SENTIMENTALNI VREMEPLOV

Halo, kad si zadnji put bio na telefonskoj govornici?

dodjem-vidim-ne-vjerujem-telefonske govornice

dodjem-vidim-ne-vjerujem-telefonske govornice

Izvor: tportal.hr / Autor: Krešimir Dujmović

Deset navečer, kiša lijeva, obećao sam poziv novopečenoj curi za koju stara ne smije znati. Lažem da se idem kratko naći s frendom iz susjedstva, a zapravo trčim do telefonske govornice s karticom na kojoj je ostao neki mršavi kredit. Zatvaram se unutra. Hej, Irena...

Irena je u međuvremenu nestala u bespućima ljubavne zbiljnosti, na mjestu gdje je stajala telefonska govornica sada je divni komad asfalta, a stara i dalje kontrolira s kim pričam. Šala mala. Telefonske govornice bile su jedini metar kvadratni privatnosti u kojem si se mogao raspekmeziti, rasplakati, zgužvati facu o staklo, opijen uvijek istim smradom slušalice i šaputati nekom da ga voliš, a bez da staviš na kocku svoju frajersku reputaciju. Krenuo sam u ophodnju centrom Zagreba u nadi da ću naletjeti na barem jednog telekomunikacijskog dinosaura koji gura karticu u aparat i tipka brojeve.

Krećem od pošte na Britancu ispred koje su zakvačena dva javna telefona. Jedan viši, drugi niži, s kojeg bih mogao telefonirati na koljenima. 'Je l' to tko koristi?' upadnem s pitanjem hrvatskim poštaricama. Ispada da da. Pokušavam se sjetiti kad sam zadnji put nekoga vidio da priča na javni telefon i opet mi dolazi slika Irene. Ove me pak uvjeravaju da kupuju svi, i mlado i staro, i dame i gospoda. Hm. Dok žena pokušava izgledati jako poslovno, a zapravo je prilično uznemirena činjenicom da sam je došao nešto pitati za medije, mašta mi kreće nizbrdo i Irenu mi zamijeni slika nešto manje fotogeničnog frenda. Nazovimo ga Frenki. Ne tako davno Frenki mi se hvalio da još koristi telefonske govornice. Mlad čovjek, u naponu snage, svako malo razbije mobitel isfrustriran što u četiri ujutro ne može točno utipkati poruku od tri riječi.

Evo, baš ga zovem.

Ej, Frenki, kako su ti telefonske govornice spasile život?

Ej, Frenki, kako su ti telefonske govornice spasile život?

Izvor: Pixsell / Autor: Davor Puklavec


- Ej, Frenki, što je ono bilo s telefonskim govornicama, baš pišem tekst o tome? Rekao si da su ti spasile život...
- Ma da, stari. Izgubio sam jednom mobitel, bili smo na sto mjesta, htio sam vidjeti gdje sam ga ostavio. Znam jedan jedini broj napamet, od frenda koji je bio sa mnom te večeri, kupio sam karticu za govornicu. Uspio sam ga na kraju naći.
- A istina, ti gubiš i razbijaš mobitele k'o veliki.
- Znaš što, otada ne idem nikud bez telefonske kartice. ***eš mobitele, to kod mene ne traje dugo. Jedino je bed što je govornica sve manje i manje. Imaš neš na Trgu i na Glavnom. A i kartice koje kupiš na kiosku su presmiješne. Imam neotvorenu karticu koju sam nedavno kupio na kojoj piše da joj je istekao rok trajanja još 2014. Al' rade, nije to bed. To ti govori kako malo ljudi još uopće koristi govornice.


Nekad su pred njima bili dugački redovi, a danas...

Telefonske govornice. Zadnja linija obrane autodestruktivnih vlasnika mobitela. Ali ne samo njih. Odlazim do Trga. Osam, devet govornica na stupovima prije uspona za Dolac. Sjećam se, kao klinac sam gledao ljude kako se naguravaju u redovima ispred svake. Sad ne samo da nema ekipe, nego ne radi ni jedna. Pardon, jedna ipak radi. Prva. Cvjećari koji zapravo prodaju grah stoje ispred i instruiraju me u detalje. 'Pa gledaj, još radi samo jedna i to je nedopustivo. Nitko ih više ne dolazi popravljati. Bio je jedan stari, ali je otišao u mirovinu. Naučio je posao dvojicu mlađih, oni su bili samo jednom za popravak i otada više nikad.' Ubacuje se kolega sa susjednog štanda: 'Ma kako nitko ne dolazi, bude svaki dan sto ljudi. Kupe karticu na kiosku i onda dođu ovdje i skuže da nijedna ne radi. To je skandal. Zagreb je izgubio svoj šarm. Svi su na tim mobitelima. A što je s ljudima koji nemaju i ne žele imati mobitel?'

Cvjetno društvance s nostalgijom priča o plavim kabinama. Tamo se šaralo, razbijalo, klošari bi se smotali i spavali, a mogao si ubrati i koji broj telefona za eskort. U vrijeme kada su se ubacivale kovanice, stajali su unutra i raskupusani telefonski imenici. Ma imao si što raditi čak i ako ti nije bilo do poziva. A najbolje od svega, mogao si pričati na kiši. E, da... Irena i moji pubertetski šprintevi. Baš brijem kako su mogli sačuvati te stare kabine. Danas bi bile ultimativni hit gradskog pejzaža. Kumica s druge strane dobacuje: 'Ma grade se nove govornice, što nisi čuo? Bit će ispod fontana!'


Put u vječna zovišta

Telefonske govornice. Umiru i nestaju. Baš kao i njihovi serviseri. Javni fosili iz prohujalog matrixa. Nakon sat vremena stajanja na Trgu i nula ljudi koji su ih pokušali koristiti, premjestio sam se kod kina Europa. Sjedim pored dvije govornice, pišem ovo, dižem pogled prema njima svako malo. Jedna radi, druga je već prešla u vječna zovišta. Nitko im ne prilazi. Siguran sam da sad pitam desetero ljudi u radijusu od deset metara postoji li telefonska govornica negdje u blizini, devetero bi reklo ne. Iz Hrvatskog telekoma mi kažu da će ih preurediti u multifunkcionalne punktove s kojih će se moći ne samo zvati i primati pozive, nego i surfati po webu, kupovati tramvajske karte, puniti mobilne kredite za sve operatere, pratiti temperaturu, tlak…

Moja ideja. Stavite jednu plavu kabinu u centar Zagreba. Unutra stari telefon na kovanice i s brojčanikom koji se okreće. Polica ispod. Na njoj stari žuti imenik. Spalite malo upaljačem slušalicu. Izgulite stakla ključem. Kemijskom ispišite par lascivnih poruka. I, jasno, da radi. U sjećanje na sve Irene ovog grada.

Dođem, vidim, ne vjerujem

Serijal u kojem izvještavamo s margina, izvodimo društvene eksperimente, tipkamo ispovijesti nevidljivih ljudi, špijuniramo noćni život metropole. Ukratko, stvari o kojima vam nije palo na pamet da vas zanimaju, a govore glasno i jasno o tome gdje smo i što smo.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!