U Pakracu se prosvjedovalo zbog pripajanja Opće županijske bolnice Pakrac Općoj županijskoj bolnici Požega. Nešto slično zbiva se u Novoj Gradišci čija bolnica se pripaja bolnici u Slavonskom Brodu. Pakrac ima 8.500, a Nova Gradiška 15.000 stanovnika.

Moglo bi se raspravljati o tome je li postojanje bolnica u tako malim mjestima racionalno. Moglo bi se raspravljati i o astronomskim troškovima neracionalnog zdravstvenog sustava. No, to su samo simptomi. Ono o čemu doista treba raspravljati jest sveopća samoobmana u kojoj Hrvatska živi.

Nitko razuman, nitko priseban ne bi trebao reći ni riječ protiv utopijske vizije sretne zemlje u kojoj svaki gradić ima bolnicu. I operu, zašto ne? Problem je u tome što Hrvatska za to nema novaca i resursa i što je dosjetka kako bi se nekom čarolijom taj novac i ti resursi mogli stvoriti prosvjedima i jeftinom demagogijom, samo još jedna u nizu samoobmana.

Kultura samoobmane sustavno se njeguje u Hrvatskoj već dvadeset i tri godine i toliko je prožela hrvatsko društvo, hrvatske elite i hrvatsku javnost da nalikuju biciklistu koji u strahu od pada sve brže okreće pedale te samoobmane. Povijest Hrvatske u tih dvadeset i tri godine i nije drugo nego povijest krivotvorina i samoobmana. Nemoguće ih je nabrojati, od poimanja države i nacije, preko jezika i pelješkog mosta, do povijesnih mitova, povijesnog revizionizma i ostalih laži i zabluda koje se ponavljaju kao mantre u hipnozi (ili autohipnozi) toliko uporno i toliko intenzivno da se Hrvatska razdružila od stvarnosti i u strahu od povratka u stvarnost potrebne su joj, kao ovisniku, sve veće doze zabluda. No, narkotika je sve manje, iako su opijati poput državnosti, misa zadušnica za ratne zločince i zlostavljanja manjina odavno legalizirani. Ostao je samo ponos, onaj pretjerani, povišeni, agresivni ponos kojim se zapravo prikriva stid.

Ne radi se samo o tome da raznoliki prosvjednici odbijaju shvatiti da je proračun u deficitu, da ga hrvatska privreda ne može financirati i da novaca za njihove zahtjeve jednostavno nema. Kada se bore za opstanak bolnice u Pakracu prosvjednici zapravo pokušavaju sačuvati svoju iluziju o Hrvatskoj. Previše emotivne energije su uložili u tu iluziju, neki su zato pristali i ubiti ili biti ubijeni. Isuviše je bolno suočiti se s istinom da je to bilo uzalud, ne samo zbog neostvarenih i neostvarivih vizija nego i zato što mnoge vizije nisu ni zaslužile da budu ostvarene.

Ukine li se bolnica u Pakracu bit će to odveć vidljiv dokaz da je čitav projekt bio promašen, da je ekonomska implozija dosegla točku kada je postalo nemoguće financirati jednu malu, provincijalnu, navodno čak ne i preskupu bolnicu, dok su intelektualna i moralna implozija dokinule sposobnost poimanja ishodišnih uzroka ovog stanja koje je poprimilo razmjere – doslovno – 'nacionalne' katastrofe. Bolnica se spašava kao kulisa na pozornici samoobmane u nadi da će njen opstanak odgoditi suočenje s neuspjehom projekta koji je bio banalna i očita negacija moderniteta i demokracije i kao takav nije ni imao izgleda na uspjeh.

Ta bolnica – bolnica na kraju povijesti – spašava se s fatalnim zakašnjenjem jer njena sudbina je tek mala, posljednja karika u dugom uzročno-posljedičnom lancu jednog političko-propagandnog inženjeringa koji softver provincijskih tlapnji iz devetnaestog stoljeća na silu pokušava instalirati u hardver globalne demokratske civilizacije dvadeset i prvog stoljeća. A gdje su sve likvidirane tvornice, sva radna mjesta, svi srušeni gradovi i mostovi, sve knjige koje su završile u smeću, svi raseljeni i mrtvi ljudi i sva nesaglediva šteta nastala iz jednog smiješnog i suvišnog nacionalističko-državotvornog kaprica? I sad, nakon toliko žrtvovanih života i fizičkih i egzistencijalnih patnji, prosvjeduje se radi opstanka ustanove čija suština je spašavanje života i ublažavanje boli. Ima u tome paradoksalne simbolike. Kao da je kroz nju progovorila nečista savjest. Netko nesvjesno vapi za ozdravljenjem ali, po tko zna koji put, uzima pogrešan lijek.