Liječnik i doktor znanosti s gotovo 40 godina medicinskog iskustva, Pero Zanchi, na svom je Facebook profilu kritički analizirao postupanje bolničkog osoblja prema Kristianu Josipu Perišu u zagrebačkoj Klinici za psihijatriju Sveti Ivan.

Istaknuo je da, prije svega kao otac, osjeća 'duboku tugu, bijes i strah nakon tragedije u Jankomiru'.

'Svi mi imamo djecu, unuke, nećake – mlade ljude koji se u današnjem svijetu sve češće susreću s teškim duševnim krizama i stanjima poput graničnog poremećaja ličnosti (BPD). Kada roditelj u trenutku takve krize donese onu najtežu odluku i pozove hitnu službu, on to čini s jednim jedinim ciljem: da mu dijete spase i zaštite. Danas se svaki roditelj u ovoj zemlji s pravom trese od pomisli što njegovo dijete može doživjeti iza zatvorenih vrata ustanove koja bi trebala biti utočište', ističe na samom početku.

'Tko će se od roditelja u Hrvatskoj nakon ovoga više usuditi prijaviti svoje dijete u akutnom ispadu? Ljudi su u strahu da će umjesto liječničke pomoći i empatije njihova djeca dobiti batine, vezivanje bez nadzora i gušenje', dodaje.

Ističe kako je Klinika za psihijatriju Sveti Ivan referentna ustanova za akutnu psihijatriju, a 'pojedinosti koje su izašle u javnost pokazuju zastrašujuću razinu needuciranosti, neopremljenosti i sloma temeljnih kliničkih protokola'.

Dr. Zanchi u svom je statusu jasno istaknuo glavne probleme:

'• Neadekvatna prostorija bez osnovne opreme: Umjesto namjenske, jednokrevetne sobe za intenzivnu psihijatrijsku skrb (sa specijaliziranim krevetom učvršćenim za pod, centralnim dovodom kisika, monitoringom vitalnih funkcija i reanimacijskim setom u neposrednom predprostoru), mjere prisile provodile su se u običnoj dvokrevetnoj bolničkoj sobi bez ikakvog monitoringa i hitne opreme.

• Fizičko nasilje umjesto medicinskog obuzdavanja: Umjesto sigurnih tehnika sputavanja, na vezanom se pacijentu primjenjivala brutalna sila – zadavani su izravni udarci šakom u prsa i glavu (što je dovelo do prijeloma rebara i prsne kosti za života), dok je više osoba svojom težinom klečalo na krevetu i pritiskalo mu prsni koš uz držanje jastuka preko lica i dišnih putova.

• Smrtonosna farmakološka i mehanička kombinacija: Pacijentu je intramuskularno apliciran snažan sedativni koktel (haloperidol, promazin, diazepam) koji sam po sebi deprimira disanje i rad srca. Istodobno gnječenje prsnog koša i opstrukcija disanja jastukom na tako sediranoj osobi predstavlja izravan recept za gušenje i kardiorespiratorni arest.

• Potpuni izostanak liječničkog nadzora: Tijekom primjene mjera prisile liječnica nije stajala uz glavu pacijenta niti kontrolirala vitalne funkcije i prohodnost dišnog puta, već se nalazila na distanci, a potom u ključnim trenucima pritiska na tijelo i glavu u potpunosti napustila prostoriju.

• Izostanak venskog puta od samog početka i kaotična reanimacija: Kod svakog fiksiranog i snažno sediranog pacijenta osnovno je kliničko pravilo uspostaviti siguran venski put odmah pri ulasku i početku postupka, kako za kontroliranu terapiju, tako i za hitnu intervenciju u slučaju komplikacija. Ovdje venski put uopće nije bio osiguran. Kada je pacijent prestao davati znakove života, započeta je vanjska masaža srca u potpuno neprihvatljivim uvjetima – na pacijentu čiji su ekstremiteti i dalje bili čvrsto vezani remenjem, na mekom bolničkom madracu bez tvrde podloge, bez prisutnog liječnika, bez defibrilatora u sobi i bez otvorenog venskog puta za hitnu primjenu lijekova.

• Uloga uprave i ravnateljice: Jednako je porazna reakcija vrha bolnice. Činjenica da ravnateljica 14 dana nakon iznenadne smrti mladog čovjeka nije pregledala snimke nadzornih kamera (već je organizirala grupe podrške osoblju), a potom je u službenom izvješću iznijela tvrdnje koje su u izravnoj suprotnosti s onim što se vidi na snimci i u obdukcijskom nalazu, predstavlja grubo narušavanje povjerenja u struku i pokušaj relativiziranja odgovornosti', naglašava Zanchi.

Ističe da, nakon 24 godine rada u Sloveniji i Austriji, uz iskustvo iz Švicarske, može izravno reći Ministarstvu zdravstva, Vladi i stručnim komorama kako se to radi u uređenoj Europi.

'1. Namjenski opremljene jedinice za akutna stanja: Fiksacija se provodi isključivo u jednokrevetnim, sigurno dizajniranim prostorijama s ugrađenim kisikom, pulsnom oksimetrijom, EKG nadzorom i opremom za reanimaciju dostupnom unutar nekoliko sekundi.

2. Strogo educirani deeskalacijski timovi i liječnički nadzor: Osoblje prolazi kontinuirane treninge verbalne deeskalacije i sigurnih tehnika obuzdavanja bez nanošenja boli, a svaka mjera sputavanja je vremenski strogo ograničena i provodi se pod neprekidnim nadzorom liječnika uz glavu pacijenta.

3. Redoviti psihološki filtri i vanjska supervizija: Osoblje ima obveznu, redovitu vanjsku superviziju kako bi se spriječilo izgaranje (burnout) i dehumanizacija pacijenata, uz periodičke psihometrijske provjere spremnosti za rad na odjelima visoke prisile', nabraja dr. Zanchi.

'Ovdje nije zakazalo samo nekoliko pojedinaca u jednoj smjeni. Zakazali su uprava, Ministarstvo, komore i sustav koji desetljećima štedi na edukaciji, opremi, kadru i preventivnoj kontroli. Odgovornost je na vrhu države i struke. Naša djeca zaslužuju liječenje, dostojanstvo i sigurnost, a ne strah od onih koji su položili prisegu da će ih štititi', zaključuje na kraju svoje objave dr. Zanchi.