PUTOPIS JASENA BOKE

Iz srca Bolivije: Uzalud im objašnjavam da ne pišem politički putopis - nema ovdje života izvan lika predsjednika

14.01.2018 u 16:44

Bionic
Reading

U najnovijem putopisu iz Bolivije Jasen Boko piše o njihovu predsjedniku Evu Moralesu, ma koliko se trudio ne baviti politikom. Deklarirani ljevičar, zatvaran ranije zbog borbe za prava starosjedilaca, Evo je Boliviju svojim dolaskom na vlast okrenuo naglavce. Najsiromašnija zemlja Latinske Amerike u desetak godina njegove vlasti napravila je golem iskorak nabolje pa stoga ne čudi da je i građanima prva i posljednja tema razgovora baš on

Evo, SI!

Evo, NO!

Ne postoji zid u Boliviji na kojem ne piše jedna od te dvije parole i ne postoji stanovnik najsiromašnije latinoameričke zemlje koji nema stav o tom pitanju. Osim toga, spreman je vrlo žučno ga obrazložiti. 

'Evo, SI, kakvo je to pitanje?' pozitivan je ulični prodavač voća u Santa Cruzu, i sam, kao i Evo, pripadnik plemena Aymara, kojem kao pravi ignorantski kolonijalist nisam zapamtio 'indijansko' ime.

'Evo, NOOO, jesi ti normalan, kakve gluposti pitaš?' direktan je Fernando, vlasnik hostela u Santa Cruzu u kojem smo odsjeli, a pred kojim onaj koji je za 'si' prodaje svoje voće.

Evo je, inače, Juan Evo Morales Ayma, bolivijski predsjednik, a ono 'si' ili 'no' bilo je referendumsko pitanje 2016. kojim je Evo pokušao dobiti podršku naroda za svoj četvrti predsjednički mandat, a koje je za današnju Boliviju postalo ono 'biti ili ne biti' i ispisano je, u jednoj ili drugoj varijanti, posvuda. Svaki razgovor s domaćima neizbježno završi na politici i Moralesu i uzalud im ja objašnjavam da ne pišem politički putopis i da bih ja s njima 'o životu'. Nema ovdje života izvan lika njihova predsjednika, bojim se, pa evo im ga onda u putopisu.

Evo Morales po mnogočemu je u svijetu najpoznatiji latinoamerički političar, a na vlast je došao, kao prvi predsjednik na kontinentu iz redova starosjedioca, nadmoćnom pobjedom na izborima 2006. godine. Važno je napomenuti da su latinoamerički politički sustavi predsjednički, dakle osoba na čelu države nije fikus koji lijepo izgleda, pazi na frizuru i govori populističke gluposti, bez ikakve odgovornosti, nego je vladar i predsjednik vlade sa svim ovlastima.

Deklarirani ljevičar, zatvaran ranije zbog borbe za prava starosjedioca, Boliviju je svojim dolaskom na vlast okrenuo naglavce. Najsiromašnija zemlja Latinske Amerike u ovih je desetak godina njegove vlasti napravila golem iskorak nabolje, a briga za najsiromašnije, dosljedni anti-imperijalizam, borba s neoliberalizmom kao gospodarskom politikom i raskid s monopolom Sjedinjenih Američkih Država nad bolivijskim gospodarstvom i iskorištavanjem sirovina, donijeli su mu golemu popularnost. Nacionalizacija resursa i borba da svaki stanovnik ove zemlje ima pravo na osnovno - vodu, hranu, zdravstvenu zaštitu i obrazovanje - stvorili su mu i niz neprijatelja u kapitalističkom svijetu, ali i u zemlji.

'Ne treba nama Evo, nama trebaju slobodni kapitalizam i mogućnost zarade', govori mi Fernando i s njim se slažu baš svi iz srednje klase koji se bave ovim ili onim biznisom.

'Evo je spas za nas koji prije njega nismo imali baš nikakva prava, sad možemo djecu, umjesto na nekakav posao gdje će ih iskorištavati, slati u školu', bez ikakve dvojbe brani Eva ulični prodavač voća. I on se, zapravo, bavi  'biznisom', ali je njegov 'profit' dovoljan za puko preživljavanje i sigurno ne pripada srednjoj klasi. S njim se slažu svi s dna socijalne ljestvice, najčešće obespravljeni starosjedioci koji se bave prodajom suvenira na ulici ili sitnom poljoprivredom na nekom komadiću zemlje. A te je sirotinje, uglavnom domorodačke, više od 60 % u Boliviji, što nije beznačajno za ovu priču.

Bivši proizvođač koke, koju definitivno treba promatrati kao dio kulture u Andama, a ne kao sirovinu za proizvodnju kokaina, Evo Morales je i prije dolaska na vlast bio borac za prava obespravljenih, malih zemljoradnika, žena, ali i seksualnih manjina, a kad je došao na vlast, učinio im je život znatno lakšim, dok je život otežao međunarodnim korporacijama koje su prije njega cijedili bogate bolivijske resurse, državi gotovo ne plaćajući naknade. Profit od rudnika i industrije prelio se zahvaljujući Evu iz džepova korporacijskih šefova u poboljšanje života malih ljudi, što mu ni jedni ni drugi, svatko na svoj način, nisu zaboravili.

<<Sve o tome zašto je Jasen Boko krenuo na put zemljama kojima je prošao Che pročitajte ovdje>>

Logično, sukobio se i s utjecajnom Katoličkom Crkvom, čije je metode nazvao inkvizicijskim, ali tu je bitku u katoličkoj zemlji malo teže dobiti.

I dok venezuelanski socijalistički eksperiment, zahvaljujući megalomaniji, ali i korupcijskim skandalima Huga Chaveza, upravo završava u siromaštvu, neredima i krvi, a onaj kubanski već se desetljećima muči, Bolivija se na prvi pogled čini oglednim primjerom uspjeha socijalističke vladavine u demokratskom sustavu.

  • +40
Jasen Boko u Boliviji Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Jasen Boko

Fernando, ma koliko mu bio suprotstavljen, ne može Moralesu odreći neke uspjehe, s potrebom da naglasi kako je tako bilo samo u njegovu prvom petogodišnjem mandatu. U trenutku njegova dolaska na vlast, prema službenim podacima u Boliviji je 60 %  stanovništva živjelo ispod crte siromaštva (definiranog prihodom manjim od 25 kuna dnevno), a nepismenih je bilo 16 %, najviše u Južnoj Americi. Prva Moralesova politička odluka bila je smanjivanje vlastite plaće i plaće svojih ministara za 57 %, što je najavilo beskompromisnu borbu, a slijedio je bolivijski ekonomski oporavak koji se nije zaustavio ni 2007. i godinama svjetske recesije koja je slijedila.

Postotak siromašnih deset godina kasnije znatno je smanjen, zaposlenost povećana, gospodarski rast je nastavljen, a nepismenost u Boliviji potpuno je iskorijenjena. MMF-u i Svjetskoj banci Morales je zahvalio na ponuđenoj 'pomoći' glatko je odbivši, Amerika je povukla svoju financijsku pomoć (čija je jedina svrha ionako bila pogodovanje američkom biznisu), s njom i veleposlanika, međunarodne korporacije sad su dobar dio profita morale ostavljati u Boliviji, a država je postala latinoameričko gospodarsko čudo, ali i zemlja u kojoj se poštuju ljudska prava, što za ovaj dio svijeta, izmučen brojnim vojnim diktaturama, i nije nešto normalno i očekivano.

Sve djeluje idilično, kao u nekoj socijalističkoj bajci, ali bolji poznavatelji latinoameričkih političkih prilika sad će me prekinuti i postaviti logično pitanje: Čekaj, kako čovjek izabran na predsjedničku funkciju 2006., u zemlji kojoj Ustav dopušta samo jedan mandat, 2018. još može biti predsjednik?

Odlično pitanje, hvala. Očito može, kad je riječ o Moralesu. Prvo što je napravio odmah na početku prvog mandata, a zahvaljujući većini u Skupštini, bila je promjena Ustava koja je donijela mnoge dobre stvari: zemlja je proglašena multinacionalnom, Crkva je odvojena od države, izbačene su iz Bolivije vojne baze drugih zemalja, proglašen suverenitet nad mineralnim bogatstvima (dotad u vlasništvu multinacionalnih kompanija), a usput je dodano i ono što nikom u tom trenutku nije osobito zasmetalo - predsjednik se mogao birati na dva mandata. 

Morales je i opet nadmoćnom većinom izabran 2009., ali je odmah obavijestio javnost da mu se novi mandat, zbog promjene Ustava, broji tek kao prvi mandat. Tu je već zazvonilo na uzbunu jer je Morales počeo pokazivati vrline svojih uzora, Castra i Chaveza, diktatorske namjere.

'Kakve diktatorske namjere?' ne slaže se onaj ulični prodavač, odan svom predsjedniku koji mu je doveo vodu u selo i djeci omogućio školovanje. Uzalud ja s njim pokušavam prokomentirati život u suvremenoj Boliviji, ne pušta taj Moralesa: 'Odličan je predsjednik i treba vladati zauvijek!'

'Trebalo nam je neko vrijeme da prepoznamo što je taj čovjek zapravo', lapidaran je Fernando. Morales je i u drugom mandatu nastavio raditi dobre stvari iz perspektive onih brojnih obespravljenih, donijevši zakon protiv nasilja nad ženama i formirajući novu vladu u kojoj su polovica ministara bile žene, nezapamćeni presedan ne samo u latinoameričkim zemljama.

Iako je raslo nezadovoljstvo, osvojio je i treći put predsjednički mandat, ma koliko se Amerikanci i lokalni oligarsi tome suprotstavljali. 

A onda se, jer mu ni tri mandata nisu bila dosta, odlučio 2016. za referendum, onaj 'Evo, si' ili 'Evo, no' na kojem mu je narod trebao osigurati i četvrti mandat. Referendum je za dlaku izgubio. Kako čovjeku koji pokazuje sve veće diktatorske sklonosti ni volja naroda nije bila dovoljna, poigrao se malo imenovanjem sudaca u Vrhovni sud, nakon čega je ovaj donio odluku da političari mogu biti birani na neograničeni broj termina, čime je Evo nagovijestio ambiciju za doživotnom vladavinom. Samo treba naći način da ga narod uvijek bira, ali poznavajući osebujni predsjednički lik, smislit će on već nešto, s narodom ili bez njega.

Kad putujete danas Bolivijom, jedino što vas prati je lik njezina predsjednika, on je posvuda na slikama. Uz svaku instituciju, školu, vrtić, ured otvoren državnim novcem, Moralesova je slika u 'prirodnom' okruženju, s radničkom kacigom ili školskom knjigom u ruci. Pitam se što radi na slikama kad izgradi javni zahod, u kojem je položaju?

Pravi kult ličnosti udružen s megalomanijom sve je prisutniji, ministarstva se trude objavljivati knjige o njegovu liku i djelu, oduševljeni studenti pišu mu zbirke stihova (izdavač je, naravno, neko ministarstvo), vojnici mu skladaju koračnice, a serija slikovnica o njegovu djetinjstvu distribuira se o državnom trošku među djecom. S pričama koje pamte i djeca našeg socijalizma, poput one o kuhanju svinjske glave za gladnu braću.

Vrhunac kulta ličnosti, koji bi ga mogao doći glave, prošlogodišnje je otvaranje Muzeja demokratske i kulturne revolucije, vrijednog pedesetak milijuna kuna u Orinocu. Problem je što je izgrađen u predsjednikovu rodnom selu koje broji 700 stanovnika, od kojih 670 živi ispod granice siromaštva, i što je zapravo posvećen - Evu Moralesu. Unutra su njegove fotografije s državnicima, slike predsjednika koje su naslikali umjetnici, njegove školske knjige i nogometni dresovi, počasni doktorati raznih svjetskih sveučilišta (iako Evo nije završio ni srednju školu), čak i truba koju je svirao kao dječak.

Nije čudo da sve više ljudi, čak i onih sklonih mu do prije neku godinu, Eva sve češće zovu EGO Morales, a nezadovoljstvo raste.

Tako se po tko zna koji put jedna plemenita ideja, zahvaljujući egoizmu političara, počela pretvarati u svoju suprotnost. Bit će zanimljivo na izborima dogodine vidjeti sudbinu Moralesa i hrabrog bolivijskog socijalnog projekta. Poraz ovog neobičnog političara - koji je u modu uveo karirane džempere umjesto odijela - neoliberalni kapitalizam i američke korporacije dočekali bi s neskrivenim veseljem. 

Ma koga dogodine odabrali, nadam se da će Bolivija nastaviti putem oporavka.

'Nemoj ti meni put oporavka', ljut je Fernando, 'nama trebaju kapitalizam, mogućnost zarade i strane investicije, a ne pismena i sita sirotinja, kojima se ugađa samo zato što ih je puno i što, opismenjeni, mogu glasati za Ega!' zaključio je svakidašnju kapitalističku jadikovku vlasnik uspješnog malog hotela.

'Govoriš o našem predsjedniku kao da je već poražen. Ni slučajno, Morales treba ostati naš predsjednik doživotno', zaključio je raspravu moj prodavač voća. 'I tako će i biti!' kaže.

A neka bude kako god vi odlučite, pozdravim ih napuštajući Boliviju. Sretno vam bilo!

Jasen Boko - kratka autobiografija

Radio sam u rudnicima zlata u Australiji i tvornici ribe na norveškom sjeveru, brao maline u Quebecu, studirao u New Yorku, autostopirao u Burmi i Iranu, penjao se po Himalaji, kupao u Titicaci, nosio eksploziv u kamenolomu, rušio ostarjele dimnjake u tvornicama, spuštao se niz kanjone, putovao Svilenom cestom lokalnim prijevozom, susreo se s Odisejem na Mljetu (dobro, ovo posljednje zamalo), tražio Aleksandra među talibanima u Afganistanu i Dioklecijana u Turskoj, penjao se slobodnim stilom po ekstremnim stijenama, putovao zanimljivim dijelovima ovih naših pet kontinenata... Imam ja i ozbiljni dio života. Diplomirao sam dramaturgiju i svjetsku književnost, bio samostalni umjetnik, dramaturg, urednik, novinar, ravnatelj Drame splitskoga HNK, producent... Dramski tekstovi igrani su mi u dvadesetak kazališta u četiri zemlje. Objavio sam dvanaest knjiga, od toga su četiri (ili ipak pet?) putopisne, prevođen sam na niz egzotičnih jezika (azerbajdžanski, turski, španjolski, čak i hrvatski!), za sve to pisanje zaslužio sam i nešto nagrada, a vjerojatno najvažnija je Kiklop za najbolju knjigu publicistike 2012. za knjigu 'Tragovima Odiseja'. Po zanimanju, barem onom u duši, sam - nomad.