Hrvatska svoj prvi dvoboj na ovom Euru igra u nedjelju, a suparnik Bilićevim igračima bit će reprezentacija Irske. Mnogi se slažu, žele li Srna, Modri, Kranjčar i društvo proći u četvrtfinale, dvoboj s Irskom je najvažniji, pa je i razumljivo da među hrvatskim navijačima za ovu utakmicu vlada najveći interes. Osim što je suparnik najlakši, poznate su međusobne simpatije Iraca i Hrvata, pa bi poznanjski stadion, koji izgleda uistinu prekrasno, mogao pružiti prekrasnu navijačku atmosferu, u kojoj će jedino biti važno nadglasati suparnika.

Međutim, prema prvim scenama s ulica Poznanja, koji se u subotu budio s okusom gorčine zbog rezultatskog kiksa Poljaka, Irci bi mogli biti kudikamo brojniji, jer čim su se lokalne trgovine počele otvarati, pred njima je bilo mnoštvo narančaste kose i zelenih dresova, dok su oni u 'kockicama' još uvijek milili poljskim cestama. Naravno, najveći dio hrvatskih navijača u Poznanj će stići u nedjelju, i to u organizaciji Uvijek vjernih, odnosno vlakom.

No bilo je i onih, istina malobrojnih, koji su u noći s petka na subotu krenuli prema Poljskoj, pa su se, baš kao i autor ovog teksta i kolega iz Hine, malo pogubili u Češkoj. Naime, kako Poljska još uvijek gradi autopute, mjesta su povezana lokalnim cestama, koje via Michelin odabire kako mu se prohtije. Baš kao i naše 'dvije prijateljice'. Pitali smo ih znaju li put do Poznanja, obje su odgovorile da znaju i pustili smo ih da nam sugeriraju. I sve je dobro funkcioniralo dok nismo kod Brna sišli s autoputa, a onda su se cure pogubile, posvađale, gotovo i potukle, i svaka je odlučila otići svojim putem, naravno posve različitim od onog koji je bio prikazan na karti via Michelin. I što se dogodilo? Isto što i dečkima iz Zagreba, koje smo sreli na prvoj benzinskoj u Poljskoj, vrtjeli su se oko sela Zabreh i Šumpjerh, produživši si put za barem jedan sat.

Evo čime Poljaci plaše vozače

Ipak, nakon ulaska u Poljsku, u kojoj je nekih 15-ak stupnjeva manje nego u petak u Hrvatskoj, jutro je bilo ugodno iznenađenje. Osim što sviće već u četiri sata ujutro, pogled na obrađene i uređene zelene površine jednostavno nas je tjerao na razmišljanje - pa zar ne možemo i mi tako? Gotovo sam siguran da i naš dvojac na biciklima, Tomislav Lacović i Saša Kralj, iz pitoresknog slavonskog gradića Donjeg Miholjca, dijeli isto mišljenje.

Naravno, iako je lakše voziti se u autu i pritiskati papučicu gasa, nakon vožnje po poljskim selima poželjeli smo se barem taj dio puta zamijeniti s našim Slavoncima. Naime, nema sela u kojem nije postavljena kamera kojom se mjeri prekoračenje brzine, pa svako malo, umjesto da ubrzate, stiščete kočnicu, što je bio još jedan dodatni uteg na ovom, ionako dugom, putovanju koje se proteglo, za 966 kilometara, na punih 14 sati.