Za nekoliko mjeseci Barack Obama izlazi iz Bijele kuće. Star je tek 55 godina, kao Bill Clinton na kraju drugog predsjedničkog mandata, i pred njim je priličan broj aktivnih godina. Što li će, kao 'nezaposlen', činiti s toliko slobodnog vremena? Sudeći prema prethodnicima – komentira magazin Fortune - neće mnogo, ali za to će biti jako, jako dobro plaćen. Čim otvori usta.

11 tisuća dolara po minuti govora

Evo i zašto: od veljače 2001. kada je napustio Ovalni ured do svibnja ove godine, Clinton je održao 729 govora i predavanja na sveučilištima, korporacijskim skupovima, konferencijama i drugim prigodama, zaradivši nekih 100.000 milijuna s prosječnim honorarom od 210.795 dolara, govoreći kod kuće i u 54 zemlje svijeta. Predavanje zaposlenicima telekom firme Ericsson u Hong Kongu naplatio je 750.000, za govor u jednoj tvrtki u Lagosu 700.000, a pola milijuna je odrapio za 45 minuta prigodnog nazdravičarenja na proslavi 90. rođendana izraelskog predsjednika Shimona Peresa - 11.000 dolara za svaku minutu.

Nakon odlaska s mjesta državne tajnice, i bivša prva dama Hillary nije sjedila skrštenih ruku. Bildajući cijenu već zbog same činjenice da bi mogla biti prva predsjednica SAD-a, gospođa Clinton je prije službene objave kandidature jurila od predavanja do predavanja, ubirući po svakome istupu prosječnih 200.000 dolara, te je par samo od govorničkog biznisa nakrcao 153 milijuna, ne računajući zarade od knjiga, nastupe u medijima, članstava u kojekakvim odborima i sličnim aktivnostima. Barem 7,7 milijuna Clintonovi su zaradili od 39 predavanja na skupovima velikih banaka, uključujući Goldman Sachs i švicarski UBS. Za osam govora na bankarskim skupovima Hillary je tržila 1,8 milijuna.

Loš govornik? Nikakav problem, bitno da je bivši predsjednik

Iako poznat kao loš govornik, George W. Bush je nakon napuštanja predsjedničkog ureda 2009. održao 200 govora, naplaćujući svaki po 100.000 do 175.000 dolara. Ukupno je to 30 milijuna, pa uspoređujući s 400.000 godišnje predsjedničke plaće, jasno je zašto predsjednici SAD-a jedva čekaju mirovinu da počnu ozbiljno zarađivati na iskustvima u najmoćnijoj političkoj fotelji u svijetu.

'Iz Bijele kuće nismo izašli samo praznoga džepa, nego u dugovima. Morali smo se boriti da namaknemo novac za otplatu dugova i hipoteka nad našim kućama, Chelseaji osiguramo studiranje, potpomognemo članove familije. Nije bilo lako, Bill je jako puno radio', jadala se Hillary u jednom intervjuu za ABC mrežu, kada ju je voditeljica Diana Sawyer na fini način optužila za pohlepu.

Slučaj promućurne govorničke radionice Clinton, kojoj se pridružila i kći Chelsea sa 75.000 po predavanju, u SAD sve češće i kritičnije spominju kao rječit primjer inflacije jednog od trenutačno najlukrativnijih poslova bivših političkih dužnosnika, poznatih biznismena i zvijezda društvenog života.

Dok se mediji zabavljaju honorarima Clintonovih, nitko ne može konkurirati 'najvećem lajavcu Amerike', kako nazivaju Donalda Trumpa, koji je između 2006. i 2007. za svaki od 18 govora u trajanju od 45 minuta primio 1.5 milijuna dolara (blizu 35 prosječnih američkih godišnjih plaća) ili 33.333 dolara za svaku izgovorenu minutu, što je skoro godišnja plaća našeg premijera. Dok su ovi honorari za kućni budžet Clintonovih spas, za Trumpa je to 0.02 više bogatstva. Naručitelj je mahom bila 'Learning Annex', tvrtka za obrazovanje odraslih, nudeći lekcije tipa 'Kako razviti i napisati pobjednički poslovni plan', 'Kako načiniti vlastiti sapun', 'Kako razgovarati sa svojom mačkom' ili 'Kako se udati za bogataša'.

Nisu samo (bivši) političari

I osnivač Virgin Atlantica, Richard Branson, za 45 minuta govora na nekom važnom skupu naplati 100.000, a vlasnik Mavericksa, Mark Cuban, 50.000 do 100.000, no u ponudi govorničkih usluga najbolje kotiraju bivši političari, pri čemu su ex - predsjednici i potpredsjednici najveći kapitalci. Em imaju u tome najviše iskustva (u izbornim kampanjama održe i po 12 govora dnevno), em im je brendiranje sebe samih kao političkih zvijezda posao kojim se inače bave, em je lakše prodavati lijepe riječi, nego ući u realni biznis kao CEO ili predsjednik upravnog odbora neke tvrtke, em je politička funkcija sinonim za moć, a svi vole izbliza slušati moćne, makar i bivše.

I bivši guverner Massachusettsa i republikanski predsjednički kandidat 2012., Mit Romney, po govoru zaradi 70.000, dok bivša guvernerka Aljaske i republikanska kandidatkinja za potpredsjednicu 2008. postiže cijenu od 115.000 dolara po govoru. Bivši potpredsjednik i nobelovac, Al Gore, za predavanje o zaštiti planeta dobiva 175.000. Bivša državna tajnica u Bushovoj administraciji, Condoleezza Rice, postizala je cijenu od 150.000. Čak i bivši glasnogovornik Bijele kuće u vrijeme Baracka Obame, Robert Gibbs, od toga je 2011. zaradio dva milijuna ekstra honorara.

Tko bi platio za Karamarkov govor?

Dok se u nas dva bivša predsjednika pokušavaju aktivno ukrcati u politički vlak, pa se Stjepan Mesić na izbornoj listi Narodne koalicije Prve izborne jedinice nalazi na 11. mjestu, a Ivo Josipović malo osniva svoju stranku, a malo s njom odustaje od parlamentarnih izbora, američki kolege bježe od politike pretvarajući se u masno plaćene trgovačke putnike lijepih govorancija. Doduše, Tomislav Karamarko sa svojim bi govornim vještinama u nekoj Americi teško postigao dobru cijenu, ali možete li zamisliti reakciju javnosti da, ako će ikada postati bivši, gradonačelnik Zagreba, Milan Bandić, za predavanje na Zagrebačkom sveučilištu zatraži 100.000 kuna, kao što je bivši gradonačelnik New Yorka, Rudy Giuliani, u 13 mjeseci prije predsjedničke kandidature 2007. na govorima zaradio 11 milijuna, 270.000 dolara (1,800.000 kuna) po govoru?

Govori, predavanja i seminari 'elite ex-političkih moćnika', kako ih nazivaju američki mediji, nije ništa novo, samo su cijene s godinama letjele u stratosferu, pretvarajući ih u hodajuće blagajne. Počelo je sedamdesetih prošloga stoljeća s Geraldom Fordom, koji je nakon ostavke Spire Agnewa postao prvi potpredsjednik bez izbora, a poslije opoziva Richarda Nixona i predsjednik bez izbora. Zamjerajući mu zbog zarade na račun bivšega posla, Ford je kritičarima uvrijeđeno odbrusio: 'Kao privatni građanin sa svojom prošlosti mogu raditi što me volja'.

Od toga nije prošlo mnogo vremena, a u Washingtonu je 1979. osnovana posrednička agencija 'Washington Speakers Bureau' (WSB). Poput modne agencije Ford koja klijentima nudi modele svih vrsta, WSB nudi lepezu govornika prema tipu predavača i cjenovnim kategorijama, imajući na lageru američke i svjetske lidere, čelnike korporacija i ekonomske stručnjake, humoriste, sportske face, glumce, nobelovce. WSB je brzo dobio konkurenciju, pa među agencijama traje rovovska bitka za najzvučnija imena. A tržište je golemo. Samo u 2012. prema procjeni Convention Industry Councila, na 1.8 milijuna američkih konvencija, korporativnih skupova i trgovačkih sajmova bilo je 228 milijuna sudionika.

Legalno jest, a je li etično?

'Sve je to legalno, pitanje je samo etike, osobnog integriteta i priličnog manjka skrupula govornika u odabiru onih kojima pružaju usluge', kaže komunikolog Lance Strate s njujorškog sveučilišta Fordham. 'George Bush tvrdi kako želi ostati izvan javnog djelovanja, a za enormne svote novca naplaćuje govore korporativnim grupama i odabranoj publici, što neki Amerikanci smatraju neukusnim'- kaže povjesničar Julian Zelizer s Princetona. Od navedenih suma treba odbiti visoke poreze i naknade posredničkim agencijama, a Clintonovi tvrde da više od polovine zarade odlazi u humanitarnu neprofitnu 'Bill, Hillary & Chelsea Zakladu'.

Zašto su organizacije, korporacije i ozbiljna sveučilišta spremna platiti astronomske svote za 45 minuta nerijetko izrečenih banalnosti, poput Busheve opaske na skupu Kuglaškog saveza da je 'kuglanje zabavno'. Ili Clintonici iskeširati 285.000 da na svečanom skupu čikaškog Društva za upravljanje ljudskim resursima ili Bostonske konzalting grupe govori reciklirane dosjetke poput onih koje navodi The New York Times, inače naklonjen liberalnim demokratima: 'liderstvo je timski sport', 'u utrci za čelno mjesto nećeš pobijediti ako se ne pojaviš među glasačima', 'šapat može biti glasniji od vike'.

Za važne skupove, konvencije i konferencije važnih tvrtki i institucija, oni im dođu kao ukras na torti, koji privlači publiku. Zvučna imena privući će medije, a ako događaj ne završi u udarnoj informativnoj emisiji neke važne TV-mreže, organizatori će ga staviti na YouTube, s kojeg se širi po drugim društvenim mrežama. U digitalnom svijetu ljudi vole značajne face doživjeti uživo, a značajne face imaju pravo prodavati svoje intelektualno vlasništvo po starom principu ponude i potražnje, kažu zagovornici te vrste angažmana.

Sprega lobista i političkih moćnika

Ali mnogo važnije od toga je činjenica da je ipak riječ o sprezi političkog utjecaja i golemog novca, zbog čega je to za neke postaje – kako kaže povjesničar Zelizer – druga verzija 'rotirajućih vrata između Capitol Hilla i K Streeta te košnice vašingtonskih lobista'. Kada i nema usluge za uslugu, tvrdi on, uvijek postoji određena uzajamnost, mogućnost umrežavanja, korist od značajnih veza, mogućnost pristupa političkim federalnim institucijama. Stoga neki zamjeraju Hillary da je i prije službene najave njezine predsjedničke kandidature, držeći govore za velike kompanije i bankare s Wall Streeta, jednim udarcem ubijala dvije muhe: zarađivala i bila u kampanji, dok još kampanja nije počela, privlačeći bogate donatore.

No, velike zarade od velikih govora mogle bi biti dvosjekli mač. Zasjedne li Hillary u Bijelu kuću 2017., što je vrlo moguće nakon razmetljivih ispada Donalda Trumpa, uporni kerberi budno će paziti da ne dođe u sukob interesa i pogoduje nekoj lobističkoj grupi od koje je nekada dobivala izdašne honorare.