam odgovor: previše sam radoznao i kad mi se kaže da se nekamo ne ide, moram baš tamo otići. I tako sam se našao u rukama 'pogranične službe' jer sam zalutao u 'zabranjenu zonu', a ti su me, nakon preliminarnog ispitivanja, predali u ruke 'stručnjacima' koji, gle čuda, uopće ne znaju bjeloruski pa se ispitivanje odvija isključivo na ruskom.

Jasen Boko - od Volge do Jadrana

Jedan od najpopularnijih hrvatskih putopisaca Jasen Boko ove godine intenzivno putuje istokom Europe u potrazi za materijalom za svoju novu putopisnu knjigu radnog naslova 'Od Volge do Jadrana – migracije koje su formirale suvremenu Europu: Indoeuropljani, Slaveni, Hrvati'. Knjiga istražuje manje poznate činjenice o slavenskom dolasku na Jadran i još uvijek nepotpuno istraženoj pojavi Hrvata na povijesnoj sceni. Prostor kojim Boko putuje proteže se od Urala i Kazahstana, preko Kaspijskog jezera i Volge, pa do Dunava i Mediterana. Tim su se područjem kretale sve velike povijesne migracije koje su formirale prostor i stanovništvo suvremene Europe. Prošao je dosad kroz Srbiju, Mađarsku, Bjelorusiju, Poljsku, Češku i Slovačku, a u planu su još Bugarska, Rumunjska, Moldavija, Kazahstan i Ukrajina. U dva nastavka za tportal piše o svom iskustvu u jednoj od najmanje poznatih europskih zemalja, u koju malo tko putuje – Bjelorusiji.

Nasreću, nakon prva tri sata i Google translatea pojavila se i prava prevoditeljica, konačno netko tko zna engleski, kako bi mi objasnila da je situacija dosta ozbiljna jer sam uhvaćen u pograničnoj, zabranjenoj vojnoj zoni. Jasno je da sam, ne dokažem li suprotno, zapravo – špijun sa zadatkom! Jer tko bi drugi došao čak do Bjelorusije automobilom i onda se motao uz ukrajinsku granicu? Ne pomaže moje objašnjenje da je taj dio u neposrednoj blizini Ukrajine i nedaleko od Kijeva na mapi i u svim materijalima naveden kao 'Palieski, državni radioekološki park', isto kao i Černobil na drugoj strani granice u neposrednoj blizini. Stvarno, što ja radim u Bjelorusiji?

Jasen Boko na putu Slavena

Jasen Boko na putu Slavena

Izvor: tportal.hr / Autor: Nikolina Uroda

E pa, jednostavno, od početka mojih putovanja imam neki osjećaj za to da se 'uvalim' u probleme, još i prije onog ulaska u Afganistan prije desetak godina, iako planirani put nije vodio tamo. A kako u novom projektu planiram knjigu o migracijama, odnosno pojavi Slavena na povijesnoj mapi, uopće me nije začudilo kad je Rusija napala Ukrajinu, u čemu joj se zdušnom, ne samo moralnom podrškom pridružila i Bjelorusija, jer upravo su te tri zemlje bile ključne na tom putovanju. Od Rusije sam odustao, ako ništa drugo zbog toga što uvijek podržavam napadnutu zemlju, u Ukrajinu nisam mogao pa je ostala Bjelorusija kao logičan izbor. Sve ostale zemlje koje su mi na putu lako ću proputovati, a vjerujem da ni Ukrajinu u jednom trenutku neću zaobići, ali Bjelorusiji nisam mogao odoljeti.

  • +4
  • +1

Jasen Boko - putopis iz Bjelorusije

Izvor: tportal.hr / Autor: Jasen Boko

Put u diktaturu

Puno je razloga za takav odabir, a moralne dvojbe i savjete prijatelja da nitko ne treba putovati u zemlju kojom vlada neka diktatura najlakše sam odbacio. Da biram samo demokratske zemlje, nikad ne bih otišao u neke od meni najzanimljivijih destinacija, jer sam uvjeren da zemlju čine njeni ljudi, a ne diktatori koji su silom ili pseudodemokratskim postupkom zgrabili vlast.

Osim toga, u Bjelorusiju nitko ne putuje. Evo, vjerojatno puno vas pozna nekog tko je prošao Afganistanom, Sirijom, Irakom, Iranom, čak i Sjevernom Korejom, ali poznajete li nekog tko je, službeno kao turist i vlastitom voljom, bio u Bjelorusiji, pogotovo svojim automobilom, koji izgleda da je preživio černobilsku katastrofu?

Zašto je ovaj dio svijeta bitan Slavenima, Hrvatima pogotovo, duga je priča za koju ovdje nemam mjesta, ali dovoljno je provozati se jugom Bjelorusije ili sjeveroistokom Ukrajine i čitati imena sela: Dubravica, Veliki Bor, Baranovići, Sinkevići, Mikaševići, Babunići, Ivaškovići, Savići, Pribilovići, Jurovići, Vedrići, Babići… Ali za taj ćete dio priče morati pročitati moju knjigu kad se pojavi na policama, a to će potrajati. Moram prije proputovati sve te krajeve.

  • +8
  • +5

Aleksandar Lukašenko i Vladimir Putin

Izvor: EPA / Autor: SERGEI ILYIN/SPUTNIK/KREMLIN POO

Ali i bez cijele te priče zanimala me Bjelorusija kao bijelo mjesto europske mape, zemlja koju čvrstom rukom vodi, kako ga od milja zovu, 'posljednji europski diktator' Aleksandar Lukašenko i u koju baš nitko turistički ne putuje. Lukašenko, iz svoje perspektive, uspješno pobjeđuje na demokratskim izborima otkad postoje, od 1994., pa je prvi i jedini predsjednik ove zemlje, ali s tim se pobjedama demokratski svijet ne slaže, s dobrim argumentima. Formula dugovječnosti je jednostavna: opoziciju je Lukašenko uspješno ili otrovao ili pozatvarao, a živi i na slobodi su samo oni koji su uspjeli pobjeći u emigraciju. Lukašenko, bivši vođa Komsomola, ništa nije prepustio slučaju pa svake 'demokratske' izbore brutalno i jako uspješno lažira, najčešće tako da zatvori sve opozicijske lidere neposredno prije njih. Ne pomažu ni sve brojniji javni prosvjedi ni međunarodne organizacije koje takvu zemlju redom izbacuju iz svojih redova - Lukašenko ima namjeru vladati do smrti. Ukratko, organizacije za ljudska prava smatraju ovaj režim jednim od najrepresivnijih u svijetu. Prijatelja na međunarodnoj sceni Lukašenko, iz razumljivih razloga, ima jako malo, ali jedan je bitan: Putin!

Pješačke zone, parkovi i zelenilo karakteristika su Bjelorusije

Pješačke zone, parkovi i zelenilo karakteristika su Bjelorusije

Izvor: tportal.hr / Autor: Jasen Boko

'Ugodna' diktatura

Saznati na ulici kako o svom dragom vođi razmišlja narod prilično je teško. Bjelorusi su, baš kao i svi narodi bivšeg Sovjetskog Saveza – a isto sam iskustvo imao i primjerice u Uzbekistanu - u susretima s nepoznatima jako zatvoreni. Zvuči nevjerojatno, ali imam dojam da je strah od nepoznatih (potencijalnih dojavljivača tajnih službi), sveprisutan u Sovjetskom Savezu, ostao do danas, čak i kod onih rođenih nakon rušenja željezne zavjese. Postoji, naravno i jezična barijera, jer se engleski ne uči nigdje, a ruski je posvuda, ali neka neugoda u društvu nepoznatih ostala je i danas. A Lukašenkova čvrsta ruka dodatno je stimulira.

Bjelorusija, ako možete zanemariti činjenicu da se radi o pravoj diktaturi, ostavlja izrazito povoljan dojam na putnika. Gradovi su čisti, širokih ulica, bez prometnih gužvi, a parkinga ima posvuda. Sve ono što muči demokratsku Europu ovdje ne postoji. Kad se tome dodaju nevjerojatno velike površine pod zelenilom, parkovi i prostori za odmor, slika je gotovo idilična. Restorani, pubovi, mladost koja ne djeluje sputano, moda koja je odavno napustila socijalistički model, kao i arhitektura, sve odaje urbanu sliku kakvu bismo i mi u Europi željeli vidjeti. Više nego bilo gdje u bivšem Sovjetskom Savezu, ovdje i dalje postoji komunistička ikonografija, a ulice nose isto ime kao nekad: Karla Marxa, Sovjetska, Lenjinova, Komsomolska, Bulevar kozmonauta…

Za diktaturu neočekivano: nema snažne prisutnosti policije ni pokreta vojske, iako je kad sam ušao u zemlju u medijima udarna vijest bio početak vojnih manevara. Tek sam u provinciji, blizu ukrajinske granice, naletio na manji konvoj s topničkim oružjem.

S Maxom i Dašom, prebjezima iz Putinova režima

S Maxom i Dašom, prebjezima iz Putinova režima

Izvor: tportal.hr / Autor: Jasen Boko

Bijeg u Gruziju

Ispijajući pivo sa slučajnim poznanicima ispred odličnog hostela u Minsku, uspio sam ipak osjetiti puls ulice i stav prema Lukašenku, ali i Putinu. Max i Daša uopće nisu Bjelorusi, Rusi su koji su ilegalno iz Rusije prebjegli u – Bjelorusiju, ne zato što im je ona demokratski uzor, nego zato što se jedino tu granicu moglo prijeći uz pomoć krijumčara ljudi, a bez prelaska službene granice. Bio je to jedini način da pobjegnu iz Rusije - ona je zbog prosvjeda protiv Putina bila zatvorena, a on je uspio izbjeći uhićenje jer je pobjegao od kuće. U Minsku čekaju mogućnost da zrakoplovom odlete u Gruziju, zemlju koju oboje smatraju demokratskim idealom i državom spremnom pomoći žrtvama diktature, kakvima se, opravdano, vide.

Satima smo razgovarali o situaciji u Rusiji, u koju će se vratiti samo kad Putina, ovako ili onako, više ne bude i u zemlju dođe demokracija. Uvjeravaju me da, posebno među mladima koje poznaju, i u Rusiji i u Bjelorusiji postoji snažan pokret otpora protiv diktature. Većina mladih ljudi, uvjeravaju me iz vlastitog iskustva, žele živjeti u normalnoj europskoj državi, onoj koju ne vode bolesni diktatori. Obećao sam im da neću ništa, fotografiju pogotovo ne, objaviti o njima na društvenim mrežama ili u medijima sve dok ne stignu u slobodu Gruzije.

Ali četiri dana kasnije, u trenutku u kojem dva civilna i dva vojna ruska ispitivača mašu našom zajedničkom slikom iz mog mobitela tražeći objašnjenje tko su to dvoje mladih ljudi 's kojima sam se sastajao', Max i Daša još u Minsku čekaju svoj prijevoz za bijeg u Gruziju.

U sljedećem nastavku: kako sam ipak preživio ispitivanje KGB-a, a da nisam odao Maxa i Dašu; kako sam, očito dovoljno mudro, uspio odgovoriti na stotine pitanja, između ostalih i o raspoloženju hrvatskih građana prema svojoj Vladi (s obzirom na inflaciju i suprotstavljanje Putinu); za koga to njuškam po zabranjenim područjima i zašto sam, konačno, nakon osam sati ispitivanja 'priznao krivnju' i onda se doslovno cjenkao koliku ću novčanu kaznu platiti.

Pratite nas na društvenim mrežama:

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!