Kad čujete da već nekoliko godina postoji hrvatski Camino i da svako malo niču nove rute, i to na već postojećim hrvatskim stazama, poput Stepinčeva puta kod Samobora ili Via Brattije na Braču, možda ćete, uz najveći otpor prema cinizmu, pomisliti da je kapitalizam toliko duboko ušao u pore društva da krade i ono što nikad ne biste mislili da će ukrasti.

Camino de Santiago ili Put sv. Jakova jedan je od najpoznatijih hodočasničkih puteva na svijetu i prva kulturna ruta Vijeća Europe. Put vodi u svetište sv. Jakova u Santiagu de Composteli, glavnom gradu Galicije na sjeverozapadu Španjolske, a hodočasnici iz cijele Europe hodaju njime od 9. stoljeća, kad je pronađen grob tog ubijenog apostola.

Hodočašće i općenito hodanje postaju sve popularniji, posebice otkako svi svakodnevno uronjeni u ekrane proživljavamo svoju transhumanističku stvarnost. O transformativnom iskustvu na Putu sv. Jakova pišu se knjige, snimaju filmovi te za njega znaju, a neki njime i hodaju, i ateisti i agnostici i ljudi drugih vjeroispovijesti. U svijesti mnogih to je put dug 800-tinjak kilometara od Saint Jean Pied de Porta na francusko-španjolskoj granici do Santiaga de Compostele.

I onda se najednom pojave rute diljem Hrvatske, od Saint Jean Pied de Porta udaljene nekoliko tisuća kilometara. Komercijalizacija i prostitucija duhovnosti, Camina, Crkve? Nipošto. Ali da bi nešto danas bilo urbi et orbi, jednostavno mora postati brend.

Camino Hrvatska projekt je Bratovštine sv. Jakova, neprofitne civilne udruge koja okuplja entuzijaste iz cijele države. Od 2019. godine u našoj zemlji razvija se mreža ruta zasad duga 2400 kilometara, s četiri osnovna pravca i više od 15 etapa označenih prepoznatljivim putokazima Camina – žutom strelicom – i hodočasničkom infrastrukturom. Pored kontinentalne Hrvatske, hodati možete na Krku, Braču i Korčuli.

Ono što mnogi vjerojatno ne znaju je da su to stare srednjovjekovne rute kojima su Hrvati hodočastili u Santiago de Compostelu od 1203. godine, otkad o tome postoje službeni zapisi. A sve one dio su europske mreže Camina s gotovo 300 ruta u 28 zemalja. Svi ti putevi nekad davno vodili su hodočasnike iz cijele Europe od njihova doma u Santiago.

Renesansa Camina

Najpoznatiji od njih onaj je koji kreće iz Francuske, a kako nam objašnjava tajnik Bratovštine sv. Jakova, Vedran Pražen, ta ruta, kao i cijela priča o Caminu de Santiagu, oživjele su krajem 70-ih godina prošlog stoljeća.

'Camino je u srednjem vijeku bio izuzetno popularan u Europi te se širio kako je Jeruzalem bio pod muslimanskom vlašću, pa su ljudi hodočastili u Santiago, svatko od svog doma. Međutim onda dolazi razdoblje reformacije, zatim Napoleonski ratovi, pa serija građanskih ratova u Španjolskoj u 19. i 20. stoljeću – i Camino je de facto zamro. Zatim je krajem 70-ih jedan od svećenika odlučio na staroj povijesnoj ruti obnoviti hodočasnički put. Dobio je donaciju žute boje od firme za održavanje cesta i počeo prema starim zapisima crtati prepoznatljive žute strelice na putu prema Santiagu de Composteli. I tako je nastala tzv. francuska ruta', kaže nam Pražen.

Papa sv. Ivan Pavao II. prepoznao je u to vrijeme vrijednost Camina te je i sam hodao zadnjih desetak kilometara do katedrale sv. Jakova u Santiagu i tu se priča polako počela opet širiti.

'Paolo Coelho napisao je knjigu o svom iskustvu Camina krajem 80-ih, a kasnije i američka glumica Shirley MacLaine. Martin Sheen snimio je film, Korejci dokumentarac, pa su i oni masovno počeli dolaziti. Danas službena statistika kaže da više od pola milijuna ljudi godišnje ide na Camino, pri čemu su to samo oni koji su došli u katedralu u Santiago i dobili compostelu (potvrdu). Pridodamo li sve ostale europske kulturne rute, govorimo o brojci od više od dva milijuna ljudi godišnje. U Njemačkoj je, primjerice, jako razvijena ta mreža – ljudi idu na Camino na vikend-izlet', objašnjava Pražen.

Počeci Camina Hrvatska

Revitalizacija europskih ruta kreće 80-ih, kada se masovnije počinju formirati udruge prijatelja Camina i bratovštine sv. Jakova, a sada ih ukupno ima oko 400 u cijelom svijetu, od Kine i Japana do Australije i Južne Amerike.

Današnje udruge nastavak su bogate tradicije starih srednjovjekovnih bratovština, a one su bile nešto što je danas obrtnička komora, samo u službi Crkve. Ako ste u srednjem vijeku u Šibeniku bili ribar, onda ste, primjerice bili u Bratovštini sv. Nikole, ovisno o tome tko je svetac zaštitnik vašeg zanimanja.

Bratovština sv. Jakova u Hrvatskoj djeluje kao civilna udruga deset godina, a cilj joj je promovirati doživljaj hodočašća na Putu sv. Jakova.

'Svi mi živimo sto kilometara na sat, a stvoreni smo da psihički i fizički živimo četiri kilometra na sat. Na Caminu živite tako – četiri kilometra na sat, kolika je prosječna brzina hodanja. I upravo to da živite onako kako ste stvoreni prirodno je transformirajuće. Ljudi na tom putu drugačije doživljavaju život i sebe. Svatko hoda svoj Camino i svatko na Caminu živi u sadašnjem trenutku. Briga oko toga što je bilo jučer i što će biti sutra tamo nema', kaže Pražen.

Ideju za obnavljanjem srednjovjekovnih hrvatskih ruta na putu prema Santiagu dobili su nakon što su primijetili da naše rute nisu ucrtane na europskoj mapi Camina.

'Kad hodate na Caminu, dobijete hodočasničku putovnicu. I u španjolskoj putovnici bila je ucrtana skica karte Europe sa svim rutama – a Hrvatske nije bilo, što je bilo začuđujuće jer nije da nismo hodočasnički narod. Kad smo upitali Nadbratovštinu sv. Jakova iz Santiaga de Compostele što je razlog tome, rekli su nam da dosad nije bilo nikoga tko bi pokrenuo projekt obnove ruta u Hrvatskoj. Oni su nam dali smjernice i krenuli smo dio po dio u realizaciju – prvo Krk, pa Imota, Podravina, Šibenik, Banovina itd. i počele su se slagati kockice tog mozaika', kaže Pražen, dodajući da sljedeće godine planiraju spojiti neke rupe na planiranoj trasi.

Tragovima srednjovjekovnih hodočasnika

Da bi neka ruta mogla biti označena kao dio Camina, za to postoje određeni kriteriji koje postavlja Federacija Camino Europa Compostela s institucijama u Santiagu de Composteli, ali i s Vijećem Europe, jer je Camino i dio europske kulturne baštine. Bratovština sv. Jakova Hrvatska zadužena je za provedbu tih standarda na razini Hrvatske.

'Prvi kriterij je da ruta vodi prema Santiago de Composteli, a drugi da postoji povijesna utemeljenost – srednjovjekovni putevi mahom su bile stare rimske ceste, a crkve sv. Jakova vrlo često su služile i kao konačišta i kao svojevrsni infocentri na putu prema Santiagu. Ali i crkve drugih svetaca zaštitnika hodočasnika – sv. Roka, sv. Martina i sv. Nikole', objašnjava Pražen, naglasivši da je hrvatska baština u tome izuzetno bogata.

'Postoje uklesane školjke (simbol Camina i hodočasnika općenito) na hrvatskim tvrđavama i crkvama prije turskih osvajanja iz 13. i 14. stoljeća. U arhivi u katedrali Santiago de Compostela našli smo podatak da su hrvatski hodočasnici bili oslobođeni poreza u srednjem vijeku. Niz je indikatora koji govore o tome da hodočašće u Santiago kod nas ima izuzetno bogatu tradiciju i u ondašnje vrijeme bilo je izuzetno poštivano u društvu', dodaje.

Obnova ruta Camina u Hrvatskoj prije svega se temelji na mapiranju svetišta sv. Jakova i kad ih gledate mapirane na karti, dobijete neke logične pravce kretanja prema Sloveniji. Kroz Slavoniju se zbog turskih osvajanja išlo sjevernije prema Mađarskoj, pa preko Podravine. Na jugu se ide od Dubrovnika kroz Dalmaciju, Liku, pa na Kvarner, a postoji i spojni pravac koji spaja kontinentalni i obalni put te ide preko Samobora, Krašića, Karlovca i Gorskog kotara na Trsat te dalje na obalni dio.

Moć brenda

Pri razvoju starih ruta cilj je bio, kaže nam Pražen, iskoristiti postojeću mrežu hodočasničkih, turističkih, pješačkih i biciklističkih staza, a one se mogu uklopiti u Caminove kriterije te tako promovirati hrvatsku materijalnu i nematerijalnu baštinu.

'Ne postoji nijedna staza u Hrvatskoj koja ima toliku snagu globalnog brenda kao Camino. On ima tri milijuna pretraga svaki mjesec na Googleu. I onda imate, primjerice, Stepinčev put, koji ide od Krašića do Lepoglave i relativno je nepoznat. Stepinčev put ulazio je u kriterije, pa smo ga uklopili u Caminovu mrežu Puta sv. Jakova. On ostaje i dalje, njegove oznake ostaju, a poanta je u tome da što više ljudi dođe, hoda i čuje tu priču. Ili nova dionica, koja ide čuvenim Kukuruznim putem kod Vukovara – kad ljudi dođu radi Camina, to je prilika da im predstavimo našu baštinu i priču koja stoji iza tih puteva', govori on.

Svi pravci trasirani su otpočetka, samo je njihova realizacija išla dionicu pa dionicu, kako su dobivali potporu lokalnih partnera, odnosno turističkih zajednica i lokalnih samouprava. I tako su u posljednjih šest godina polako počeli spajati srednjovjekovne hodočasničke rute, a procjenjuje se da je njima već od 2019. godine hodalo 90.000 ljudi, među njima i oni iz Kanade, Južne Amerike, Južne Afrike i iz svih europskih zemalja.

Gita po otoku

Otočne rute pak imaju svoju priču – one su se povijesno nastavljale morskim putem prema Italiji i Španjolskoj.

'Hrvati su u srednjem vijeku nerijetko išli morskim putem na Camino jer je to katkad bila sigurnija, ali i brža opcija. Početak tog otočnog pravca počinje na Korčuli. Smjer je Korčula, Vela Luka, Hvar, Brač, pa na kopno, a onda na Pag i Krk i dalje na kopno', kaže.

Iako je danas samo dio kružnih ruta na otocima dio Caminova puta, ljudi u praksi nerijetko naprave cijeli krug oko otoka kad već postoji staza.

Oživljavanje ruralnih sredina

Pražen objašnjava da oni kao vjernici shvaćaju Camino kao hodočašće, ali koje je otvoreno za sve – za ateiste, agnostike i pripadnike drugih religija. No Camino je ujedno proizvod održivog kulturnog turizma i, kako kaže, prilika da se dȃ novi život nekim zapuštenijim ruralnim krajevima.

'Hodočasnici ostavljaju samo otisak stopala i to je profil ljudi koje zanima kulturna i prirodna baština kraja kroz koji prolaze. Krk je zimi bio pust, a sada na njemu možete vidjeti grupice Austrijanaca ili Slovenaca sa štapovima kako hodaju', ističe on.

Što se pak tiče smještaja, matematika, kaže on, još uvijek nije na našoj strani. Dok u Španjolskoj možete naći smještaj namijenjen isključivo hodočasnicima za 15 eura za noć, ta je priča u Hrvatskoj još u povojima, pa se iznajmljivačima još uvijek ne isplati u potpunosti se okrenuti ovoj skupini 'turista'.

'Trenutno se oslanjamo na postojeću infrastrukturu smještaja, uglavnom privatnog. Smještaj u Španjolskoj jeftiniji je zbog čiste matematike – kad vam dnevno dođe 2000 ljudi, možete staviti nisku cijenu. Date im krevet na kat i jednokratnu posteljinu, pa se to isplati. U Hrvatskoj te matematike još nema jer nismo blizu tih brojki', objašnjava Pažen.

Postoji i nešto što se zove 'donativo smještaj', u kojem netko može prespavati i jesti te onda ostaviti koliko može i želi novca, no, kako kaže, prvo trebaju riješiti zakonski aspekt toga.

'Ima vlasnika privatnog smještaja koji su hodali na Caminu pa hodočasnicima daju simboličnu cijenu za noćenje. Ipak, i u Hrvatskoj negdje imate smještaj za 20 eura, pogotovo u kontinentalnom dijelu, gdje je turizam slabo razvijen i ljudi su zahvalni na svakom gostu, a imaju i izraženo gostoprimstvo. A ima i onih koji se žele družiti s hodočasnicima. Kao što je rekao jedan iznajmljivač na Krku: 'Na neki način imam osjećaj da sam ja dio njihova hodočašća.''

'Vidimo sebe kao nekog tko usmjerava i potiče, ali Camino ne može funkcionirati tako da sjedimo i brinemo se za njega. Tu mora svoj interes naći i iznajmljivač, i vlasnik restorana, i turistička zajednica, i lokalna samouprava jer svi oni imaju svoj interes. Mi smo tu u ulozi nekoga tko povezuje, nekoga tko širi primjere dobre prakse', dodaje.

Od održivog do neizdrživog turizma

Oživljavanje srednjovjekovnih hrvatskih ruta pozitivnim smatra i Trupčević, posebice zato što na taj način Camino mogu doživjeti i oni koji fizički ne bi mogli izdržati duže staze, kao i oni koji ne mogu izdvojiti mjesec dana za hodanje.

'Pohvalno je što se te rute prema Santiagu označavaju tako da čovjek može isplanirati put. Ljudima se to može činiti kao komercijalizacija jer je popularno i zbog toga što im generalno smeta nešto je organizirano, brendirano i što se naglašava. No ja tu ne vidim ni k od komercijalizacije', ističe.

Nuspojave komercijalizacije doživio je pak na zadnjih sto kilometara na najpopularnijoj ruti u Španjolskoj, a to je zapravo uvjet za dobivanje compostele.

'Rijeke ljudi, puno ugostiteljstva, organizirane grupe, suvenirnice, nekima autobusi prevoze kofere. Čak za taj zadnji dio puta postoji pogrdni izraz za određene hodočasnike – umjesto perregrino (španj. hodočasnik), zovu ih turrigrino. Kad čovjek pogleda u povijest, hodočašća su oduvijek ujedno bila velik turizam. No u dalekoj prošlosti više smo mogli govoriti o ozbiljnom turizmu u kontekstu onog vremena nego što to možemo danas – osim u samom Santiagu i na tih zadnjih sto kilometara', kaže on.

Svi putevi vode prema tebi samom

I dok neki, kao što to uvijek biva, pretjeruju, rast popularnosti Camina, objašnjava Trupčević, ukazuje na problem koji svi živimo – suvremeni način života:

'Znamo da su u porasti anksioznost, depresija i ostali problemi s mentalnim zdravljem. Čovjek jednostavno nije stvoren da sjedi, već da se kreće. Kad se tijekom hodanja susretne s prirodom i sa samim sobom, to iskustvo je iscjeljujuće, što je potvrdila i znanost. Tako da bih Camino nazvao protuotrovom za današnji neprirodan način života.'

Kaže i da prema statistici danas manji broj ljudi dolazi u Santiago de Compostelu iz religijskih razloga, već mahom iz duhovnih, 'što god to kome značilo', a svi dožive nešto posebno, smatra Trupčević:

'Postoji jedna simbolika – jako puno ljudi koji krenu na Camino, u strahu da će im nešto zatrebati, prenatrpaju ruksake i to je stvarno teško nositi, svaki gram se osjeti. Onda putem odbacuju viškove stvari. I tu je ta simbolika – nosimo previše emocionalnog i duhovnog tereta i trebamo ga odbaciti. Čovjek na Caminu osjeti to rasterećenje i dobije priliku bolje upoznati sebe u tom dugotrajnom hodanju, samoći i promišljanju. Mislim da pronađeš ljubav u sebi, osjetiš autentičnog sebe i popraviš odnos sa sobom. Kao što jedan moj prijatelj voli reći – kao što se gitara raštima sviranjem, tako se i duša raštima životom. Camino je krasno uštimavanje duše.'