VASIĆEV SKALPEL

Dvije besmislene tužbe za genocid

  • Autor: Miloš Vasić
  • Zadnja izmjena 29.12.2009 09:29
  • Objavljeno 28.12.2009 u 22:56
Razoreni Vukovar

Razoreni Vukovar

Izvor: Reuters / Autor: Reuters

Ovih se dana i u Srbiji (manje) i u Hrvatskoj (više) komentirala vijest inače prilično štura, jalova i lišena smisla: da je u Srbiji, navodim, 'dovršena tužba protiv Hrvatske za genocid', pred Međunarodnim sudom pravde u Den Haagu, našem omiljenom nizozemskom glavnom gradu

To što je netko završio dugogodišnje pisanje nekakve bedaste tužbe, a još ju ni podnio nije, teško da je vijest, ali u nedostatku bolje...

Pak se tako u ono malo medijski popraćenih naknadnih padavina oko te ne-priče u Srba i u Hrvata pojavilo i objašnjenje da je riječ o odgovoru Srbije na podjednako bedastu tužbu Hrvatske za genocid protiv Srbije iz 1999, kad je već sve bilo jasno, da kažem i to.

Mnogo su zanimljivije reakcije nego sami meritumi tih dviju tužbi. Dopao mi se lucidni trenutak Davora Gjenera na HTV-u: rekao je, koliko se sjećam, da je političarima Srbije i Hrvatske bolje da se svi skupa suoče sa zdravom pameću nego jedni s drugima pred tim sporim, dosadnim i neučinkovitim

wikimedia.org

wikimedia.org

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Haški sud, koji bi trebao odlučivati o dvjema tužbama za genocid

sudom. Boris Tadić, predsjednik Srbije, također je s hladnim neodobravanjem popratio tu ne-vijest da je Srbija konačno sastavila tužbu protiv Hrvatske.

Veleposlanik Srbije u Den Haagu Radoslav Stojanović, inače značajni profesor međunarodnog javnog prava, jasno je rekao neki dan: 'Najbolje bi bilo i jednima i drugima da od svojih slaboumnih tužbi odustanu i da se između sebe dogovore oko toga.' On, naime, tvrdi da je ratnih zločina s obje strane bilo i da je ta okolnost neprijeporna, kao što svi znademo. Ali, veli profesor, ti zločini pod odredbe o genocidu jednostavno ne spadaju, pak su obje tužbe pretenciozno besmislene. Takav je otprilike i stav predsjednika Tadića. Hrvatska strana se dosad suzdržavala od dubljih komentara, možda i zbog predizborne kampanje koja traje. Imaju važnija posla – ili im se ne ulazi u tematiku osjetljivu i nategnutu.

Hajdemo sada malo kronološkim redom, što je u pravu važno: Hrvatska je čekala sve do 1999. (kada je Milošević konačno sprcao sve svoje falschspielerske adute i igrao tropa, kak se veli u ajncu) da protiv Srbije podnese tužbu za genocid koji se, po toj tužbi, bio odigrao od 1991. do 1995. Pa zašto su toliko čekali? Odgovora nema.

Srbija, pak, svoju tužbu protiv Hrvatske za isti takav genocid počinje pisati za vrijeme administracije Vojislava Koštunice (svi su već na to i zaboravili), dakle negdje 2005, deset godina nakon Daytona i kraja rata u kojemu su – opet od 1991. do 1995. - navodni zločini genocida počinjeni bili. Pa kad ste već svi tako pametni fiškali i indignirani pravednici, zašto niste tužili na vrijeme? Činjenično se stanje promijenilo nije od 1995. kada je Dayton fiksirao stvari.

Ne, za života i vlasti dva najbolja prijatelja, Franje i Slobe, to nije bila opcija. Tek su se nadobudni nasljednici prisjetili da bi se tu mogao izvući i neki politički profit – pa makar i slabouman. Tako je bilo: i jedni i drugi ispali su budale, tužakajući se kao zagorski ili šumadijski selaki oko sporne međe.

Dopunski komični element u tu nedostojnu priču (nedostojnu zbog onih nespornih žrtava na obje strane!) dodala je srpska strana (mada ni hrvatska nije nevina, ali nećemo sada o tome) - nadobudni pisci tek dovršene tužbe još prije nekoliko godina dali su na znanje da će krenuti od vjekovnog magnum crimena svih Hrvata protiv svih Srba, a taj zločin, prirodno, traje oduvijek. Tako su obećali da neće početi od stoljeća sedmoga, ali od Starčevića i Franka hoće, pa Prvi svjetski rat, a tek Jasenovac! Pa kada dodaju Vatikan i Kominternu, Novi Svjetski Poredak i Genschera, MMF i WTO, podršku Hrvatske neovisnosti Kosova i bombardiranju Srbije i Čačka! Ma, iz gaća će ih istresti.

Taj, dakle, bedasti spor, tu slaboumnu parnicu u kojoj se kotao ruga loncu da je garav, naslijedili su od Tuđmana i Koštunice Sanader i Kosorica u Hrvata, a Boris Tadić u Srba. Očito je da ni na jednoj strani nema strasti – a niti volje ili pravne argumentacije – da se parnica nastavi; oni bi ju najradije zaboravili, što ne mogu; ili odustali od nje, što se ne usuđuju jer su taoci desničarskih oporbenih grupacija ili takvih frakcija u vlastitim strankama. To je slučaj u obje zemlje.

Tako naši premudri vlastodršci imaju sada u rukama tuđi vrući krumpir od kojega čak ni Jadranka Kosor nije u stanju napraviti salatu, jer je to već gnjili krumpir kojim nitko normalan ne želi prljati ruke.

wikimedia.org

wikimedia.org

Izvor: Cropix / Autor: CROPIX / Saša Midžor Sučić

Ivo Sanader i Jadranka Kosor

Veleposlanik Stojanović u pravu je: tu stvar treba baciti u smeće, jer za drugo nije, što god o tome mislili nacionalisti, rodoljubi i domoljubi, profesionalni Srbi i Hrvati. Zaludno prekopavanje Jasenovca, Bleiburga, Jadovnog, Golubnjače, Gračaca, Kočevskog roga i sličnih hekatombi tu pomoći neće. Privatno i intimno mišljenje ovog autora jest da je genocid počinjen svaki put kad nekoga ubiju, opljačkaju i protjeraju samo zato što je druge nacije ili vjere, ali – to je moje vlastito i veoma privatno mišljenje, nemojte zamjeriti, takav sam neki čovjek, ima nas raznih.

Da se vratimo na meritum stvari: niti jedna od dvije parnične stranke neće biti u stanju dokazati u Den Haagu da je na njenu štetu bio počinjen genocid, a bogami ni da genocid nije počinila sama. Drugim riječima, bolje bi im bilo da se nisu gurali u tu parnicu, već da su šutjeli, pokrili se ušima i bili tiši od trave koja raste, jer su ista stoka i šljam.

Sada čekamo da srbijanska strana već jednom – ako ikada – podnese svoju, tek konačno završenu tužbu Visokom sudu u Den Haagu. Gledajući srbijanskog ministra vanjskih poslova, mladog i hiperaktivno štetnog Vuka Jeremića, reklo bi se da samo što nije.

Međutim, osjeća se upadljiv nedostatak oduševljenja za nastavak te avanture u ostatku administracije. Niti im je do tog anakronizma mnogo stalo – naprotiv! – niti su spremni na europskom putu sebi stvoriti još jednu prepreku, poučeni slovensko-hrvatskim sporom. Pustimo ih da razmisle i da se otrijezne nakon svih tih praznika koji u Srbiji traju od 19. studenoga do 27. siječnja.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi