Na LinkedInu se pojavio zanimljiv osvrt na ovogodišnju turističku sezonu i stanje hrvatskog turizma. Autor teksta je Zoran Pejović, turistički stručnjak i savjetnik Uprave LHV-a, koji upozorava na nesrazmjer između stalnog rasta smještajnih kapaciteta i gotovo nepromijenjenog broja noćenja. Njegov tekst, uz dopuštenje autora, prenosimo u cijelosti:

Od 2019. godine broj turističkih kreveta porastao je za oko 300.000, dok je broj noćenja ostao gotovo nepromijenjen. Godine u kojima se soba popunjavala sama od sebe završile su, a Hrvatska i dalje pokušava istodobno imati rekordnu sezonu, manje gužve, masovni turizam i netaknut način života.

O ovoj temi pišem već godinama, uglavnom u ovo doba, kada se ponovno počnu postavljati ista pitanja. Imamo li dobru sezonu? Što dobra sezona uopće znači? Trebamo li gledati broj noćenja ili samo prihode? Koliko ove godine stoji kuglica sladoleda, kao da se iz te cijene može iščitati sudbina cijele sezone? Uništava li turizam lokalni način života i kako bismo točno trebali uzeti novac koji donosi, a da pritom ništa ne promijenimo u načinu na koji živimo?

Prije dvije godine pisao sam o vilama s bazenima koje su usred vrhunca sezone ostajale prazne. Taj se tekst proširio gotovo svim medijima, zajedno s brojnim komentarima o tome što ljudi misle o meni zato što sam ga napisao. Recimo samo da nisu svi bili blagonakloni.

Rasprava se otad samo zaoštrila. Prije nekoliko dana jedan je chef izazvao buru izjavom da naši gosti danas imaju manje novca od naših konobara i kuhara. Drugi istaknuti glas ustvrdio je da već četrdesetak godina gradimo ugostiteljsku ponudu za jeftine turiste.

S obje se tvrdnje može polemizirati. U objema može biti i nešto istine. Ali nijedna ne mijenja ono čemu se stalno vraćam: još uvijek možemo pogledati činjenice i na temelju njih donijeti zaključke.

Na pisanje me najčešće potakne spoznaja da neke od najneobičnijih stavova o ovoj temi zastupaju ljudi koje volim i poštujem. Ako objašnjenje može doprijeti barem do nekolicine njih, onda vrijedi podnijeti buku koja će nakon toga uslijediti.

Zato ću iznijeti nekoliko obrazaca koje smatram ključnima.

Broj kreveta raste, broj noćenja ne prati taj rast

Struktura turističkih kapaciteta u Hrvatskoj snažno je nagnuta prema privatnom smještaju. Od približno dva milijuna registriranih turističkih kreveta, otprilike desetina nalazi se u hotelima, dok je znatno više od trećine u privatnim kućanstvima.

To je činjenica, a ne prozivanje bilo koga niti poziv da se takva struktura pod svaku cijenu promijeni.

Od 2019. godine ukupan je smještajni kapacitet porastao za oko 300.000 kreveta, pri čemu se gotovo nijedan od novih kreveta ne nalazi u hotelima. Potražnja, međutim, nije rasla istom brzinom. Broj noćenja dosegnuo je 2019. gotovo 108 milijuna. U 2025. ostvareno ih je oko 110 milijuna, a 2026. zasad se kreće prema sličnoj razini ili nešto slabijem rezultatu.

Pojednostavnimo računicu i tretirajmo svaki krevet jednako.

Godine 2019. oko 1,7 milijuna kreveta dijelilo je 108 milijuna noćenja. To je prosječno 64 zauzete noći po krevetu tijekom cijele godine.

U 2026., s bazom koja se približava brojci od dva milijuna kreveta i gotovo nepromijenjenim brojem noćenja, prosjek pada na oko 55 noći. To znači devet zauzetih noći manje za svaki turistički krevet u zemlji. Gotovo svi ti kreveti natječu se za istih šezdesetak dana u srpnju i kolovozu. Privatni smještaj tada se puni, dok velik dio ostatka godine ostaje prazan.

To nije pogreška u sustavu, nego njegova ključna značajka. Svaki novi krevet postaje još jedan konkurent za isto kratko razdoblje i donosi još jednog vlasnika koji bi na kraju ljeta mogao ostati razočaran.

Hrvatskoj bi trebalo još 18 milijuna noćenja

Kako bi se svaki krevet pri današnjoj razini ponude vratio na popunjenost iz 2019. godine, Hrvatskoj bi trebalo oko 128 milijuna noćenja. To je približno 18 milijuna noćenja više nego što ih trenutačno ostvaruje.

Za takav rezultat trebala bi nam otprilike četiri milijuna dodatnih dolazaka. Riječ je o količini prometa približno jednakoj čitavom turističkom poslovanju koje ostvarujemo s Njemačkom, našim najvećim tržištem, a koje smo gradili pola stoljeća.

Takva dodatna potražnja ne postoji. Vrijedi ponoviti: ne postoji.

Hoteli nisu glavni izvor pada

Pad se ne događa prvenstveno u hotelima. Njihova je popunjenost tijekom mjeseci u kojima posluju dobra, a u mnogim slučajevima i izvrsna. Većina hotela radi oko šest mjeseci godišnje, a mnogi sezonu produljuju na sedam ili osam mjeseci.

No hotelski kreveti čine tek približno desetinu ukupne smještajne baze. Premalo ih je da bi bitno promijenili nacionalni prosjek. Ako je ukupna prosječna popunjenost pala sa 64 na 55 noći, dok su hoteli uglavnom zadržali svoje rezultate, onda se pad nalazi u preostalih 90 posto kapaciteta. U tom je segmentu stvarni prosječni gubitak veći od spomenutih devet noći.

To je strukturna izloženost privatnog smještaja. Njegovi rezultati rastu i padaju zajedno s privlačnošću destinacije, a pojedinačni iznajmljivač nema mnogo načina da sam stvori novu potražnju.

Hotel to, barem djelomično, može učiniti kroz prodaju i marketing, stvarajući konkretan razlog za dolazak. Tako privlači goste koje ljetni apartman rijetko vidi: organizirane grupe, poslovne skupove, konferencije te parove koji radije putuju u travnju, svibnju ili listopadu.

Privatni iznajmljivač stoga prije svega ovisi o snazi same destinacije. Sve što se događa s privlačnošću Hrvatske izravno se odražava na njega, bez zaštitnog sloja između.

I dalje prodajemo samo sunce i more

Pozicioniranje hrvatskog turizma nije se bitno promijenilo desetljećima. Nikada se nismo u potpunosti opredijelili za neki drugi snažan oblik turizma – kongresni, golf ili bilo koji drugi model koji bi promijenio način na koji se destinacija doživljava.

Ono što danas nudimo svijetu u osnovi je isto što smo nudili prije deset godina: sunce i more.

Ništa od navedenog nije zakon bez iznimke. Za svaku tvrdnju moguće je pronaći suprotan primjer. Ali to su dominantni trendovi. Ispod usijane godišnje rasprave krije se niz zahtjeva koje pokušavamo ostvariti istodobno, iako ih nijedna zemlja ne bi mogla sve zadovoljiti.

Želimo da turizam bude demokratiziran, dostupan svima i nikada elitistički. Ali dostupnost svima znači velik broj gostiju, a velik broj gostiju znači pritisak na infrastrukturu i gradove te obalu ispunjenu privatnim smještajem koji se natječe za ista dva mjeseca.

Ni to ne želimo, pa zaključujemo da bi možda trebalo imati manje gostiju koji troše više.

No čim netko počne graditi ponudu za takve goste, pojavljuju se optužbe za elitizam, zatvorene plaže i stvaranje obale samo za bogate.

Želimo da stranci dođu i ostave novac. Istodobno želimo da ljudi koji taj novac ostavljaju ni na koji način ne utječu na naš način života. Svake godine želimo rekordnu sezonu, a svake godine želimo i manje gužve. Rijetko priznajemo da su te dvije želje u izravnom sukobu.

Svaki od tih stavova, promatran zasebno, može biti razumljiv. Ali kada ih pokušamo zastupati sve odjednom, međusobno se poništavaju. Vjerojatno je upravo to razlog zbog kojeg rasprava tako brzo postane osobna. Kada se zahtjevi ne mogu pomiriti, napad se preusmjerava sa samih zahtjeva na ljude koji iznose činjenice o njima.

Činjenice nisu napad ni prozivanje

Razumijem odakle dolaze različite reakcije.

Postoje ljudi koji su protiv turizma i voljeli bi da nestane. Postoje oni koji su potpuno usredotočeni na korporativni i hotelski segment i malo ih toga drugog zanima. Postoje i oni koji čitavu sliku promatraju isključivo iz perspektive privatnog smještaja.

Nijedna od tih perspektiva ne daje cjelovitu sliku. Hrvatskoj je potreban sveobuhvatan pogled jer je istina da preko noći ne možemo izmisliti novu industriju koja bi zamijenila ono što nam turizam donosi. Ako postoji izlaz iz ove situacije, prvi je korak priznati činjenice. Ne upirati prstom, nego iznijeti činjenice. A ono što je navedeno u ovom tekstu jesu činjenice.

Nakon toga treba početi postavljati prava pitanja i tražiti smislena rješenja, umjesto da svakog srpnja iznova vodimo potpuno istu raspravu. Jednu od tih činjenica posebno treba izravno reći svima koji razmišljaju o ulaganju životne ušteđevine u novi privatni smještaj.

Godine u kojima se soba popunjavala sama od sebe završile su. Ako projekt nije osmišljen i izveden na iznimno visokoj razini, rezultati više neće dolaziti na način na koji su dolazili prije deset godina.

To nije prijetnja niti nečija želja.

To je matematika dva milijuna kreveta koji se bore za istih šezdesetak dana sunca i mora.

Autor teksta: Zoran Pejović/LinkedIn