Nedavno predstavljeni sustav HexaForce najjednostavnije rečeno pokušava odgovoriti na pitanje kako zapovjedniku omogućiti da iz ogromne količine podataka brzo dobije ključne informacije za donošenje odluke. Pritom taj sustav povezuje informacije iz različitih vojnih i drugih izvora te ih objedinjuje u zajedničku operativnu sliku.

Thales navodi da HexaForce pokriva kopnene, pomorske i zračne operacije, kao i svemirske sposobnosti, kibernetički prostor, elektromagnetski spektar te informacijske operacije. Drugim riječima, HexaForce nije samo softver za zapovjedno mjesto, već platforma koja povezuje različite domene suvremenih vojnih operacija.

Jedna od ključnih značajki HexaForcea je umjetna inteligencija temeljena na Thalesovu sustavu cortAIx, a on koristi velike jezične modele i podsustave za obradu velikih količina podataka. Cilj je, među ostalim, ubrzati planiranje, poboljšati situacijsku svjesnost i skratiti vrijeme potrebno za donošenje odluka.

Pritom je važno razumjeti da ideja nije jednostavno prepustiti odluku umjetnoj inteligenciji, već koristiti HexaForce kao svojevrsnu potporu zapovjedništvu, pri čemu AI obrađuje, povezuje i prioritizira prikupljene podatke da bi zapovjednik dobio relevantnu sliku situacije na terenu.

Otpornost prije svega

Thales ističe da je HexaForce zamišljen kao višedomenski sustav jer u tradicionalnoj vojnoj organizaciji kopnene, zračne, pomorske, obavještajne i druge operacije često imaju zasebne informacijske sustave, a on pak nastoji povezati te domene. Primjerice, podaci senzora iz zraka mogu biti povezani s informacijama kopnenih postrojbi, obavještajnim podacima i drugim izvorima da bi zapovjedni lanac dobio jedinstveniju sliku operativnog prostora.

Povezano je to s konceptom istodobnog djelovanja različitih vojnih domena koje se nadopunjuju. Thales pritom naglašava da je HexaForce napravljen kao distribuirana i otporna struktura, što znači da nije zamišljen tako da sve informacije moraju stalno prolaziti kroz jedan središnji sustav. Značajno je i to da u slučaju prekida komunikacijske veze omogućuje lokalni nastavak rada i pristup relevantnim podacima, a to je posebno važno u scenarijima elektroničkog ratovanja, kibernetičkih napada ili fizičkog uništavanja komunikacijske infrastrukture.

Uz to, HexaForce je predstavljen kao 'suvereno' rješenje s otvorenom i interoperabilnom arhitekturom. Prema Thalesovim najavama, predviđeno je tako povezivanje s postojećim sustavima različitih proizvođača, bez potrebe da država napusti postojeće tehnologije. Pored toga, podržava NATO-ove standarde poput FMN-a, odnosno koncepta koji je osmišljen kako bi pomogao zemljama članicama i partnerskim organizacijama da brzo uspostave interoperabilne mreže misija za vojne operacije, multinacionalne vježbe i zajedničku obuku.

Američki oponent u NATO-u

Jedan od sustava zapovijedanja koji se koriste u NATO-u je i američki Palantir, a on ima drugi pristup rješavanju problema relevantnog odlučivanja na bojnom polju. Palantirova arhitektura nije ograničena na jedan C2 proizvod, već se sastoji od četiri komponente.

Komponenta Foundry usmjerena je na upravljanje podacima, modeliranje i razvoj operativnih procesa dok se AIP orijentira na primjenu generativne umjetne inteligencije. Tu je i Apollo, koji upravlja implementacijom softvera, kao i Gotham, a on čini ključni obrambeno-obavještajni sloj. Palantirova arhitektura stoga može biti shvaćena kao svojevrstan softverski ekosustav za povezivanje podataka, ljudi, algoritama i operativnih procesa, a ne samo kao klasični C2 sustav zapovijedanja i nadzora (Command and Control).

Vojni analitičari smatraju da HexaForceov koncept ima prednost pred Palantirom u jasnoj usmjerenosti na vojno zapovijedanje jer je od početka oblikovan oko potreba C2 i C4 (Command, Control, Communications, and Computers) okruženja i višedomenskih operacija. Pritom Thales stavlja naglasak na otpornost komunikacija i otvorenu arhitekturu koja odgovara zahtjevima suvremenog bojišta.

S druge strane, Palantirov model ima prednost u širini podatkovne i softverske arhitekture, a integracija četiriju zasebnih sustava omogućuje mu da se iz jedne infrastrukturne osnove razvija veći broj specijaliziranih aplikacija. Palantir pritom omogućuje i njihov razvoj putem vlastitih API sustava, skupa pravila i protokola koji pružaju različitim softverskim aplikacijama komunikaciju i dijeljenje podataka.

Važno je reći i to da širina Palantirove arhitekture može povećati složenost implementacije i zahtijevati duboku integraciju s postojećim informacijskim sustavima. Potencijalno pak ograničenje HexaForcea može predstavljati činjenica da je riječ o specifičnije usmjerenom C2 sustavu, a Palantirova arhitektura projektirana je kao širi temelj na kojem se mogu razvijati različite vrste aplikacija. Ipak, ove razlike ne znače da je jedan model univerzalno superioran drugome jer oba prije svega odražavaju različite razvojne filozofije.